Zašto mnogi dobri slikari nikada ne uspiju je jedno od onih pitanja koje zvuči jednostavno samo dok ga ne pokušamo ozbiljno otvoriti. Jer čim ga otvorimo, pojavi se nova nelagoda: što uopće znači uspjeti?
Znači li to prodavati slike, imati izložbe, dobivati pozive, osvajati nagrade, biti prisutan u medijima, ući u zbirke, moći živjeti od rada, postati poznat, steći ugled među kolegama ili ostaviti trag koji će ostati i nakon nas? Ništa od toga nije isto, a često se u javnom govoru sve to miješa u jednu maglovitu riječ koja zvuči kao konačna potvrda vrijednosti. Upravo tu počinje nesporazum. Jer dobar slikar i uspješan slikar nisu nužno ista osoba, a razlika između te dvije figure govori mnogo ne samo o umjetnosti nego i o društvu koje je okružuje.
Volimo vjerovati da se kvaliteta na kraju ipak prepozna. Ta je misao utješna, gotovo moralno potrebna. U njoj ima nečega pravednog: ako netko radi dobro, ozbiljno, predano i s pravim unutarnjim razlogom, trebalo bi postojati mjesto na kojem će to biti viđeno i priznato. No stvarnost je manje uredna. Umjetnički život ne odvija se u prostoru čiste zasluge. U njemu se prepleću talent, rad, vrijeme, društveni kapital, sreća, kontakti, materijalni uvjeti, geografska pozicija, generacijski trenutak, institucionalna vidljivost i često potpuno nepredvidive okolnosti. Zbog toga nije nimalo neobično da neki osrednji slikari postanu vrlo vidljivi, dok neki vrlo dobri ostanu na rubu ili potpuno izvan pogleda javnosti.
Prvi je problem već u samoj ideji da kvaliteta govori sama za sebe. Ne govori. Slika ne izlazi sama iz atelijera. Ne pronalazi sama galeriju, ne pregovara sama o prostoru, ne piše prijave, ne stvara mrežu odnosa, ne pojavljuje se sama pred kustosima, ne ulazi sama u razgovore, ne kruži sama među ljudima koji odlučuju što će biti viđeno, a što neće. Umjetnost, koliko god nastajala u samoći, javno postoji unutar sustava. A sustavi nikada nisu čiste arene vrijednosti. Oni imaju svoje navike, svoje zatvorene krugove, svoje slijepe točke, svoje estetske mode i svoja nepisana pravila. Dobar slikar može godinama raditi izvan svega toga, a da njegov rad ostane gotovo nevidljiv.
To nije uvijek posljedica zavjere, premda ljudi ponekad vole sve objasniti malim kulturnim urotama. Češće je riječ o sporijim i banalnijim mehanizmima. Umjetničke scene, osobito manje, često se kreću po prepoznatljivim putanjama. Ista imena kruže istim prostorima, isti ljudi preporučuju jedni druge, iste poetike lakše dobivaju pažnju jer se uklapaju u ono što je trenutačno prepoznato kao relevantno, suvremeno, aktualno ili institucionalno poželjno. Tko je izvan tih struja, tko ne pripada pravim krugovima ili jednostavno ne zna kako ući u njih, može ostati sa strane bez obzira na kvalitetu rada.
Tu dolazimo do neugodnog pitanja društvenoga kapitala. Neki slikari ne počinju od iste točke kao drugi. Netko živi u velikom gradu, ima pristup akademijama, profesorima, galerijama, otvorenjima, razgovorima, neformalnim mrežama i ljudima koji mogu vidjeti njegov rad u pravom trenutku. Netko drugi radi u manjoj sredini, bez atelijera, bez infrastrukture, bez publike koja redovito prati likovnu scenu, bez prilike da se lako kreće kulturnim prostorima u kojima se odluke donose. To ne znači da je talent unaprijed određen geografijom, ali vidljivost često jest. Mnogi dobri slikari nikada ne uspiju jednostavno zato što su predaleko od mjesta na kojima se uspjeh dijeli i potvrđuje.
