Izložba Trinaest godina u službi umjetnosti povodom 13. obljetnice portala Ludvig dizajn okuplja trideset autora u Galeriji Slovenskog doma u Zagrebu.
Galerija Slovenskog doma, Masarykova 13, Zagreb
Otvorenje: 14. siječnja 2026. u 19 sati
Izložba je otvorena do 27. siječnja 2026.
Izložba Trinaest godina u službi umjetnosti – pregled izložbe
Ovaj izbor radova okuplja autore koji su se tijekom godina susretali na stranicama i projektima portala, ali i kroz zajednički interes za sliku kao prostor osobnog izraza. U godini obljetnice, njihovi se radovi ponovno susreću u zajedničkom izložbenom okviru, tvoreći vizualni dijalog u kojem svatko govori vlastitim likovnim jezikom, a ipak ostaje dio šire cjeline. Pejzaži, cvjetni motivi, figure i simbolički prizori ne stoje jedni pokraj drugih slučajno, već se povezuju kroz osjećaj pripadnosti, razmjenu iskustava i prepoznatljivu potrebu za stvaranjem.
Autori polaze od motiva koji su im bliski i osobni, ali ih interpretiraju na različite načine – od suptilnih, prozračnih zapisa u akvarelu i pastelu, preko snažnih, pastoznih nanosa ulja i izražajne geste, do crteža, grafičkih listova i kombiniranih tehnika. Upravo u toj raznolikosti nastaje zajednička priča izložbe: svjetlo, boja i struktura slike postaju sredstvo povezivanja, a ne razdvajanja. Umjesto jedinstvene teme, pred gledateljem se otvara niz pojedinačnih pogleda koji se međusobno nadopunjuju, tvoreći presjek suvremenog likovnog stvaralaštva obilježenog osobnim iskustvom, kontinuitetom rada i zajedničkim susretom u prostoru umjetnosti.
Alenka Tominac u radu „Čarolija“ ne gradi prizor opisno, nego atmosferično: cvjetni motiv nije “botanički” opisan, već se pojavljuje kao doživljaj boje i svjetla, uz meke prijelaze i prozračnost soft pastela. Ta „maglica“ tona i svjetline otvara sliku prema asocijaciji – kao da gledamo rub cvjetne livade ili vrt u trenutku kada se oblici tek naziru, a emocionalni ugođaj postaje važniji od detalja. Sličnu osjetljivost prema trenutku donosi i Gordana Vukasović u akvarelu „Posljednji snijeg“, gdje transparentni slojevi boje i suzdržana paleta grade tišinu kasne zime; odrazi i tragovi vode povezuju nebo i tlo u jednu mirnu, gotovo raspršenu cjelinu.
Figurativni pejzaž kod Anice Gašpar u „Ljetnom danu“ ostaje čitljiv i klasično komponiran, ali naglasak je na svjetlu i prostoru: figura u prirodi ne dominira, nego je njezin prirodni produžetak. Tom smjeru prirode kao nositelja raspoloženja pridružuje se i Anica Lacković u „Jeseni u Kopačkom ritu“, gdje se motiv baranjskog krajolika prepoznaje kroz kolorit i energiju poteza. Snažan kolorit i živ ritam kista naglašavaju promjenjivost, slojevitost i vitalnost prirode, a pejzaž djeluje kao pulsirajuće polje boje u kojem se realno i doživljeno stapaju.
Portret i figura u ovom nizu otvaraju dodatnu razinu naracije. Anita Kunić u portretu „Tesla“ povijesnu ličnost prevodi u suvremeni figurativni izraz: reducirana paleta i jasno modelirani volumeni stvaraju ozbiljan, misaoni ugođaj, dok odnos lika i prostora slike djeluje kao vizualna ideja – portret postaje znak koncentracije i unutarnje energije. U drugačijem registru, Asmira Kremenović u „Tajni pogleda“ usmjerava sve na oko i profil konja: kontrasti svjetla i tame, te naglašena tekstura dlake, daju motivu snagu i dostojanstvo, ali i osjećaj tihe komunikacije između promatrača i životinje.
U urbanom i intimnom prostoru, Branka Zobenica u „Šetnji Ribnjakom“ koristi slobodniji rukopis i bogatu teksturu boje kako bi prizor djelovao kao zabilješka u pokretu – važniji je ritam i atmosfera od preciznog crteža. Na to se prirodno nadovezuje Danica Kuštrak u pastelu „Nostalgija“, gdje meka modelacija i prigušena skala oblikuju prizor konja kao nositelja raspoloženja i osobnog sjećanja: slika je smirena, s osjećajem udaljenosti i intime, a pastelna tehnika dodatno pojačava mekoću prijelaza i emotivni ton.Grafički i crtački radovi šire raspon izraza prema znaku, simbolu i procesu. Davorka Borić u monotipiji „Ribe“ koristi spontanost otiska i energiju geste: apstrahirani oblici i tragovi boje stvaraju dojam kretanja, kao da je motiv uhvaćen u jednom zamahu. Dubravka Kuzmić u crtežu „Horoskopski znak Jarac“ gradi gustu simboličku kompoziciju preciznim crtačkim rukopisom; ornamentalnost i fantastični elementi djeluju poput vizualne naracije u kojoj se znak, mit i osobna interpretacija spajaju u jedinstven sustav.
Slojevita površina i gustoća boje naglašeni su u radu Gordane Marijić „Čarobna šuma“, gdje kombinirana tehnika i vibrirajući kolorit pretvaraju šumu u prostor energije i dubine. Nasuprot tome, Sanja Perković u „Vratima didove kuće“ fokusira se na arhitektonski detalj i materiju: istrošeno drvo, kameni okvir i tragovi vremena stvaraju snažan osjećaj memorije, a slika postaje svojevrsni znak prošlosti koji se čita kroz teksturu i patinu.
