Samostalna izložba slika Sonje Grozdanić „Latice duše“ donosi ciklus radova u kojem se ženski lik, cvijet i unutarnji doživljaj stapaju u jedan prepoznatljiv i emotivno snažan slikarski svijet. Već i sam naziv izložbe dobro pogađa ono što se na ovim platnima događa: ovdje se ne govori glasno, nego slikarski, kroz boju, atmosferu i motive koji ne služe samo ljepoti prizora, nego i prenošenju stanja, raspoloženja i osjećaja.
vrijeme: 18. 4. 2026. u 19 sati
mjesto: caffe bar Zrin, Berislavićeva 3, Zagreb
U radu Sonje Grozdanić odmah se prepoznaje autorica koja slikarstvu nije prišla usputno, nego iz dubokog i dugotrajnog unutarnjeg odnosa prema slici. Njezin put počinje vrlo rano, još u djetinjstvu, kada je bilo jasno da se ne radi tek o sklonosti crtanju, nego o stvarnoj potrebi za likovnim izražavanjem. Već tada pokazuje rijetku sigurnost u radu s većim formatima, što potvrđuje i njezin rani mural „Crnogorski krš“, izveden još u školskim danima. Takav početak nije samo zanimljiv biografski podatak, nego i važan ključ za razumijevanje njezina današnjeg slikarstva: kod Sonje se od početka osjeća hrabrost da sliku gradi jasno, otvoreno i bez straha od izražajne geste.
Posebnu težinu njezinu umjetničkom putu daje i činjenica da je još kao vrlo mlada autorica održala svoju prvu samostalnu izložbu u Banskom dvoru u Banjaluci, a kasniji rad i usmjeravanje u Atelijeru Pećarić, pod mentorstvom Miše Pećarića, dodatno su oblikovali njezin slikarski jezik. Upravo se u toj kombinaciji ranog dara, discipline i dugogodišnjeg sazrijevanja krije razlog zašto njezine slike danas djeluju istovremeno spontano i sigurno.
Na izložbi „Latice duše“ posebno dolazi do izražaja autoričina sklonost motivima ženskih figura, cvjetnih formi i prizora prirode, ali ono što je važno naglasiti jest da ti motivi kod nje nikada ne ostaju na razini pukog dekorativnog efekta. Cvijet kod Sonje Grozdanić nije ukras, nego nositelj raspoloženja. Latice, grane, cvjetne krošnje i oblici vegetacije često djeluju kao produžetak unutarnjeg života njezinih likova. Ponekad lice gotovo izranja iz cvijeta, a ponekad se čini kao da priroda preuzima ulogu emocije i govori umjesto riječi.
To je osobito vidljivo u radovima u kojima ženski likovi nisu prikazani kao klasični portreti, nego kao stanja. Nije ovdje riječ o psihološkom realizmu u uskom smislu, nego o slici žene kao simbola nježnosti, ranjivosti, snage, tišine i unutarnje sabranosti. Lica koja Sonja slika često su zatvorena u vlastiti svijet, zamišljena, povučena ili uronjena u neku vrstu unutarnjeg mira. U njima nema teatralnosti; umjesto toga prisutna je smirenost koja promatrača uvlači polako, bez nametanja.

Jedna od prepoznatljivih kvaliteta njezina rada jest upravo ta sposobnost da spoji realističnu čitljivost motiva s nečim što je blago pomaknuto prema poetskom, snovitom i simboličkom. Na njezinim se slikama jasno vidi figura, lice, vaza, pejzaž, cvijet ili morski horizont, ali atmosfera nikada nije sasvim doslovna. Uvijek postoji jedan sloj više — nešto između stvarnosti i osjećaja. Zbog toga njezini radovi ne djeluju kao puka reprodukcija viđenoga, nego kao osobni, proživljeni prizori.
Važnu ulogu u tome ima i boja, koja je kod Sonje Grozdanić jedan od glavnih nositelja izraza. Njezina paleta nije suzdržana ni asketska; ona je puna svjetlosti, kontrasta i toplih prijelaza. Ružičasti, plavi, ljubičasti i tirkizni tonovi često dominiraju slikama, ali ne djeluju hladno ni udaljeno. Naprotiv, upravo kroz te tonove autorica gradi mekoću, sanjivost i emocionalnu otvorenost svojih prizora. U nekim radovima boja je gotovo meditativna, dok je u drugima življa i snažnija, posebno kada gradi portret ili naglašava lice kao glavno središte slike.
Osim figuracije, u ovom ciklusu važan segment čine i mrtve prirode s cvjetnim aranžmanima, koje pokazuju drugu stranu autoričina senzibiliteta. U tim radovima Sonja se ne oslanja samo na ljepotu motiva, nego na odnos oblika, prostora i tišine. Vaze, grančice i cvjetovi postaju mjesta smirenja, a pozadina i svjetlo dodatno pojačavaju dojam intime. Ti radovi možda djeluju jednostavnije na prvi pogled, ali upravo u toj jednostavnosti leži njihova snaga — u odmjerenosti, prozračnosti i osjećaju za sklad.
S druge strane, prizori žena u pejzažu, uz more, u cvjetnim poljima ili u laganom pokretu haljine, otvaraju još jedan sloj njezina slikarstva: motiv slobode, udaljavanja i tihe čežnje. Ti likovi najčešće nisu okrenuti prema promatraču, nego od njega odlaze ili mirno stoje pred prostorom. Takva kompozicijska rješenja djeluju vrlo sugestivno jer ne zatvaraju značenje slike, nego ga ostavljaju otvorenim. Gledatelj ne dobiva gotovu priču, nego prizor u koji može unijeti vlastito iskustvo.
Zanimljivo je i to što Sonja Grozdanić, i kada slika motive koji su estetski vrlo privlačni i široko komunikativni, uspijeva zadržati osobni rukopis. Njezine slike nisu hladno “lijepo” izvedene, nego nose trag unutarnje potrebe da se kroz sliku prenese stanje duha. To se osjeća i u načinu na koji tretira lice, i u načinu na koji koristi cvijet, i u tome kako njezine kompozicije uvijek ostavljaju dovoljno zraka da motiv “diše”.
Izložba „Latice duše“ zato ne djeluje kao skup odvojenih slika, nego kao zaokružen vizualni prostor jedne autorice koja dosljedno njeguje svoj svijet motiva, boja i osjećaja. U vremenu kada se mnogo toga gradi na brzom dojmu i vizualnoj buci, Sonjino slikarstvo ostaje vezano uz ono što je tiše, osobnije i neposrednije — uz sliku koja ne traži da je se samo pogleda, nego da se uz nju na trenutak zastane.
Željko Bedić





