vrijeme: 1.9.2025. u 19 sati.
mjesto: galerija Vladimir Filakovac, Avenija Dubrava 51a, Zagreb
Izvor: https://ck-dubrava.hr
Iza nas je razdoblje nove hrvatske države koje je obilježilo velike fluktuacije, amplitude i promjenu percepcije prema privatnim umjetničkim zbirkama ili kolekcijama. Naime, javnost je stekla dojam kako su umjetničke kolekcije nešto što sakupljaju i kupuju samo moćnici ili posvećena kulturna elita pa smo tako doživjeli i period od petnaestak godina u kojemu su ozbiljni kolekcionari, istinski zaljubljenici u umjetnost, skrivali svoje zbirke i negirali kako kupuju djela, radi nekolicine ljudi koji su zloupotrijebili svoju moć. Tako je kontinuitet iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada su umjetničke zbirke nabavljali i formirali liječnici, odvjetnici, suci, intelektualci i srednja građanska klasa različitih profesija, umjesto da procvjeta, postao krimen.
Danas smo konačno oslobođeni od loših asocijacija na privatne umjetničke zbirke, i vrijeme je da ponovno sakupljanje zbirki počnemo sagledavati u svjetlu u kojem se one možda najbolje formiraju, od strane zaljubljenika u slikarstvo ili skulpturu koji godinama proučavaju modernu i suvremenu umjetnost, i koji pametnim i spretnim financijskim križaljkama pomalo stvaraju vlastitu zbirku.
Naravno, mnogobrojni su putevi i načini na koji se stvaraju i strukturiraju zbirke – gdje je najčešće u prvom planu osobni ukus kolekcionara – ali privatne inicijative iza kojih ne stoji veliki kapital danas naročito privlače simpatije struke i javnosti. Vraćanje suštinskoj premisi, kako u našem društvu, gdje je srednja i viša srednja klasa ponovno ekonomski i povijesno svedena na margine, postoje šengajsti (Schöngeist) koji svaki zarađeni euro žele pretvoriti u san sakupljanja male i kvalitetne zbirke, da bi mogli biti okruženi umjetninama koje pobuđuju duboke emocije, izazivaju u nama poštovanje.
Emil Fuš dugo je prisutan u domaćim umjetničkim krugovima, i jedan je od onih pojedinaca koji su željeli u atelijerima od umjetnika učiti o stilovima, pravcima i tehnikama slikarstva, o metijeru, o tomu kako nastaje jedna slika, crtež, akvarel, grafika ili skulptura. Njegova umjetnička zbirka rezultat je temeljite edukacije, a ne kolekcionarske ambicije. Ona ne reprezentira moć, niti bi tomu – ruku na srce – zbirka srednjeg građanskog sloja trebala težiti; ona bi trebala ukazati na dobar ukus kolekcionara, koji u odabiru djela jednako tako teži prikazati umjetnika u njegovoj možda najboljoj fazi ili trenutku stvaranja, bez obzira na format / veličinu umjetnine. Uostalom, neke od izvrsnih, iznimnih slika i djela kombinirane tehnike pojedinih autora ugnijezdile su se u malim formatima, a ne u gigantskim sličurinama. Umjetnost je ostala jedna od zadnjih pribježišta naše suvremene civilizacije gdje – ironično – veličina nije bitna i presudna!
Tako su svoje mjesto u zbirci Emila Fuša, koji je u javnost odlučio izaći primarno iz edukativnih razloga, kako bi drugima pokazao što se trudom, odricanjem i posvećenošću može napraviti usprkos nevoljenim vremenima za „male“ kolekcionare, pronašli brojni značajni hrvatski umjetnici druge polovice 20. i prve četvrtine 21. stoljeća. Među njima su slikari Boris Bućan, Juraj Dobrović, Eugen Feller, Vinko Fišter, Nikolina Ivezić, Dalibor Jelavić, Ivona Jurić Kljajo, Nives Kavurić-Kurtović, Zlatko Keser, Albert Kinert, Željko Kipke, Branko Kovačević, Nikola Koydl, Vlado Kristl, Vatroslav Kuliš, Željko Lapuh, Miron Makanec, Antun Motika, Zoltan Novak, Tonka Petrić, Natalia Borčić Peuc, Božidar Rašica, Nikola Reiser, Đuro Seder, Vilim Svečnjak, Ivo Šebalj, Duško Šibl, Slavko Šohaj, Miroslav Šutej, Predrag Todorović, Ivo Vojvodić, Zlatan Vrkljan te kipari Jelena Azinović, Anita Kontrec i Ratko Petrić. No, ovdje nije važna zvučnost imena umjetnica i umjetnika, ve je Emil Fuš u odabir njihovih djela za zbirku pokazao jednu sasvim atipičnu kolekcionarsku crtu, a to je smisao za humor, dvoznačnost, skrivene metafore i sklonost dubinskoj samoanalizi: kako vlastitoj, tako i kod umjetnikâ, koji su neke razine psihoemotivnih obrazaca manje ili više vidljivo usadili u ta djela. Na prvi pogled, zbirku „nose“ neki od velikana naše poslijeratne moderne i suvremene umjetnosti, gdje se zapaža naglašena egzistencijalistička nota zbirke, bez obzira radi li se o tzv. figurativnim ili apstraktnim radovima. Na stranu i stilske razine djela, od poslijeratnog intimizma, nadrealizma, enformela, tzv. drugog ekspresionizma, siromašnog slikarstva, geometrijske i kolorističke apstrakcije ili kombinacije nekoliko stilskih tendencija; ono što mi se osobno kristalizira pri pogledu na cjelinu zbirke Fuš jest upravo ta nota zapitanosti nad vlastitom egzistencijom i svojim mjestom u ovom kompleksnom svijetu – i to jednakim intenzitetom vidimo u svakom odabranom djelu. Zbirka Fuš nije tek dopadljiva, stilski i motivski dobro usklađena kolekcija lijepih slikâ, ona je refleksija jedne epohe u malome jer svi novci ovog svijeta ne mogu kupiti dobar ukus, oko za izvrsno djelo ili talent za prepoznavanje dobrog umjetničkog rada. Mogu vam kupiti izvrsne savjetnike ili tzv. usmjerivače kupnje za formiranje kolekcije, ali onda to više nije kolekcija s autentičnim ukusom i potpisom sakupljača.
U današnje vrijeme, kada su kolekcionari iz srednje građanske klase ovog Emilovog tipa gotovo svi već na drugom svijetu, i kada su njihove zbirke već temeljito rasformirane, rasprodane i razjedinjene u drugoj ili trećoj generaciji nasljednika, kolekcija Emila Fuša čini se istovremeno poput relikta nekog prošlog vremena, ali i duboke, tvrdoglave volje i želje da se mladim ljudima koji stasaju ili se formiraju unutar umjetničkih krugova pokaže kako posvećenost i zaljubljenost u umjetnine ima smisla u ovom opakom, površnom i okrutnom konzumerističkom vremenu. U okolnostima gdje već umjetna inteligencija stvara zastrašujuće moćne slike koje se zatim printaju na platno, mala kolekcija Fuš pokazuje svoj prkos, dajući povratno umjetnicima potvrdu smisla u njihovo manualno, emotivno i intelektualno stvara-nje. Upravo odabirom autora, Emil Fuš akcentira neke kontinuirane i neupitne vrijednosti u našoj suvremenoj umjetničkoj produkciji, a uzmimo u obzir kako njegova zbirka još nije dovršena i zaključena; ovom su izložbom tek pokazani glavna jezgra, smjerovi, krugovi, tendencije…
Iva Körbler
