Željko Magdić, rođen 1957. godine u Ogulinu, istinski je primjer kako umjetnost može spontano pronaći svoj put do čovjeka, čak i onda kada je on ne traži.

Nakon profesionalnog životnog puta kao službenik općeg kriminaliteta te kao dragovoljac Domovinskog rata, Magdić je u mirovini pronašao svoj duhovni i estetski izlaz kroz slikanje – sasvim slučajno, ali s punim srcem. Prvi dodir s platnom dogodio se na slikarskoj koloniji, bez ikakvih prethodnih ambicija, ali s unutarnjom radošću stvaranja koja se odmah pojavila i nije ga više napustila.

Njegov slikarski opus razvijao se spontano, iz hobija koji je s vremenom postao strast. U obiteljskom domu, okružen djelima akademskog slikara Ivice Magdića i drugih umjetnika, možda je podsvjesno godinama sazrijevala potreba za kreativnim izražavanjem. Danas su njegova platna prepoznatljiva po apstraktnom izrazu, intenzivnim bojama i slobodnoj, gestualnoj tehnici u kojoj prevladavaju akrilne boje srednjih i većih formata. Njegovi radovi svjedoče o dubokom unutarnjem impulsu za istraživanjem, za igrom forme i boje, bez figurativnih ograničenja.

U pojedinim ciklusima izražava se kroz bogatu kromatsku paletu, koristeći tehniku kapanja i prskanja boje, blisku automatizmu i gestualnom slikarstvu, što ga vizualno približava apstraktnom ekspresionizmu. Njegova djela podsjećaju na vitalnost Pollockove slikarske geste, no zadržavaju osobni karakter koji proizlazi iz neposrednosti i nepretencioznosti izraza. U nekim radovima koristi točkaste uzorke raspoređene po pravilnoj mreži, ali s dozom slobode i igre, gdje se koloristički ritam oblikuje iz dinamičnih kontrasta, dok drugdje eksperimentira s impasto nanosima boje, miješajući slojeve do gotovo reljefnih površina.

Magdićevo slikarstvo nije opterećeno teorijama, ono je iskreno, intuitivno i prožeto emocijom trenutka. Svako njegovo djelo nosi trag unutarnjeg dijaloga i istraživanja osobnog svijeta koji se ne mora objašnjavati već osjećati. Njegove slike nisu opterećene naracijom, već djeluju kao vizualni zapisi trenutačne emocije, unutarnjeg impulsa ili jednostavne radosti stvaranja.

Sudjelovao je na više skupnih izložbi u Ogulinu i aktivno prati likovna zbivanja, često posjećujući izložbe u Zagrebu i uključujući se u aktivnosti lokalnih umjetničkih udruga. Iako je slikanje za njega prije svega osobni prostor slobode i opuštanja, njegov opus pokazuje zavidnu dosljednost i raznolikost pristupa unutar apstrakcije, čime njegovo stvaralaštvo izlazi iz okvira pukog hobija i zaslužuje pažnju šire kulturne zajednice.

Željko Magdić svojim radovima ne teži estetskoj savršenosti niti traži značenja u klasičnom smislu. On jednostavno stvara, iznutra, iz zadovoljstva, iz potrebe da na platnu ostavi trag boje, pokreta, misli i osjećaja – trag čovjeka koji je kroz umjetnost pronašao jedan novi, tiši, ali snažan oblik komunikacije sa svijetom.