Objavljeno: 30. studeni 2020.
Dragica Samardžija rođena je 1956. godine u Kotlenicama, malom mjestu u zaleđu Splita, gdje su se u ranom djetinjstvu oblikovali njezina osjetljivost prema prostoru, prirodi i ljudima. Odrastanje u mediteranskom ambijentu, obilježenom snažnim svjetlom, ritmom godišnjih doba i jednostavnošću svakodnevice, ostavilo je trajni trag u njezinu unutarnjem svijetu, iako se tada još nije moglo naslutiti da će upravo ti doživljaji kasnije pronaći svoj likovni izraz.
Iako je u sebi od malih nogu nosila ljubav prema crtanju i slikanju, životni put odveo ju je u potpuno drugačijem smjeru. Profesionalni vijek provela je radeći kao administrativna djelatnica u KBC-u Split, gdje je dugi niz godina odgovorno i predano obavljala posao koji je zahtijevao disciplinu, organiziranost i posvećenost drugima. U tom razdoblju, umjetnost je za Dragicu ostala tiha, potisnuta potreba – prisutna u mislima, ali rijetko ostvarena u praksi.
San o slikarstvu nikada je nije napustio, no životne okolnosti, obiteljske obveze i profesionalna odgovornost učinili su da taj san godinama ostane po strani. Poput mnogih, Dragica je vlastite želje stavljala u drugi plan, vjerujući da će za njih doći neko „kasnije“. I upravo to „kasnije“ pokazalo se presudnim trenutkom u njezinu životu.
U zrelijoj dobi, nakon što je velik dio života posvetila drugima, dolazi do unutarnje prekretnice. Shvaća da je došlo vrijeme da se okrene sebi i onome što ju istinski ispunjava. Godine 2008. odlučuje se ozbiljno posvetiti slikarstvu te upisuje zahtjevan likovni program pod mentorstvom akademske slikarice Vendi Borović. Taj period označava početak njezina svjesnog, predanog i strukturiranog umjetničkog puta.
Kroz stručno vođeni rad, Dragica razvija temeljna likovna znanja, ali istovremeno gradi i vlastiti senzibilitet. Slikarstvo za nju ne postaje samo nova vještina, već sredstvo samospoznaje i unutarnjeg oslobađanja. U procesu stvaranja otkriva koliko emocija, sjećanja i neizrečenih misli nosi u sebi, te kako se one prirodno pretaču u boju, liniju i kompoziciju.
S vremenom postaje članica ULKU „Vlaho Bukovac“ iz Splita, čime se aktivno uključuje u likovni život zajednice. Sudjeluje na brojnim skupnim izložbama, gdje njezin rad biva prepoznat po toplini, iskrenosti i emocionalnoj otvorenosti. Iza nje su i tri samostalne izložbe na kojima se predstavila slikama i crtežima koji čine zaokruženu cjelinu njezina unutarnjeg svijeta.
U tehničkom smislu, Dragica najčešće slika uljem na platnu, tehnici koja joj omogućuje slojevitost, sporiji proces i dublje uranjanje u motiv. Uz ulje, rado koristi pastel, akril, olovku i ugljen, ovisno o temi i emociji koju želi prenijeti. Ta raznolikost tehnika govori o njezinoj znatiželji i potrebi za istraživanjem, ali i o slobodi koju si dopušta u izrazu.
Tematski, njezini radovi često odražavaju čovjeka, unutarnja stanja, tihe trenutke i emocionalne pejzaže. Njezine slike ne teže spektaklu, već pozivaju na smirenost, promišljanje i intimni doživljaj. U njima se osjeća zahvalnost prema životu, ljudima i prilici da se, makar kasnije nego što je planirala, izrazi kroz umjetnost.
Dragica Samardžija danas slikarstvo ne doživljava kao ambiciju ili natjecanje, već kao nužan dio vlastitog identiteta. Umjetnost joj je postala prostor slobode, tišine i osobne istine. Njezina priča snažna je poruka da kreativnost nema rok trajanja i da je hrabrost da se posluša vlastiti unutarnji glas jednako važna u svakoj životnoj dobi.
Njezin put potvrđuje da snovi ne zastarijevaju, već strpljivo čekaju trenutak kada će biti prepoznati i ostvareni.