No ni to nije cijela priča. Neki slikari ostanu nevidljivi i zato što su naprosto loši u svemu što nije samo slikanje. A suvremeni umjetnički život odavno ne traži samo slikanje. Traži predstavljanje, komuniciranje, prijavljivanje, fotografiranje radova, održavanje prisutnosti, povremeno i samopromociju. Traži sposobnost da se vlastiti rad stavi u riječ, da se o njemu govori dovoljno uvjerljivo, da se pronađu prilike, da se ostane u opticaju. Neki to znaju ili nauče. Drugi ne znaju i ne žele. Postoje izvrsni slikari koji pred platnom imaju potpunu sigurnost, a pred administracijom, javnim nastupom i umrežavanjem gotovo dječju nelagodu. U kulturi koja sve više traži vidljivost kao stalni posao, takvi ljudi vrlo lako ostanu po strani.
Ne treba ih zbog toga romantizirati. Nevidljivost nije uvijek dokaz čistoće, kao što vidljivost nije uvijek dokaz površnosti. Ali istina je da suvremeni sustav umjetnosti nagrađuje i osobine koje nisu nužno vezane uz kvalitetu slikanja. Dobar osjećaj za vlastitu javnu sliku, sposobnost društvenoga snalaženja, pravodobno pojavljivanje, izgrađena mreža poznanstava, čak i određena količina samopouzdanja u predstavljanju vlastita rada, sve to može imati veliku ulogu. Netko tko slika izvrsno, a ne zna ili ne može sudjelovati u toj dodatnoj ekonomiji prisutnosti, može ostati manje vidljiv od nekoga tko je slikarski slabiji, ali društveno okretniji.
Postoji i dublji problem: tržište i kvaliteta nisu isto. To je lako reći, ali teško do kraja prihvatiti jer volimo misliti da prodaja barem donekle potvrđuje vrijednost. Ponekad i potvrđuje. Ima sjajnih slikara koji su i tržišno uspješni, kao što ima slabih koji tržišno nikada ne nađu svoj prostor. No tržište slikarstva često nagrađuje vrlo specifične stvari: prepoznatljivost, lakoću smještanja rada u određeni ukus, prilagodljivost interijerima, sigurnost motiva, dojmljivost na prvi pogled, brzu čitljivost, format koji se može lako prodati, autorovu prisutnost u krugovima kupaca. Neka ozbiljna i duboka slika uopće ne pripada toj logici. Može biti pregusta, previše tiha, previše neugodna, previše zahtjevna ili jednostavno neprilagođena ritmu tržišnoga pogleda. Takav slikar ne mora biti manje vrijedan. Možda je samo manje podnošljiv logici prodaje.
Uz tržište stoji i problem vremena. Neki slikari dolaze prerano, neki prekasno. Jedna poetika može u jednom razdoblju izgledati mrtvo, a deset godina poslije iznenada zadobiti novu jasnoću. Neki autori ne ulaze lako u duh trenutka. Ne govore jezikom koji je trenutačno poželjan, ne uklapaju se u diskurse koji dominiraju, ne nose estetiku koja se lako prepoznaje kao suvremena ili važna. U takvim slučajevima kvaliteta rada može biti stvarna, ali ne i odmah čitljiva. Povijest umjetnosti puna je takvih zakašnjelih prepoznavanja. Samo što za onoga tko živi u svojem vremenu to zakašnjenje nije romantična priča, nego vrlo konkretna tišina.
A tišina nije mala stvar. Mnogi dobri slikari nikada ne uspiju i zato što predugo rade bez odjeka. Nije lako godinama ulagati život, vrijeme, novac i unutarnju energiju u nešto što gotovo nitko ne vidi ili ne potvrđuje. Umjetnički rad traži samoću, ali ne može beskonačno živjeti bez ikakva odgovora. Netko će izdržati dulje, netko kraće. Netko će nastaviti unatoč svemu, vođen unutarnjom nužnošću koju nije moguće lako objasniti. Netko će posustati, ne zato što je manje ozbiljan, nego zato što je umor jači od zanosa. I tu dolazimo do jedne od najtužnijih istina: nije dovoljno biti dobar. Treba imati i izdržljivost, a izdržljivost često ovisi o okolnostima koje nemaju mnogo veze s umjetnošću.
