Izložba fotografija Čedomila Grosa u planinarskom skloništu Skorpovac na Velebitu otvara se 17. lipnja 2026. godine u 12 sati i donosi posjetiteljima rijedak fotografski zapis jednog svijeta koji je danas gotovo potpuno nestao. Riječ je o fotografijama nastalima 1968. godine u zaseoku Skorpovac, na prostoru srednjeg Velebita, u vrijeme kada je ondje još uvijek postojao život, kada su kuće bile nastanjene, a ljudi svakodnevno živjeli u surovim, ali veličanstvenim uvjetima velebitskog krša.
Danas je Skorpovac poznat prvenstveno planinarima koji prolaze Velebitskim planinarskim putem. Mnogi ondje zastanu, odmore se ili prenoće u skloništu, no malo tko može zamisliti kako je to mjesto izgledalo prije gotovo šest desetljeća. Upravo zato ova izložba ima posebnu dokumentarnu vrijednost. Fotografije ne prikazuju samo krajolik i stare kuće. One bilježe ljude, njihove navike, svakodnevne trenutke i posljednje godine života jednog velebitskog zaselka koji je ubrzo nakon toga ostao bez stanovnika.
Autor fotografija, Čedomil Gros, prvi je put stigao u Skorpovac 1968. godine tijekom svojih planinarskih obilazaka Velebita. Već tada aktivno se bavio fotografijom i bilježio motive hrvatskih planina. Ono što je tada snimio danas predstavlja vrijedan povijesni dokument. Na fotografijama se mogu vidjeti stanovnici zaseoka, kuće koje su u međuvremenu nestale ili se pretvorile u ruševine te prizori života kakvi više ne postoje.
Godinu dana kasnije Gros ponovno dolazi u Skorpovac obilazeći Velebitski planinarski put. Ovoga puta dočekuje ga sasvim drugačija slika. Stanovnika više nema. Kuće su ostale prazne, a mjesto polako počinje tonuti u tišinu. Posljednji mještani napustili su zaselak krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, preseljavajući se prema obali i gradovima gdje su životni uvjeti bili lakši. Sudbina Skorpovca nije bila iznimka. Slična priča dogodila se brojnim velebitskim selima koja su desetljećima ostajala bez stanovništva.
Kada danas promatramo ove fotografije, teško je ne razmišljati o brzini kojom nestaju tragovi svakodnevnog života. Zidovi se urušavaju, putevi zarastaju u travu, a sjećanja polako blijede. Fotografija tada postaje mnogo više od umjetničkog medija. Ona čuva ono što više ne postoji i omogućuje novim generacijama da zavire u prošlost.
Posebnu težinu cijeloj priči daje događaj iz novijeg vremena. Udruga Fijaker postavila je 2019. godine Grosove fotografije u planinarskom skloništu Skorpovac kako bi planinari i posjetitelji mogli upoznati povijest mjesta kroz autentične prizore snimljene prije više od pola stoljeća. Nažalost, krajem listopada 2024. godine sklonište je izgorjelo u požaru, a zajedno s njime nestale su i fotografije koje su krasile njegove zidove.
Mnogi su tada smatrali da je izgubljen vrijedan dio memorije vezane uz Skorpovac. Međutim, priča nije završila na tome. Nakon izgradnje novog skloništa, dovršenog i otvorenog 2025. godine, donesena je odluka da se izložba obnovi i ponovno postavi. Zahvaljujući suradnji autora, Udruge Fijaker i planinarskih entuzijasta, fotografije su ponovno pronašle svoje mjesto na Velebitu, nedaleko od lokacija na kojima su nastale.
Sam autor iza sebe ima izniman fotografski i planinarski put. Rođen 1946. godine u Zagrebu, fotografijom se ozbiljnije počinje baviti šezdesetih godina nakon učlanjenja u Planinarsko društvo Zagreb-Matica. U vrijeme analogne fotografije razvoj filma, izrada fotografija i rad na terenu zahtijevali su mnogo više znanja i strpljenja nego danas. Planinarski usponi s fotoaparatom, rezervnim filmovima i ostalom opremom bili su pravi izazov, osobito tijekom zimskih obilazaka planina.
Tijekom desetljeća Gros je izrastao u jednog od najznačajnijih hrvatskih fotografa. Nositelj je međunarodnog fotografskog zvanja EFIAP/b, član je HDLU-a Zagreb, dobitnik prestižne Nagrade Tošo Dabac te autor koji je svoje radove izlagao u desecima zemalja diljem svijeta. Ipak, unatoč međunarodnim uspjesima, planina je ostala jedna od njegovih trajnih inspiracija.
Fotografije predstavljene u Skorpovcu vraćaju nas u razdoblje kada je Velebit bio drukčiji nego danas. One prikazuju život prije masovnog iseljavanja, prije nego što su mnoge kuće postale ruševine i prije nego što je priroda ponovno preuzela prostor koji je nekada pripadao ljudima. Upravo zbog toga njihova vrijednost nije samo umjetnička nego i povijesna, etnološka i dokumentarna.
Posjetitelji izložbe neće gledati samo stare fotografije. Pred njima će se otvoriti priča o jednom mjestu, njegovim stanovnicima i vremenu koje je nestalo. U tome leži najveća snaga ove izložbe. Ona ne govori samo o prošlosti Skorpovca nego i o prolaznosti, sjećanju i važnosti očuvanja tragova života koji bi bez fotografije vrlo lako bili zaboravljeni.
