Umjetna inteligencija i slikarstvo u posljednjih su nekoliko godina ušli u odnos koji se više ne može promatrati kao udaljena tehnološka zanimljivost, nego kao stvarna promjena unutar samog likovnog prostora. U atelijerima, razgovorima umjetnika, izložbenim kontekstima i svakodnevnim objavama na društvenim mrežama pojavila se nova vrsta napetosti koja ne proizlazi iz stilskih razlika ni poetika, nego iz pitanja nastanka slike.
Slike koje nastaju bez ruke, bez pigmenta i bez površine počele su se pojavljivati uz bok onima koje nastaju sporim taloženjem poteza, sloja, geste i vremena.
Reakcije su, očekivano, podijeljene. Dio umjetnika reagira nelagodom, pa i otvorenim odbijanjem. U tom odbijanju nema samo straha od konkurencije, nego dublji osjećaj da se zadire u samo srce onoga što slikarstvo jest: trag ljudske prisutnosti u materiji. Drugi dio reagira znatiželjno, promatrajući umjetnu inteligenciju kao novi alat, možda sličan fotografiji u trenutku kada se pojavila u 19. stoljeću. U tom spektru između otpora i prihvaćanja otvara se prostor u kojem se zapravo postavlja staro, ali sada iznova zaoštreno pitanje: što čini sliku umjetničkim djelom.
Ako se ukloni tehnološka fascinacija, ostaje temeljna razlika koju umjetnici intuitivno osjećaju. Slika nastala slikarskim procesom nosi u sebi vrijeme. Vrijeme nije samo trajanje rada, nego taloženje odluka, sumnji, korekcija, povrataka, prekrivanja, ponovnih otvaranja površine. Svaki sloj boje, svaka promjena smjera poteza, svako zadebljanje ili razrjeđivanje materije bilježi trenutak svijesti koji je postojao u prostoru između autora i platna.
Ta vrsta vremena ne može se ubrzati bez gubitka smisla, jer je upravo ona nositelj izraza. Umjetna inteligencija, nasuprot tome, generira rezultat bez tog taloženja. Ona može simulirati teksturu, kompoziciju, stilsku gestu, ali ne i proces koji ih je u ljudskom iskustvu učinio nužnima.
Zbog toga je zanimljivo promatrati kako se u suvremenim AI slikama često pojavljuje vizualna uvjerljivost bez unutarnje napetosti. Površine su uvjerljive, svjetlo je skladno, motiv je prepoznatljiv, ali izostaje ono neodredivo zadržavanje pogleda koje se događa pred slikom nastalom iz ruke. Taj fenomen ne proizlazi iz nedostatka tehničke kvalitete, nego iz odsutnosti egzistencijalne odluke. U slikarskom procesu svaki potez ima težinu jer je mogao biti drugačiji. Mogao je biti povučen drukčije, mogao je biti prekriven, mogao je izostati. Ta mreža mogućnosti i odustajanja ostaje upisana u površinu slike. Kod generirane slike mogućnosti su matematičke, ali ne i doživljajne; nema stvarnog rizika, pa nema ni tragova preživljenog izbora.
U raspravama o umjetnoj inteligenciji često se ističe pitanje stila. Može li AI imati stil, može li stvoriti prepoznatljiv vizualni rukopis. Na formalnoj razini odgovor se čini potvrdnim: sustavi mogu analizirati tisuće slika određenog autora ili razdoblja i generirati vizualno uvjerljive varijacije. No stil u slikarstvu nikada nije bio samo skup formalnih obilježja. Stil je bio stabilizirani trag načina postojanja u svijetu. Iz njega se čita odnos prema prostoru, tijelu, svjetlu, težini materije, pa i prema vlastitoj unutarnjoj mjeri. Kada se promatraju potezi jednog slikara kroz godine, vidi se kako se u njima mijenja gustoća, brzina, sigurnost ili lom. Te promjene nisu estetske odluke same po sebi, nego odrazi životnih pomaka. U tom smislu stil nije nešto što se može proizvesti izvan iskustva, jer je on kondenzirana biografija u vizualnom obliku.
Upravo se tu otvara jedna od ključnih razlika između generiranog i naslikanog. Umjetna inteligencija može proizvesti sliku u stilu nekog slikara, ali ne može proizvesti sliku koja je nastala iz nužnosti tog stila. Razlika je suptilna, ali presudna. Jedno je vizualna sličnost, drugo je unutarnja opravdanost forme. Kada gledamo sliku nastalu iz stvarnog procesa, osjećamo da je takva morala biti, jer proizlazi iz logike autorova svijeta. Kod generirane slike često osjećamo da je takva jer je mogla biti, jer je jedna od bezbroj varijacija koje algoritam može izvesti iz statističke mreže podataka.
