Tomislav Hajek rođen je 13. rujna 1951. godine, a interes za fotografiju pokazuje već u ranoj mladosti. Još kao gimnazijalac počinje snimati prve fotografije i samostalno razvijati filmove, ulazeći u svijet analognog fotografskog procesa koji će ostati trajno obilježje njegova autorskog rada. Upoznavanje s fotografijom za njega nije bilo samo tehničko savladavanje aparata, nego cjelovit ulazak u medij — od snimanja do laboratorijske obrade slike.

S prvim aparatom Bairetta izrađuje svoje početne radove i razvija negativ, čime započinje dugotrajan odnos s analognom fotografijom. Upravo taj rani kontakt s kemijskim procesom i materijalnošću filma formirao je njegov pristup fotografiji kao promišljenom i sporijem stvaralačkom postupku, u kojem kadar nastaje kroz koncentrirano promatranje, a ne kroz serijsko digitalno snimanje.

Nakon završetka školovanja odlazi u Dubrovnik, gdje provodi deset godina intenzivnog fotografskog rada. Ondje se učlanjuje u Fotoklub Marin Getaldić, u kojem dodatno razvija znanje o fotografskim tehnikama i laboratorijskoj obradi. Dubrovnik je u tom razdoblju bio snažno kulturno središte, a Hajek sudjeluje u njegovu vizualnom dokumentiranju kroz reportažnu fotografiju i fotografsko praćenje kulturnih događanja.

U Dubrovniku djeluje kao fotoreporter, snimajući za list Lausa, časopis Dubrovnik i Dubrovački vjesnik. Istodobno radi kao službeni fotograf Dubrovačkog muzeja i hotela Palace, bilježeći kulturni i društveni život grada. Posebno mjesto u tom razdoblju ima fotografiranje predstava Dubrovačkih ljetnih igara, gdje svjetlom oblikuje scenske prizore i kazališne situacije. Taj rad na granici dokumentarne i umjetničke fotografije dodatno razvija njegov osjećaj za kadar, svjetlo i pokret.

Osim profesionalnih angažmana, izlaže na klupskim izložbama i fotografskim salonima tadašnje države. Time se postupno profilira unutar fotografskog kruga autora koji djeluju u području umjetničke fotografije i klupske scene. Već tada njeguje interes za ljudski lik i tijelo kao fotografski motiv, što će kasnije postati važan segment njegova opusa.

Nakon preseljenja u Zagreb, gdje živi i radi posljednjih desetljeća, Tomislav Hajek nastavlja fotografski rad kao strast i osobni izraz. Uključuje se u rad Fotokluba Zagreb, sudjeluje na izložbama i salonima te razvija vlastiti autorski smjer. Njegovi radovi nastaju kontinuirano, ali bez naglašene potrebe za čestim javnim predstavljanjem, što je karakteristično za autore kojima je fotografija prije svega osobna potreba i trajni interes.

Posebno priznanje dobiva fotografijom „Iluzija“, koja 2002. godine na Salonu fotografije u Osijeku osvaja prvu nagradu – zlatnu plaketu. U Fotoklubu Zagreb proglašena je „najfotografijom godine“, čime je potvrđena kvaliteta njegova rada unutar klupske i nacionalne scene. Taj uspjeh označio je vrhunac njegova javnog izlaganja, ali i potvrdu dugogodišnjeg iskustva u mediju.

U autorskom smislu Tomislav Hajek najviše se usmjerava na street fotografiju, reportažnu fotografiju, portret te posebno na akt, erotiku i boudoir fotografiju. Ljudsko tijelo i prisutnost osobe u prostoru motivi su koji ga trajno zaokupljaju. U tim radovima naglasak nije na provokaciji, nego na formi, svjetlu i odnosu tijela i prostora. Fotografije često nastaju u kontroliranim uvjetima svjetla, ali zadržavaju spontanost i neposrednost.

Značajna karakteristika njegova rada jest dosljednost analognoj fotografiji. Sve objavljene fotografije snimljene su na film, što ga svrstava među rijetke autore koji i u suvremenom razdoblju ostaju vjerni kemijskom procesu snimanja. Digitalnu fotografiju koristi rijetko, i to uglavnom iz praktičnih razloga, dok analogni postupak ostaje njegov temeljni medij. Takav izbor proizlazi iz dugogodišnjeg iskustva i odnosa prema fotografiji kao fizičkom zapisu svjetla na materijalu.

Analogni proces za njega podrazumijeva cjelinu fotografskog čina: izbor kadra, kontrolu ekspozicije, razvijanje filma i izradu fotografije. Taj postupak zahtijeva koncentraciju i sporiji ritam rada, ali omogućuje preciznu kontrolu tonaliteta i strukture slike. U tom smislu Hajekov rad zadržava kontinuitet s klasičnom fotografskom praksom 20. stoljeća.

Sudjeluje i na zajedničkoj izložbi „Četiri erotske priče“ u Vinkovcima, zajedno s fotografima Stankom Abadžićem i Željkom Koprolčecom, gdje više autora interpretira isti model kroz vlastiti fotografski pristup. Takvi projekti pokazuju njegov interes za varijacije motiva i autorski pogled unutar iste teme.

Važan segment njegova djelovanja ostaje povezanost s fotografskim klubovima. Osim članstva u Fotoklubu Zagreb, povezuje se i s gradišćanskim klubom F4, čime obnavlja ranije kontakte i nastavlja suradnju unutar fotografskog kruga. Razmjena mišljenja i kritika fotografija sastavni je dio tog okruženja, a Hajek aktivno sudjeluje u raspravama i procjenama radova.

Fotografija za Tomislava Hajeka ostaje trajna životna aktivnost kojoj je posvećen desetljećima. Snima kontinuirano, zadržavajući interes za ljudski lik, urbani prizor i situaciju u prostoru. Njegov rad karakterizira dosljednost mediju filma, dugogodišnje iskustvo fotoreporterske i umjetničke fotografije te trajna povezanost s fotografskim klubovima i izložbenom scenom.