Izložba slika Stjepana Perkovića “Iskra života” otvara se u srijedu, 14. listopada 2026. godine, u 18 sati u Knjižnici Kajfešov brijeg, na adresi Ulica grada Gualda Tadina 4. Samostalnom izložbom autor predstavlja ciklus u kojem se slikarski izraz povezuje s poezijom i glazbom, a ljubav postaje polazište za istraživanje odnosa među ljudima, prirode i osobnog doživljaja svijeta.
Izložbu će otvoriti mr. art Krešimira Gojanović, predsjednica HDLU Zagreb i autorica predgovora. Posjetitelji će radove moći razgledati do 10. studenoga 2026. godine. Knjižnica je za posjete otvorena ponedjeljkom, utorkom i srijedom od 13 do 19.30 sati te četvrtkom, petkom i subotom od 8 do 14 sati. Ulaz je slobodan.
U ciklusu „Iskra života” Perković se bavi ljubavlju kroz prizore bliskosti, pokreta i susreta. Radovi izvedeni akrilom na platnu i papiru donose intenzivne boje i forme koje povezuju ljudske figure s okolnim prostorom. Važan poticaj za nastanak ciklusa bila je poezija njegove supruge i umjetničke suradnice Kristine. Tako izložba omogućuje upoznavanje s dijelom autorova stvaralaštva u kojem se pjesnički i slikarski izraz razvijaju iz zajedničkog iskustva.
Stjepan Perković – slikarstvo, poezija i rad s ljudima
Stjepan Perković rođen je 1974. godine u Vitezu, a osnovno i srednjoškolsko obrazovanje završio je u Zagrebu. Slikarstvom i pisanjem počeo se baviti 1992. godine. Ta dva područja njegova stvaralaštva povezana su od početka: zbirku poezije „Otisci dubine”, objavljenu 1998. godine, sam je ilustrirao. Uz vlastitu zbirku, ilustracijama je opremio i sedam knjiga drugih autora.
Slikarsko obrazovanje nastavio je na Slobodnoj umjetničkoj akademiji u Splitu, gdje je 2007. godine diplomirao u klasi profesora Donalda Halla. Sudjelovao je i u trogodišnjoj slikarskoj radionici pod vodstvom profesora Carmela Puzzola. Od 2001. do 2024. godine bio je stipendist međunarodne Udruge slikara koji slikaju ustima i nogama, a 2025. godine stekao je status pridruženog člana.
Uz vlastiti umjetnički rad, Perković je posvećen likovnim radionicama i susretima s polaznicima različitih uzrasta. Sudjelovao je u brojnim likovnim kolonijama i radionicama, a vodio je i likovno-terapeutske radionice za djecu s posebnim potrebama. Radionice organizira za djecu u vrtićima, učenike osnovnih i srednjih škola te studente. Redovito sudjeluje i na Festivalu jednakih mogućnosti u Zagrebu.
Dosad je ostvario 21 samostalnu izložbu te sudjelovao na nekoliko desetaka skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Njegov međunarodni izlagački put uključuje umjetničke sajmove New York ArtExpo i ArtExpo Ljubljana, na kojima je sudjelovao 2017. godine, te Parallax Art Fair u Londonu 2017. i 2018. godine. Sudjelovao je i na međunarodnoj izložbi u Ateni, a 2018. godine izlagao je u Hong Kongu i na međunarodnom umjetničkom sajmu u Parizu.
Član je HDLU Zagreb, koji mu je 2017. godine dodijelio priznanje za međunarodne uspjehe i promociju hrvatske likovne umjetnosti i kulture u inozemstvu. Suosnivač je Udruge Arte Portas za kulturne aktivnosti i građansko poduzetništvo. Živi i radi u Zagrebu.
Iz predgovora Krešimire Gojanović: Iskra života – između poezije, glazbe i slike
Ciklus slika Stjepana Perkovića ”Iskra života” predstavlja zaokruženu likovnu cjelinu, u kojoj se slikarstvo razvija u neposrednom dijalogu s poezijom i glazbom, uspostavljajući pritom specifičan oblik interdisciplinarne sinteze. U njegovom središtu nalazi se motiv ljubavi kao višeslojno iskustveno i simboličko područje, kroz koje se isprepliću teme duhovnosti i tjelesnosti, intimnosti i univerzalnosti, prirode i ljudskog bića. Već sam naslov ciklusa upućuje na njegov temeljni koncept: iskra je početni impuls, mala, ali intenzivna energija iz koje se može razviti čitav svijet. U kontekstu ovih slika, ona postaje metafora ljubavi, ali i metafora složenog umjetničkog stvaranja kada iz osjećaja nastaje likovni zapis, iz stiha vizualna interpretacija, iz zvuka koloristički ritam.