Motiv biljke u finijem, discipliniranom pristupu donosi Jasenka Smrekar u akvarelu „Kukurijek“: cvijet je građen pažljivo i meko, s jasnim osjećajem za volumen i transparentnost, pa rad zadržava eleganciju botaničkog motiva bez hladne ilustrativnosti. Potpuno drugačiju dinamiku razvija Ljiljana Tršan u „Košmaru“, gdje se tuš i akvarel sudaraju u snažnoj, fragmentiranoj strukturi; linije i plohe tvore napet ritam, a kompozicija se kreće na granici figuracije i apstrakcije, kao vizualni ekvivalent unutarnjeg nemira.
U pejzažnom registru, Marija Omazić u „Tišini jezera“ gradi smirenu atmosferu hladnijom paletom i uravnoteženom kompozicijom: voda i odrazi djeluju kao središnje mjesto slike, a slojevit potez stvara dubinu bez potrebe za opisnošću. Marija Tokić u „Sjećanju na 1968“ poseže za drugačijim jezikom – naglašena crno-bijela skala i motiv arhitekture upućuju na rad koji funkcionira kao zapis vremena i mjesta; vertikale tornjeva i mirno postavljen prostor nose dojam trajanja, dokumenta i osobne povijesne slike.
Simboličke i identitetske napetosti snažno su prisutne i u figuraciji. Mira Čikardić u „Zarobljenoj“ postavlja figuru u metaforički prostor leda i vode, stvarajući napet odnos između tijela i okruženja; realistična modelacija pojačava osjećaj unutarnje borbe i granice. Nadica Tomšić u svom radu donosi motiv vodenog zrcala s lopočima i visećim granama vrbe: prizor je građen širokim, pastoznim nanosima, gdje se mirna površina vode i akcenti ružičastih cvjetova pretvaraju u sliku ugođaja, svježine i tihe prirodne intime. U portretu Olgice Softić „Madam Blue“ naglasak je na stilizaciji i eleganciji: hladnija, harmonična paleta i meki prijelazi tonova grade profinjen lik, a identitet se sugerira atmosferom i ritmom ploha boje, više nego detaljem.
Cvjetni motiv dobiva dekorativnu, slojevitu raskoš kod Pine Perović u „Hortenzijama“, gdje gustoća nanosa i bogata skala boja stvaraju dojam raskošnog volumena; cvijet je prepoznatljiv, ali slikarski tretman ga vodi prema kolorističkoj igri i teksturi. U pejzažu Rikarde Matić „Jesen na putu“ središnji motiv puta jasno organizira kompoziciju i daje joj smjer: snažni kontrasti boja i energični potez pretvaraju krajolik u priču o kretanju, promjeni i protoku vremena.
Završni niz radova snažno otvara univerzalne teme rasta, povezanosti i unutarnje snage. Vesna Robotić u „Drvu života“ koristi motiv stabla kao znak trajanja i organske povezanosti, naglašavajući teksturu i volumen uljanim nanosima koji pojačavaju osjećaj “živosti” površine. Vesna Zvonarević u „Kamenu i moru“ gradi odnos stabilnosti i kretanja: masa kamena djeluje kao uporište, dok je more prikazano ritmom poteza i kolorističkim preljevima koji sugeriraju stalnu mijenu. U slici Zlate Županić „Konji“ naglašena je bliskost i povjerenje dviju životinja; realistična osnova i blaga stilizacija stvaraju miran, topao prizor u kojem motiv postaje simbol povezanosti i slobode.
Apstraktni jezik Zvjezdane Žužić u „Tkanju života 3“ govori kroz ritam, slojeve i kontraste: kompozicija djeluje poput vizualne mreže iskustava, u kojoj se energija poteza i gustoća strukture čitaju kao proces. Motiv granice između unutarnjeg i vanjskog posebno je naglašen kod Žane Bašić-Zuccolo u „Prozoru“, gdje perspektiva i prigušena paleta stvaraju atmosferu tišine, a arhitektonski element postaje metafora osobnog prostora. Simbol svjetla i rasta Željke Šebalj Koštić u „Izvoru energije“ dodatno pojačava kombinacija akrila i zlatnih listića: kontrast tamne podloge i zlatnih akcenata čini motiv žarulje-cvijeta snažnim znakom transformacije i vitalnosti, dok se kod Sasine Sulejmani u „Jutru“ sve vraća na atmosferu i mekoću: difuzno svjetlo i mirni prijelazi boja daju prizoru osjećaj svježine i početka.
Snažan figurativni kolorit donosi Sonja Medar-Grozdanić u „Bojama njene moći“, gdje stilizirani portret i ekspresivna paleta grade identitet kroz boju, konturu i kulturne asocijacije. Slojevitu vizualnu naraciju gradi Valentina Dujela u radu „I sunce, i bura, i kiša“, koristeći kolaž i akril kako bi povezala fragmente materijala u „pejzaž“ elemenata – dojam je stalne mijene i snage prirode, više kao iskustvo nego kao prizor. Izložbu snažno zaključuje Veseljka Kos u „Lavlje srce“ motivom lava s izraženom grivom i mladunčetom: odnos zaštite i bliskosti prikazan je toplom skalom i jasnim figurativnim znakom, pa slika istodobno djeluje monumentalno i emotivno – kao univerzalna priča o hrabrosti, instinktu i odgovornosti.
