Kada netko godinama prati rad Branke Hržić, teško se može iznenaditi što je uz slikarstvo posegnula i za poezijom. Dovoljno je pogledati njezine slike. Na njima nikada nije bilo važno samo ono što je prikazano. More nije bilo samo more, maslina nije bila samo maslina, a svjetlost nije služila samo tome da osvijetli prizor. Uvijek se iza motiva osjećalo nešto osobnije, neka tiha misao ili raspoloženje koje nije bilo moguće do kraja objasniti kistom. Zbog toga zbirka poezije Između vidljivog i nevidljivog djeluje manje kao novo poglavlje, a više kao prirodan nastavak njezina dosadašnjeg umjetničkog puta.
Čitajući ovu knjigu stječe se dojam da autorica ne pokušava impresionirati čitatelja književnim postupcima niti pokazivati pjesničku vještinu. Njezini stihovi nastaju iz iskustva života, a upravo je to ono što ih čini uvjerljivima. Danas nije teško pronaći poeziju koja je tehnički dobro napisana. Teže je pronaći poeziju iza koje se osjeća stvaran čovjek. U Brankinim pjesmama prepoznaje se glas osobe koja je mnogo toga proživjela, promatrala i o tome dugo razmišljala prije nego što je zapisala nekoliko jednostavnih redaka.
Posebno mjesto u zbirci zauzima vrijeme. Ne ono koje mjerimo satovima i kalendarima, nego vrijeme koje se skuplja u čovjeku. Vrijeme uspomena, gubitaka, susreta i promjena. Autorica često govori o prolaznosti, ali bez gorčine. Nema ovdje pobune protiv starenja niti žaljenja za onim što je prošlo. Naprotiv, kroz mnoge pjesme provlači se osjećaj pomirenosti sa životom. Kao da godine nisu teret nego način da se stvari napokon vide jasnije.
Takav pogled proizlazi iz zrelosti koju nije moguće odglumiti. Kada Branka piše o sjećanjima, ne pokušava ih uljepšati. Ona ih promatra onakvima kakva jesu – kao dio puta koji je oblikovao čovjeka. Upravo zato njezine pjesme često ostavljaju dojam razgovora. Čitatelj nema osjećaj da mu netko drži lekciju ili propovijed. Ima osjećaj da sjedi nasuprot osobe koja pripovijeda ono što je naučila tijekom života.
U knjizi se neprestano pojavljuje i priroda. To nije iznenađenje za umjetnicu koja je odrasla na Braču i čiji su slikarski motivi godinama povezani s mediteranskim krajolikom. More, vjetar, kamen, jutarnje svjetlo ili večernji mir ovdje nisu ukrasi. Oni su dio pjesničkog svijeta. Priroda kod Branke nije pozadina ljudskog života nego njegov sudionik. Čovjek i krajolik postoje zajedno, povezani istim ritmom.
Zanimljivo je promatrati koliko su njezino slikarstvo i poezija bliski. Na jednoj stranici knjige nalazi se reprodukcija slike, a na drugoj nekoliko stihova, i vrlo brzo postaje jasno da su nastali iz istog unutarnjeg izvora. Boje koje koristi na platnu imaju svoju riječ u pjesmi, a riječi ponekad djeluju kao potezi kista. Malo je autora kod kojih se ta povezanost osjeća toliko prirodno.
Naslov Između vidljivog i nevidljivog dobro opisuje cijelu zbirku. Vidljivo je ono što svakodnevno susrećemo – ljudi, mjesta, događaji i prolazni trenuci. Nevidljivo je ono što ostaje nakon njih. Sjećanje. Osjećaj. Vjera. Nada. Ljubav. Upravo se na tom prostoru između vanjskog i unutarnjeg kreću Brankine pjesme. One ne pokušavaju objasniti život nego ga promatraju i bilježe.
Možda je upravo zato ova knjiga najbliža čitateljima koji vole mirniju, intimniju poeziju. U njoj nema potrebe za velikim riječima, dramatičnim gestama ni književnim eksperimentima. Umjesto toga nalazimo stihove koji nastaju iz svakodnevnih iskustava, ali ih pretvaraju u nešto univerzalno. Mnogi će se u njima prepoznati jer govore o stvarima koje su zajedničke svima nama – prolasku vremena, potrebi za bliskošću, traženju unutarnjeg mira i pokušaju da razumijemo vlastiti životni put.
Za one koji poznaju Branku Hržić kao slikaricu, ova zbirka pruža priliku da upoznaju još jednu stranu njezina stvaralaštva. Za one koji se prvi put susreću s njezinim imenom, knjiga može biti lijep ulazak u svijet autorice koja desetljećima gradi svoj izraz daleko od trendova i prolaznih moda. Njezine slike već dugo govore o svjetlosti. Ova knjiga pokazuje da isto vrijedi i za njezine stihove.