Takvo razumijevanje ljubavi oslanja se i na starogrčku kulturnu tradiciju, u kojoj su postojali različiti oblici ljubavi – eros je označavao strastvenu, tjelesnu ljubav, philia se odnosila na privrženo prijateljstvo, storge na obiteljsku i zaštitničku ljubav, agape se povezuje sa bezuvjetnom i univerzalnom ljubavlju, ludus označava igru i flert, pragma zrelu, partnersku ljubav i philautia ljubav prema sebi.
Zajednička vrijednost tih pojmova nalazi se u spoznaji da je ljubav bogata mreža emocionalnih, tjelesnih, društvenih i duhovnih odnosa, a upravo se takva mnogostrukost može iščitati iz Stjepanovog ciklusa slika, gdje je autor neposredan poticaj za nastanak njegovih radova dobio kroz poeziju svoje supruge i bliske umjetničke suradnice Kristine. Time se uspostavlja odnos između dva stvaralačka senzibiliteta, koji funkcioniraju kroz proces međusobnog prevođenja različitih umjetničkih jezika.
Radovi izvedeni u akrilu na platnu i papiru karakterizirani su naglašenom kolorističkom ekspresivnošću, unutar koje intenzivne boje grade prozračne ambijente što nam dočaravaju toplinu, senzualnost i radost, ali istodobno omogućuju prijelaz prema imaginarnim i gotovo nadrealnim svjetovima. Figure su u tim prikazima stilizirane i pokretom povezane s okolnim prostorom, njihova anatomija često je podređena ritmu kompozicije, dok se tijelo pretvara u nositelja geste, pa susret, zagrljaj, približavanje ili udaljavanje postaju osnovni oblici vizualne artikulacije odnosa među figurama.
Zaobljene, fluidne i valovite forme stvaraju dojam neprekidnog strujanja, pri čemu se ljudski likovi, voda, oblaci i svjetlosni elementi međusobno prožimaju. Prostor slike zbog toga nije statičan, nego djeluje kao organsko polje kroz koje se elementi slobodno kreću i prelijevaju. Tu se mogu prepoznati i odjeci klasične mitološke ikonografije – motivi skrivenih nimfi i dionizijskih plesova prizivaju predodžbe o arkadijskom razdoblju, u kojemu još ne postoji čvrsta granica između ljudskog i prirodnog.
Tjelesnost pritom zauzima posebno mjesto, kroz ljudska tijela koja su prikazana kao izvor taktilnog iskustva, a u nekim radovima prisutan je upečatljiv erotski naboj, no istodobno, ciklus postepeno prelazi granice čulnog i otvara se prema duhovnoj dimenziji ljubavi, gdje figure djeluju gotovo bestjelesno, kao da se oslobađaju fizičkih ograničenja i prelaze u područje sjećanja ili snova.
Na taj način se uspostavlja dinamika između erosa i duhovnosti, no ta dva pola nisu suprotstavljena, nego se međusobno nadopunjavaju, kad tjelesno iskustvo postaje polazište duhovnog doživljaja, dok duhovna čežnja ponovno pronalazi svoj izraz u pokretu i osjetilnosti materijalnog. Upravo se u toj dvojnosti očituje i širina autorovog poimanja ljubavi, ona se manifestira u dubokim emocionalnim stanjima, ali i u svakodnevnim malim događajima, u razgovoru, plesu, plivanju, zajedničkom sanjarenju i opuštanju ili jednostavnoj činjenici da dvoje ljudi dijeli isti prostor i vrijeme. Takvi prizori onda uvode u ciklus i element svakodnevice, koja je ipak oslobođena banalnosti i sa svjesnom namjerom preobražava se u poetski prostor, kad dvoje ljudi postaje univerzalna slika bliskosti kroz kreativnost.
Ovdje samo umjetničko stvaranje, baš kao i ljubav, počinje impulsom koji nije moguće do kraja racionalno objasniti, nego su nam potrebni otvorenost prema drugome, sposobnost slušanja i prihvaćanja, kao i želja da se emocionalni potencijali jednog odnosa u potpunosti upiju i preobraze u čarobni praiskonski vrt, gdje se ravnopravno susreću duh i tijelo, muškarac i žena, kroz stvarnost i snove koje su utkali u svoje slike i pjesme, zamišljajući novi svijet.
mr. art Krešimira Gojanović
Izvor: likumzg.wordpress
