Joško Čizmić umjetnik je čija životna i stvaralačka priča neraskidivo pulsira u ritmu Dalmacije i njezina morskog plavetnila.

Rođen u Splitu 1956. godine, svoj je stalni dom i mirnu luku pronašao u Dugom Ratu, mjestu koje svojom pozicijom između planina i mora nudi beskrajnu inspiraciju svakom kreativnom oku koje zna prepoznati ljepotu u detalju.

Njegov put u svijetu umjetnosti započeo je prije otprilike tridesetak godina, ne iz komercijalnih pobuda ili težnje za slavom, već iz čiste, iskrene potrebe duše koja je tražila način da materijalizira unutrašnje titraje.

Slikarstvo je za njega postalo prostor u kojem se odmara od svakodnevice i u kojem istinski uživa, pretvarajući svaki potez kistom u osobno slavlje kreativnosti.

Kao istaknuti član Poljičke likovne udruge „Krug“ iz Dugog Rata, ovaj autor godinama aktivno doprinosi kulturnom identitetu svog kraja.

Njegova radna biografija iznimno je bogata i svjedoči o neumornom radu; do sada je priredio 16 samostalnih izložbi, dok je na skupnim izložbama sudjelovao više od stotinu puta, ostavljajući trag u brojnim galerijskim prostorima.

Osim izložbi, Joško redovito sudjeluje na brojnim likovnim kolonijama, gdje u društvu kolega umjetnika razmjenjuje iskustva i energiju.

Takvi susreti dodatno su brusili njegov stil i omogućili mu da svoju umjetnost predstavi široj publici, čime je izgradio status prepoznatljivog i cijenjenog autora na dalmatinskoj likovnoj sceni.

Glavna i neiscrpna inspiracija ovog slikara je lokalni zavičaj, točnije sve ono što je pupčanom vrpcom vezano uz more. Na njegovim platnima oživljavaju motivi koji definiraju život na obali: stari brodovi koji pričaju priče o minulim vremenima, galebovi u svom slobodnom letu, ribe kao simboli opstanka te valovi koji predstavljaju vječnu mijenu života.

Njegovo slikarstvo nije samo vizualni prikaz obale i pučine; to je duboki naklon Mediteranu i onoj iskonskoj vezi čovjeka i vode koja ga okružuje. Joško Čizmić uspijeva na platno prenijeti samu esenciju Dalmacije, hvatajući specifične nijanse svjetlosti i pokreta koje može primijetiti samo netko tko uz more živi i s morem diše.

Poseban pečat njegovu radu dali su zapisi pokojnog Anđelka Novakovića, koji je prigodom otvaranja jedne od izložbi 2002. godine povukao paralelu između Joškova rada i hrvatske književne baštine. Novaković je u umjetnikovim slikama prepoznao isti onaj zanos i zahvalnost koji prožimaju ishodišna djela hrvatske kulture.

Kroz te je zapise slikarstvo Joška Čizmića povezano s motivima Judite i Marulića, podsjećajući nas da smo svi mi na neki način mornari i suputnici na brodovima građenim od ljepote i truda. Taj “kruh sa sedam kora” u njegovim rukama postaje boja na platnu, pretvarajući težinu života u estetski užitak i radost oka.

Njegove slike nose duboku poruku o povratcima i čežnjama, o neotpornosti na nove avanture koje nam more svakodnevno nudi. Svaka nijansa na slici predstavlja opomenu na prolaznost, ali i zanos pred vječnom ljepotom zavičaja. To je slikarstvo koje traži dušu u promatraču, jer bez nje se ne može istinski zaploviti prostranstvima koja on stvara.

Danas, nakon tri desetljeća predanog rada, Joško i dalje stvara s istim onim početnim žarom, dokazujući da je slikarstvo poziv koji se ne gasi. Njegova jidra od suhog zlata nastavljaju ploviti kroz domove i srca ljubitelja umjetnosti, noseći sa sobom miris soli i boju istinske slobode koja nastaje samo onda kada umjetnik slika iz dubine svog bića.

Kroz svoj rad u udruzi “Krug” i neprestano izlaganje, Joško Čizmić ostaje jedan od ključnih čuvara dalmatinskog duha. Njegovo naslijeđe nisu samo slike na zidu, već osjećaj pripadnosti i ljubavi prema kršu i moru koji isijava iz svakog rada. On nas podsjeća da je umjetnost najljepša onda kada je iskrena i kada služi kao ogledalo duše koja u svemu oko sebe vidi razlog za divljenje.

Nekoliko misli koje je zapisao pok. Anđelko Novaković prilikom otvaranja izložbe 2002. godine.

22. travnja 1501. U slavnome Splitu gradu Marko je Marulić završio i potpisao ishodišnu hrvatsku autorsku knjigu. Juditu. I pri samome je kraju zaiskrio da iskrenije ne može:

Trudna tega plova
Ovdi jidra kala
Plavca moja nova
I Bogu budi fala
Ki nebesa skova
I svaka ostala
…………

Jer svi smo mi, zar ne, su/putnici/ mornari na brodovima od lipote i kruva (sa sedam kora i sedamdeset i sedam nedovršenih priča), u neizmaštanim bojama darovana neba, u čežnjama, neotporni na nove avanture, presretni u povratcima.

Radost oka, i pomja, nijansa i opomena, do zanosa, na valima Zavičaja.

……………..

Tko ima oči,neka zaplovi.

A tko nema duše, ni brod mu ne može pomoći. Ni Judita. I kad jidra kala. Jidra od suhog zlata.

Kontakt: josko.cizmic@hops.hr