Ova razlika postaje posebno vidljiva u odnosu prema pogrešci. U slikarstvu pogreška nije nužno negativna kategorija. Ona je često pokretač promjene, otvaranje neplaniranog smjera, trenutak kada slika počne voditi autora. Površina reagira na potez, materija se ponaša drugačije nego što je zamišljeno, ton se neočekivano promijeni u odnosu na susjedni. Iz tih odstupanja nastaju nova rješenja, ponekad i cijeli novi ciklusi.
U generiranju slika pogreška nema istu ontološku težinu. Ako rezultat nije zadovoljavajući, generira se novi. Nema procesa borbe s neuspjelim potezom, nema zadržavanja na problemu, nema sporog razrješavanja. Time nestaje jedan od najdubljih izvora slikarskog otkrića.
S druge strane, bilo bi pojednostavljeno umjetnu inteligenciju svesti na prijetnju. Povijest umjetnosti pokazuje da su tehnološke promjene gotovo uvijek izazivale strah, ali su istodobno otvarale nova područja. Pojava fotografije izazvala je slične rasprave o smrti slikarstva. Argument je tada bio jasan: ako aparat može preciznije zabilježiti stvarnost, čemu slikarstvo. Odgovor se nije dogodio teorijski, nego kroz praksu. Slikarstvo se nije povuklo, nego se pomaknulo. Oslobođeno zadatka mimetičke vjernosti, otvorilo je prostor unutarnjeg viđenja, materijalnosti, gestualnosti, konstrukcije. Impresionizam, ekspresionizam, apstrakcija, sve su to, između ostalog, i posljedice promjene koju je fotografija unijela u vizualnu kulturu.
U tom svjetlu umjetna inteligencija može se promatrati kao nova faza tog procesa pomicanja. Ona preuzima dio funkcija koje su već bile delegirane digitalnim medijima: generiranje motiva, varijacija, vizualnih scenarija. Ono što ostaje slikarstvu nije tehnička produkcija slike kao takve, nego upravo ono što mu je uvijek bilo najdublje: fizička prisutnost traga. Materija boje, odnos slojeva, gustoća površine, otpor podloge, brzina ili sporost geste, sve ono što postoji samo u stvarnom prostoru i vremenu rada. U tom smislu AI ne oduzima slikarstvu bit, nego ga paradoksalno može učiniti vidljivijim, jer razlika postaje očitija.
U praksi se već pojavljuju umjetnici koji umjetnu inteligenciju ne doživljavaju kao zamjenu, nego kao proširenje. Oni koriste generirane slike kao polazišta, skice, vizualne impulse koje potom prevode u materijalni medij. U tom prijenosu događa se zanimljiva transformacija: ono što je nastalo bez tijela prolazi kroz tijelo i postaje fizički događaj. Potez preuzima algoritamski predložak, ali ga istodobno mijenja, usporava, zgušnjava, čini neponovljivim. Takvi radovi ne brišu razliku između ljudskog i strojno generiranog, nego je izlažu i istražuju. Površina postaje mjesto susreta dvaju načina nastajanja slike.
Ova vrsta prakse otvara i pitanje autorstva. Ako je početni motiv generiran sustavom treniranim na tisućama tuđih slika, gdje počinje i gdje završava autor. No slična su se pitanja pojavljivala i ranije, u kolažu, aproprijaciji, citatu. Umjetnost je odavno prestala biti prostor apsolutne originalnosti u smislu potpunog nastanka iz ničega. Ona je uvijek radila s naslijeđem, sjećanjem, fragmentima viđenog.
Ono što razlikuje umjetnički čin nije izvor materijala, nego način njegove transformacije. Ako umjetnik generirani vizual ne preuzima kao gotov rezultat, nego ga prevodi u vlastitu materijalnu logiku, autorstvo ostaje u činu prevođenja. Slika tada nije proizvod algoritma, nego događaj koji se dogodio u prostoru između predloška i ruke.
