Skupna izložba slika “Susret bez pravila” okuplja trideset autora koji ne pokušavaju govoriti jednim glasom niti se uklopiti u unaprijed zadani okvir. Već sam naslov sugerira odsutnost hijerarhije i pravila, ali to nije deklarativna sloboda kakvu često susrećemo u sličnim projektima, nego stvarna situacija u kojoj se radovi susreću bez potrebe da se međusobno opravdavaju. Ono što povezuje ovu izložbu nije stil, tema ni tehnika, nego prisutnost različitih autorskih odluka koje ostaju vidljive i ne pokušavaju se izravnati.
vrijeme: svibnja 2026. u 19 sati
mjesto: Slovenski dom Zagreb, Masarykova ul. 13/I ,Zagreb
Već na prvi pogled postaje jasno da se radi o rasponu koji obuhvaća figuraciju, pejzaž, apstrakciju i intimne prizore, ali bez pokušaja da se te kategorije međusobno razdvajaju. Slika Ane Sušec „Splavnica“ donosi gustu, gotovo zasićenu površinu u kojoj se boja taloži i gradi prizor koji je istodobno čitljiv i razlomljen. Suprotno tome, rad Anice Lacković „Sanjanje na zlatnom polju“ zadržava tiši ton, oslanjajući se na mekši prijelaz svjetla i prostora, gdje se motiv ne nameće nego polako izlazi iz površine slike.
U radovima poput „Kroz moj objektiv – Krk“ Branke Zobenice prisutan je odnos prema stvarnosti koji se ne svodi na dokumentiranje. Iako je motiv prepoznatljiv, način na koji je prenesen na platno govori o osobnom iskustvu prostora, o pogledu koji ne traži preciznost nego dojam. Sličnu liniju možemo pratiti i u „Morskom krajoliku“ Gordane Vukasović, gdje akvarel omogućuje da se voda i zrak međusobno prožimaju, bez oštre granice.
Motiv životinje pojavljuje se u nekoliko radova, ali svaki put drugačije tretiran. Pastel Danice Kuštrak „Konj“ koncentrira se na volumen i mirnoću prikaza, dok „Bizon“ Silve Jambrešić koristi ulje na platnu kako bi naglasio težinu i prisutnost figure. Kod Dušice Živčić, u radu „Mladunče“, pristup je intimniji, gotovo narativan, gdje linija i boja grade odnos između promatrača i motiva.
Grafički i crtački pristupi posebno dolaze do izražaja u radovima Dubravke Kuzmić i Jasenke Smrekar. „Tri ribe“ izvedene u tušu oslanjaju se na ritam linije i ponavljanje oblika, dok „Probudi se“, rad u ugljenu, koristi kontrast i gestu kako bi stvorio napetost unutar same površine. Ovdje nema suvišnih elemenata – sve je podređeno odnosu svjetla i tame.
Apstraktni radovi otvaraju drugi sloj izložbe. „Apstrakcija“ Gordane Marijić ne traži referencu u stvarnosti, nego gradi vlastiti sustav odnosa između boja i poteza. Slično tome, „Trag u beskraju“ Snježane Mayer koristi kombiniranu tehniku kako bi stvorio reljefnu površinu koja nije samo vizualna nego i taktilna. Materijalnost ovdje postaje ključna – pijesak, gips i papir nisu skriveni, nego aktivno sudjeluju u formiranju slike.
Pejzaž kao tema pojavljuje se u različitim varijantama. „Pogled sa Štrose prema jugu“ Jadranke Šlipogor zadržava prepoznatljivost prostora, ali ga pojednostavljuje u odnosima boja i ploha. Kod Vesne Zvonarević u „Impresiji“ pejzaž se razgrađuje do razine dojma, gdje više nije važno što je prikazano, nego kako je doživljeno. U radu Zlate Županić „Kamenita iz Radićeve“ arhitektonski motiv dobiva toplinu kroz kolorit i kompoziciju, bez potrebe za preciznim opisom.
Posebno mjesto zauzimaju radovi koji se bave ljudskim likom i odnosima. „Moja majka bijelo platno tka“ Marije Tokić donosi prizor koji je istodobno osoban i univerzalan, bez potrebe za dodatnim objašnjenjem. „Korijeni“ Mirjane Mirusch razvijaju ideju povezanosti kroz figuralni prikaz, dok „Sloboda“ Žane Bašić Zuccolo koristi kontrast i jednostavnost kako bi naglasila stanje, a ne priču.
U radu „Vodeni plesači“ Mire Čikardić pokret je sveden na ritam linija i oblika, gotovo kao zapis kretanja. S druge strane, „Makovi“ Tatjane Matešić Šimić koriste akvarel kako bi zadržali krhkost i prolaznost motiva. Boja je ovdje lagana, prozračna, bez težine.
Motiv vode vraća se u nekoliko radova, ali svaki put s drugačijim naglaskom. „Čamac“ Tomislava Draškovića donosi snažniji kontrast i dramatičniji pristup, dok „Olujno more“ Željke Podobnik koristi kretanje i val kako bi naglasila dinamiku. U oba slučaja voda nije samo pozadina, nego aktivan element slike.
Rad Renate Bošnjak „Jabuka“ uvodi mirniji ton, fokusiran na predmet i njegovu prisutnost. Bez naracije, bez dodatnih slojeva, slika ostaje koncentrirana na odnos svjetla, boje i forme. Sličan osjećaj zadržanosti prisutan je i u radu Sasine Sulejmani „Jutro“, gdje prizor nije spektakularan, ali ostavlja prostor za zadržavanje pogleda.
Kombinirani mediji u radu „Rast iz kamena“ Željke Šebalj Kostić pokazuju kako različiti materijali mogu graditi jedinstvenu cjelinu. Nema pokušaja skrivanja spojeva – upravo suprotno, oni postaju dio strukture rada. „Igra boja“ Željka Magdića ide u drugom smjeru, fokusirajući se na kolorističke odnose bez potrebe za čvrstom formom.
Zanimljivo je promatrati kako se unutar iste izložbe susreću radovi koji traže pažnju kroz složenost i oni koji djeluju kroz jednostavnost. Nema pravila koje bi odredilo što je važnije. Neki radovi privlače pogled odmah, drugi zahtijevaju vrijeme. Upravo u tom odnosu između brzog i sporog gledanja krije se jedan od ključnih elemenata ove izložbe.
Odsutnost pravila ne znači odsutnost kriterija. Naprotiv, svaki rad pokazuje vlastitu unutarnju logiku. Razlike između autora nisu prepreka, nego razlog zbog kojeg izložba funkcionira kao cjelina. Ne postoji jedna linija koja povezuje sve radove, ali postoji prostor u kojem se oni mogu susresti bez potrebe za usklađivanjem.
U takvom postavu gledatelj se ne vodi kroz unaprijed definiranu priču. Kretanje kroz izložbu postaje osobno iskustvo, ovisno o tome gdje se pogled zadrži, što se prepozna, što se preskoči. Jedna slika može otvoriti put prema drugoj, ali bez obaveze da se taj put slijedi do kraja.
Na kraju, „Susret bez pravila“ je točno ono što mu ime kaže – otvorena situacija. Bez velikih pretencioznih okvira, izložba nam nudi priliku da vidimo što se dogodi kada se trideset autorskih svjetova nađe na istom zidu. Bez potrebe da se međusobno natječu ili usklađuju, ovi radovi jednostavno stoje tu, svaki u svom ritmu. Pozivam vas da taj ritam otkrijete sami, bez straha da ćete nešto krivo protumačiti. Pravila ionako nema.