Materijalni uvjeti ovdje su presudni. Slikarstvo nije jeftina praksa. Traži prostor, materijal, vrijeme, prijevoz, okvire, platna, boje, alat, ponekad i skladištenje, dokumentaciju, prijave, troškove izlaganja. Sve to netko mora platiti. Ako slikar uz to radi drugi posao da bi preživio, vrijeme za ozbiljan rad smanjuje se, a umor raste. Neki uspiju održati praksu usprkos svemu. Drugi postupno počnu slikati manje, rjeđe, u ostacima vremena i snage. Nisu postali manje dobri. Postali su samo životno iscrpljeniji. Kada se onda kasnije čudimo zašto neka osoba “nije uspjela”, često zaboravljamo da uspjeh nije samo pitanje dara i rada, nego i pitanje uvjeta pod kojima se rad može uopće održati.
Tu se pojavljuje i pitanje karaktera, premda ga ne treba shvatiti moralistički. Neki su slikari po svojoj prirodi skloni povlačenju, samokritici, sporosti i prevelikoj strogoći prema vlastitom radu. To može biti izvor kvalitete, ali i prepreka javnoj prisutnosti. Netko nikada ne izlaže jer mu ništa nije dovoljno dobro. Netko ne šalje prijave jer unaprijed misli da nema smisla. Netko se povuče nakon jednog lošeg iskustva. Netko prezire cijeli sustav i odbija s njim uopće stupiti u odnos. Ponekad je taj prezir opravdan, ponekad je samo oblik obrane od mogućega odbijanja. U oba slučaja posljedica može biti ista: dobar rad ostaje zatvoren u privatnosti.
Naravno, postoje i slikari koji nikada ne uspiju jer njihov rad, premda tehnički dobar, zapravo nije živ. Važno je to priznati kako bismo izbjegli romantičnu sliku po kojoj svaki neprepoznati autor mora biti skriveni genij. Nije. Ima mnogo korektnih, čak vrlo vještih slikara čiji rad nema stvarnu nužnost. Ali problem o kojem ovdje govorimo tiče se onih drugih: onih kod kojih kvaliteta postoji, kod kojih oko vidi da se nešto zaista događa, da postoji jezik, gustoća, potreba, ali to ipak ne nalazi svoj javni put. Upravo ti slučajevi najviše bole jer pokazuju da sustav prepoznavanja nije ni pravedan ni dovoljno osjetljiv.
Ponekad je razlog i u tome što dobar slikar nije nužno dobar urednik vlastita rada. To je posebna i često podcijenjena vještina. Znati slikati nije isto što i znati odabrati koje slike treba pokazati, kako ih grupirati, kada stati, što odbaciti, kako prepoznati prijelaz između traženja i ponavljanja. Neki slikari proizvode puno, ali ne razlikuju jednako dobro svoje vrhunce od slabijih radova. Izlažu previše, guše ono najbolje suvišnim, ne znaju stati na vrijeme. Drugi su suprotan problem: skrivaju i ono što je snažno jer ne vjeruju vlastitom sudu. U oba slučaja javna slika rada može biti slabija od same unutarnje vrijednosti.
Treba spomenuti i generacijski umor publike i institucija. Umjetnički svijet voli novost, ali samo određenu vrstu novosti. Voli ono što se može proglasiti novim na prepoznatljiv način. Tko dolazi izvan tih tokova, tko ne izgleda kao “novo ime” na očekivan način, tko se ne uklapa ni u mladu nadu ni u već potvrđeni autoritet, može ostati između. To se često događa autorima koji dugo sazrijevaju, koji ne prirede odmah jak ulazak na scenu, koji rade sporo ili bez jasne generacijske etikete. Njihov rad može biti sve bolji, ali sustav ih više ne vidi kao otkriće, a još ih ne priznaje kao važne. I tako ostanu u nekoj vrsti praznine.
