Nada Vučičić, umjetnica i pjesnikinja, rođena je u Splitu, gradu u kojem i danas živi i stvara. Njezin odnos prema umjetnosti ne proizlazi iz potrebe za javnim priznanjem ili profesionalnim statusom, već iz duboko osobnog, intimnog poriva. Slikarstvo i poezija za nju su prostor unutarnje ravnoteže, način postojanja i dijaloga sa svijetom. Umjetnost je ono što je ispunjava, raduje i čini sretnijom – tiha, ali trajna prisutnost u njezinu životu.

U njezinu stvaralaštvu ne postoji potreba za nabrajanjem postignuća, ni za mjerenjem uspjeha. Upravo suprotno – njezin izraz svjesno se udaljava od vanjskih kriterija, okrećući se unutarnjem iskustvu i duši kao jedinom pravom mjerilu. To je jasno izraženo i u stihovima koje autorica donosi kao vlastiti poetski credo, a koji ostaju sastavni i neodvojivi dio njezina umjetničkog identiteta:

Što reči o meni

Ne brojim poraze,
ni uspjehe ne brojim,
ni suze što brišem,
ni smijeh što zvoni,
ništa ne brojim!

Sa svime samo moja duša živi!

Ja sam samo morska kapljca
Mjesečeva ljubavnica
I Splita grada sanjalica.

Ovi stihovi sažimaju njezin pogled na život i umjetnost. Ne brojati, nego živjeti; ne mjeriti, nego osjećati. Identitet se ne gradi kroz statistiku, već kroz doživljaj. U toj poetskoj slici autorica sebe vidi kao morsku kapljicu, mali, ali neodvojivi dio većeg beskraja, kao mjesečevu ljubavnicu, biće osjetljivo na ritmove prirode, i kao sanjalicu Splita, grada koji je istovremeno realan i mitski, svakodnevan i simboličan.

Slikarstvo i poezija u njezinu radu nisu razdvojeni. Oni djeluju kao dvije strane iste unutarnje potrebe. Boje i riječi nastaju iz istog izvora – iz osjećaja, sjećanja i duhovnog doživljaja svijeta. Njezine slike ne nastoje opisati stvarnost, već je prevesti u osobni jezik, dok poezija čini isto, ali kroz ritam i tišinu stiha.

Nada Vučičić vjeruje u snagu dodira duše, u nevidljivu povezanost između autora i promatrača, pjesnika i čitatelja. Upravo zato njezina umjetnost ne traži tumačenje, već prepoznavanje. Ona to izričito naglašava riječima koje upućuje onima koji se u njezinu radu zaustave:

Nadam se da će se svi oni
ŠTO DOTAKOŠE MOJU DUŠU
prepoznati u ovoj poeziji riječi i boja

U tim redovima sadržana je srž njezina stvaralačkog poziva. Umjetnost nije poruka svima, nego susret s onima koji su spremni osjetiti. Riječi i boje nisu odvojeni mediji, već produžeci iste unutarnje istine.

Posebno mjesto u njezinu umjetničkom i duhovnom svijetu zauzima Aleksandar Sergejevič Puškin, čiji se datum rođenja – 6. lipnja 1799. – duboko simbolički isprepliće s njezinim vlastitim dolaskom na svijet. Nada Vučičić rođena je 1949. godine, točno 150 godina nakon Puškinova rođenja, što za nju nije puka koincidencija, već duhovna poveznica.

U spomen na taj datum i pjesnika, navodi naslov koji u sebi nosi i svjetlo i početak:

U spomen na datum rođenja:
Aleksandar Sergejevič Puškin (6.6. 1799. – 1837.),
PRED JASNOM ZOROM KOJA ZORI

Povezanost s Puškinom Nada Vučičić ne doživljava akademski, nego intuitivno i emotivno. Ono što je u njegovim stihovima prepoznaje jest sposobnost da čitatelja neprimjetno uvede u vlastiti doživljaj, da fantazija postane dio naše misli i ostane u nama. Njegovi stihovi prate je još od školskih dana, duboko utisnuti u pamćenje i osjećaj.

Za Nadu Vučičić ta spona „pjesnik – ja“ dobiva dodatnu dimenziju upravo u otkriću zajedničke obljetnice. Vjera u vječnost duše omogućuje joj da tu podudarnost doživi kao tihu simboličku predaju, kao zamišljeni susret u kojem jedna umjetnička duša dočekuje drugu. Iz te slike rađa se nada, ali i uvjerenje:

Ovo će dijete imati toplo umjetničko srce.

U toj rečenici sažeta je njezina životna i umjetnička putanja. Toplina, a ne ambicija; srce, a ne forma. Njezino stvaralaštvo ne traži objašnjenja, jer ono ne nastaje iz koncepta, već iz unutarnje nužnosti. Slikarstvo i poezija za Nadu Vučičić nisu aktivnosti, nego stanja postojanja.