Ipak, ostaje pitanje koje se najčešće izgovara izravno: hoće li umjetna inteligencija zamijeniti slikare. Na površini, odgovor se čini jednostavan: u određenim komercijalnim područjima već zamjenjuje. Ilustracija, dizajn, brza vizualna produkcija, sve to ulazi u zonu u kojoj je generiranje brže i jeftinije. No slikarstvo kao umjetnička praksa nikada nije počivalo na brzini ni na funkcionalnosti. Njegova vrijednost nije u proizvodnji slike kao takve, nego u jedinstvenosti objekta i procesa. Slika nije samo vizualna informacija, nego fizički nositelj iskustva. Ona ima mjeru, težinu, površinu, tragove vremena. U tom smislu slikarstvo ne pripada istoj ontološkoj kategoriji kao digitalna slika, pa ni kao generirana.
Možda je preciznije reći da umjetna inteligencija ne zamjenjuje slikare, nego zamjenjuje određene predodžbe o slici. Ona zamjenjuje ideju da je slika prvenstveno prikaz, reprezentacija, vizualna informacija. U tom polju algoritam može biti učinkovitiji. No čim se slika razumije kao materijalni događaj, kao trag postojanja, kao kondenzacija vremena i odluka, područje se mijenja. Tu umjetna inteligencija može sudjelovati kao alat, kao poticaj, kao sugovornik, ali ne i kao nositelj iskustva. Ona nema tijelo koje bi se umaralo, ruku koja bi oklijevala, pogled koji bi sumnjao, vrijeme koje bi se taložilo u slojevima.
Zanimljivo je promatrati kako se u susretu s AI slikama kod mnogih promatrača pojavljuje kratkotrajno divljenje, ali rijetko dugotrajno zadržavanje. Slika je impresivna, ali pogled klizi dalje. Kod naslikane slike često se događa suprotno: ona možda ne fascinira odmah, ali zadržava. To zadržavanje nema veze s motivom ili stilom, nego s gustoćom prisutnosti. Površina nosi mikroskopske varijacije, tragove korekcija, nejednakosti, napetosti između slojeva. Oko ih možda ne registrira svjesno, ali ih osjeća. Ta vrsta percepcije ne može se u potpunosti prevesti u digitalni prikaz, jer pripada relaciji tijela i materije.
U tom smislu rasprava o umjetnoj inteligenciji i slikarstvu možda je manje pitanje tehnologije, a više pitanje razumijevanja umjetnosti. Ako se umjetnost promatra kao proizvod slike, tada je AI logičan nasljednik. Ako se promatra kao proces utjelovljenog stvaranja, tada je AI samo nova okolnost unutar koje se taj proces redefinira. Povijest pokazuje da se slikarstvo uvijek redefiniralo kroz susret s novim medijima, ali je pritom zadržalo svoju jezgru: fizičku transformaciju površine kroz ljudsku gestu.
Zato se čini da umjetna inteligencija neće zatvoriti slikarstvo, nego će ga prisiliti na jasnije artikuliranje vlastite posebnosti. Ono što je dugo bilo uzimano zdravo za gotovo – materijalnost, sporost, neponovljivost, trag ruke – postaje ponovno vidljivo u kontrastu s generiranim slikama. Ta vidljivost može imati i pozitivan učinak: ponovno usmjeravanje pažnje na ono što slika jest, a ne samo na ono što prikazuje. U vremenu preplavljenom slikama bez tijela, slika s tijelom može postati još snažniji događaj.
U atelijerima se ta promjena već osjeća, ne nužno kao prijetnja, nego kao nova vrsta svijesti. Umjetnik koji danas slika svjestan je da postoji tehnologija koja može proizvesti beskonačne varijacije vizualnog svijeta bez njega. No upravo ta svijest može produbiti razlog slikanja. Ako slika više nije nužna kao prikaz, ona postaje nužna kao iskustvo. Slikanje tada nije proizvodnja slike, nego način bivanja u svijetu kroz materiju. U tom prostoru umjetna inteligencija nema konkurentsku moć, jer ne može biti prisutna u istom ontološkom smislu.
Možda će budućnost donijeti i nove oblike suradnje, nove hibridne prakse u kojima će se granice još više zamutiti. No čak i tada ostat će razlika između generiranja i stvaranja. Generiranje proizvodi mogućnosti; stvaranje bira jednu i za nju preuzima odgovornost u materiji. U tom preuzimanju odgovornosti nalazi se ono što je slikarstvo oduvijek činilo umjetnošću, a ne samo slikom. I dok god postoji potreba za takvim činom, postojat će i slikari, bez obzira na to koliko se tehnologija razvijala.
