Izložba slika Hibe Mustafić “Flumen” u Makarskoj – apstraktni pejzaži u Galeriji Antun Gojak
Izložba slika Hibe Mustafić u Makarskoj donosi novi ciklus radova ove likovne umjetnice, koji će biti predstavljen publici u prostoru Galerije Antun Gojak. Otvorenje izložbe održat će se u petak, 8. svibnja 2026. godine s početkom u 20:00 sati, u organizaciji Gradskog muzeja Makarska.
Riječ je o slikama koje se oslanjaju na slobodniji, apstraktni likovni izraz, u kojem se motivi prirode ne prikazuju doslovno, nego se razlažu kroz slojeve boje, poteza i teksture. Kompozicije djeluju kao vizualni zapisi unutarnjih stanja, gdje se prepoznatljivi elementi krajolika tek naznačuju, a prostor slike ostaje otvoren interpretaciji.
Autorica Hiba Mustafić kroz svoj rad istražuje odnos između forme i atmosfere, često gradeći slike kroz transparentne slojeve i suptilne prijelaze tonova. U tim radovima prisutna je dinamika između kontroliranog poteza i spontanosti, što rezultira slikama koje zadržavaju ravnotežu između strukture i slobode.
Izložba u Makarskoj pruža uvid u recentni umjetnički opus autorice te potvrđuje kontinuitet njezina likovnog istraživanja. Postav je prilika za susret publike s radovima koji ne nude jednoznačno čitanje, već traže vrijeme i pažnju promatrača.
Organizator izložbe je Gradski muzej Makarska, koji kroz svoj izložbeni program kontinuirano predstavlja suvremene umjetnike i aktualne likovne prakse.
Flumen (života)
Postoje izložbe koje gledamo, a postoje i one koje nas povedu, one koje nas, gotovo neprimjetno, uvedu u svoj svijet i pretvore pogled u putovanje.
U slikama Hibe Mustafić voda nije samo motiv, ona je dah, putanja i sjećanje. Ona je prostor između boje i osjećaja, između onoga što vidimo i onoga što nas iznutra dodiruje. Latinska riječ flumen znači rijeka, ali ovdje ona znači mnogo više, ona predstavlja tok misli, pokret unutarnjeg kista koji miluje dušu, tok života i tok vremena koji nas neprestano nosi, ponekad tiho i smireno, a ponekad snažno i neobuzdano.
Na platnu se voda pretvara u pokret boje. Plavetnilo se prelijeva u svjetlost, svjetlost u tišinu, a tišina u onu duboku unutarnju rijeku koju svatko od nas nosi u sebi. Boje se stapaju, razilaze i ponovo pronalaze, poput struja koje se susreću u koritu rijeke, stvarajući ritam koji ne prestaje teći.
Hibine slike ne stoje mirno, one teku. Iz tog tihog toka ponekad se prelijevaju preko rubova, pretvarajući se u šarene vodopade, s površine poniru u neistražene dubine koje umjetnica svjesno prepušta oku promatrača, ostavljajući mašti na volju da toj dubini da smisao, da je razotkrije, prepozna njezinu simboliku ili pak nešto sakrije u vlastitoj interpretaciji. Katkad se čini kao da se ispod slojeva boje kriju tajne, dok iznenadni snopovi svjetlosti probijaju površinu i otkrivaju nove obrise i nove putove pogleda.
U njihovim slojevima kao da odzvanja šum dalekih obala, titraj svjetlosti na površini vode i onaj neuhvatljivi trenutak kada priroda i čovjek dišu istim ritmom. Tu, između boje i pokreta, između površine i dubine, nastaje prostor susreta, prostor u kojem se slika više ne promatra samo očima, nego i osjećajem.
Hiba Mustafić ovom izložbom poziva da zastanemo, da usporimo korak u vremenu koje neumorno teče, da oslušnemo vlastiti tok i pogledom dotaknemo vodu koja nije samo pejzaž, nego stanje duha. Jer svaka rijeka, baš kao i svaka slika, ima svoj izvor, svoju inspiraciju, svoj put i svoje more.
U tom putovanju rijeka mijenja obale, mijenja dubine i širine, izvire i ponire, ali nikada ne prestaje teći. A između izvora i mora, teče priča, teče Hibin široki opus stvaranja, teče njen duh, njena znatiželja i njena potreba da kroz boju govori o svijetu i o sebi. U tom neprekidnom toku umjetnosti osjeća se i nešto vrlo osobno, osjećaju se tragovi iskustava, sjećanja i osjećaja koji su se, baš poput vode, prelili na platno.
Tako Flumen nije samo naziv izložbe, on je jedna metafora stvaranja, rijeka koja teče kroz boju, kroz vrijeme i kroz život umjetnice i koja se, pred očima promatrača, duboko urezuje i nastavlja kretati dalje, koračajući sa svakim okom i titrajem duše koji je pred njenim stvaranjem zastao.
Na njenim slikama se boje prepliću kao misli, kao uskovitlani osjećaji koje nijansira, koje ublažava ili ističe, ali neupitno izražava.
Njena duša se stapa s kistom i ostavlja trag, taj predivni šareni trag, koji obuzima, koji se voli i koji se pamti i nosi kroz vrijeme, koji cvjeta i mijenja godišnja doba, ostajući zauvijek u bojama jedne mladosti, nijansirane zrelošću i ovjekovječene potpisom jedne predivne žene, žene koja ispod kože nosi najsjajnije vodopade osjećaja, one koja nosi sjaj u oku i čarobnost u svakom udahu.
Neka Flumen poteče preko zjenica i pomiluje svaku dušu koja ga prepozna, osjeti i pusti u svoje dubine.
S flumen ljubavlju i divljenjem,
Ivana Lukić