Još je jedan razlog posebno tih, ali važan: neki dobri slikari nikada ne uspiju zato što su naprosto previše svoji. To zvuči kao pohvala i dijelom to i jest, ali ne mora uvijek biti prednost. Umjetnički sustavi lakše prepoznaju ono što mogu brzo smjestiti. Ako je nečiji rad previše na svoju ruku, ne uklapa se jasno ni u jednu struju, ne nudi laku poveznicu s trendovima ni spreman jezik kojim bi ga se predstavilo, može dugo ostati bez mjesta. Takvi autori često djeluju usamljeno u vlastitom vremenu. Tek kasnije, ponekad mnogo kasnije, postane jasno da su upravo u toj neuklopljenosti nosili nešto osobito.
Ali najvažnije je možda ipak ovo: uspjeh je često društvena priča, a vrijednost rada sporija i dublja stvar. Društvo voli mjerljive znakove uspjeha: broj izložbi, cijene radova, pojavljivanje u medijima, nagrade, pripadanje važnim institucijama. Sve je to vidljivo, prepričljivo i lako se pretvara u reputaciju. No slika ne zna ništa o tim kriterijima. Ona ili jest živa ili nije. Ima ili nema onu unutarnju nužnost zbog koje pred njom vrijedi stajati. Velik dio najtiših umjetničkih tragedija sastoji se upravo u tome što svijet ne nagrađuje uvijek ono što u slici doista vrijedi. Ponekad nagrađuje ono što je lakše uočiti, lakše prodati, lakše objasniti, lakše smjestiti.
To ne znači da treba prezreti uspjeh. Bilo bi nezrelo glumiti da izložbe, prodaja, priznanja i mogućnost da se živi od rada nisu važni. Važni su, i te kako. Problem nastaje tek kada ih počnemo smatrati pouzdanim dokazom kvalitete ili kada iz njihova izostanka zaključimo da kvaliteta nije postojala. Mnogi dobri slikari nikada ne uspiju ne zato što nisu dovoljno dobri, nego zato što svijet umjetnosti, kao i svaki drugi svijet, nije savršeno osjetljiv instrument. U njemu se često kasni, griješi, previdi, povodi za bukom, gleda površno ili naprosto nema dovoljno prostora za sve što vrijedi.
Možda zato ovo pitanje ne bi trebalo voditi samo žaljenju nad nepravdom. Trebalo bi nas učiniti opreznijima u prosudbama. Kad kažemo da je netko uspio, trebalo bi pitati po kojim mjerilima. Kad kažemo da netko nije, trebalo bi se zapitati što zapravo nismo vidjeli. Kulturni život bio bi pošteniji kad bi imao više strpljenja za sporije autore, više osjetljivosti za rad izvan centara, više potpore onima koji ne znaju sami od sebe postati vlastiti promidžbeni stroj. A publika bi možda bila budnija kad ne bi tako lako brkala prisutnost s vrijednošću.
Jer na kraju ostaje jedna gotovo banalna, ali važna istina: povijest umjetnosti nije puna samo velikih imena. Puna je i tišina. Puna je radova koji su ostali po atelijerima, po stanovima, po podrumima, po malim izložbenim prostorima, po sjećanjima nekolicine ljudi koji su ih zaista vidjeli. Puna je slikara koji nisu bili dovoljno spretni, dovoljno umreženi, dovoljno glasni, dovoljno tržišni, dovoljno pravodobni ili jednostavno dovoljno sretni da bi postali ono što društvo naziva uspješnima. To njihov rad ne čini manjim. Ali nas podsjeća da između kvalitete i priznanja nikada ne postoji siguran most.
I možda je upravo zato važno ne pitati samo zašto mnogi dobri slikari nikada ne uspiju, nego i što to govori o nama koji uspjeh tako lako uzimamo kao mjeru vrijednosti. Možda pravo pitanje nije samo zašto oni ostanu nevidljivi, nego i zašto smo mi tako često spremni gledati samo ondje gdje je već upaljeno svjetlo.
B.B.
