Može li se živjeti od umjetnosti danas pitanje je koje si postavljaju mnogi umjetnici, ali i svi oni koji se pitaju može li kreativni rad osigurati stabilan i dostojanstven život.
U samome pitanju već se krije pretpostavka da je odgovor vjerojatno negativan, ili barem da će biti pun ograda. I doista, čim se pokuša odgovoriti pošteno, sve vrlo brzo prestaje biti jednostavno. Jer ne postoji jedan život od umjetnosti, kao što ne postoji ni jedan model umjetnika. Netko prodaje slike, netko piše i predaje, netko živi od glazbenih nastupa, netko od narudžbi, netko od stipendija, netko od rada u ustanovama, netko od dizajnerskih poslova uz vlastitu praksu, a netko od svega toga pomalo. Već na toj razini postaje jasno da pitanje nije samo ekonomsko. Ono je i društveno, i kulturno, i klasno, i psihološko. Pitanje nije samo ima li novca u umjetnosti. Pitanje je kakav život umjetnost danas uopće omogućuje i pod kojim uvjetima.
Najkraći odgovor glasio bi: da, može se živjeti od umjetnosti, ali rijetko jednostavno, rijetko stabilno i gotovo nikada onako kako se to zamišlja izvana. Ta vanjska predodžba često je podijeljena između dva stereotipa. S jedne strane stoji romantična slika umjetnika koji živi od čistoga nadahnuća, vođen unutarnjom nužnošću, izvan svakodnevnih računa i pragmatičnih briga. S druge strane stoji slika trajne oskudice: umjetnik kao netko tko je unaprijed osuđen na financijsku nesigurnost, privremene poslove, posuđeni novac, kašnjenje stanarine i vječnu borbu za opstanak. Obje su slike previše uredne da bi bile istinite. Stvarnost je u pravilu zamršenija, neurednija i manje fotogenična.
Živjeti od umjetnosti danas najčešće znači živjeti od više izvora istodobno. To vrijedi za likovne umjetnike, pisce, glazbenike, izvođače, redatelje, plesače, ilustratore, fotografe i mnoge druge. Samostalna umjetnička praksa rijetko funkcionira kao jedna čista i neprekinuta linija prihoda. Mnogo češće nalikuje mozaiku. Tu su honorari, natječaji, povremene prodaje, radionice, suradnje, predavanja, projekti, produkcije, rezidencije, otkupi, javni pozivi, naručeni radovi, katkada i potpuno sporedni poslovi koji nemaju izravne veze s umjetnošću, ali omogućuju da se ona nastavi. To nije nužno znak neuspjeha. To je naprosto struktura polja u kojem se umjetnički rad danas odvija.
Problem nastaje kada se od umjetnika očekuje da sve to podnosi kao prirodno stanje, gotovo kao dokaz autentičnosti. Kao da je nesigurnost dio umjetničkog poziva i kao da bi svatko tko se na to žali pokazao da nije dovoljno predan. Ta je ideja duboko štetna. Ona romantizira nestabilnost i prikriva činjenicu da je mnogim ljudima rad u umjetnosti otežan ne zato što nisu dovoljno talentirani ili uporni, nego zato što nemaju materijalne uvjete da dugo izdrže razdoblja bez sigurnih prihoda. U tom smislu pitanje može li se živjeti od umjetnosti nije samo pitanje tržišta ili osobne snalažljivosti. To je i pitanje toga tko si uopće može priuštiti da ostane u umjetnosti dovoljno dugo da bi od nje možda počeo živjeti.
Umjetnički put, osobito u njegovim ranim fazama, često traži puno rada koji nije odmah plaćen. Vrijeme za vježbu, pogreške, pokušaje, izgradnju jezika, prijave na natječaje, umrežavanje, izlaganja bez honorara, male naklade, probe, putovanja, produkciju, nabavu materijala, održavanje vidljivosti, sve to ima svoju cijenu. A tu cijenu ne plaćaju svi jednako. Netko ima obiteljsku potporu, naslijeđen stan, sigurnu mrežu, kontakte i vrijeme. Drugi to nema. Kada se onda govori o “uspjehu” na umjetničkoj sceni kao da je riječ o čistoj zasluzi pojedinca, prešućuje se velik dio priče. Talent je važan, rad je važan, disciplina je važna, ali važni su i uvjeti iz kojih netko počinje.
Zato se i sama riječ živjeti mora uzeti ozbiljno. Što zapravo znači živjeti od umjetnosti? Znači li to imati dovoljno da se plate osnovni troškovi? Znači li to moći živjeti isključivo od vlastitih djela bez ikakva dodatnog rada? Znači li to imati stabilna i predvidiva primanja? Znači li to moći planirati nekoliko mjeseci unaprijed bez straha? Znači li to imati pravo na bolest, odmor, starost, roditeljstvo, stan, mir? Ljudi često govore o životu od umjetnosti kao da je dovoljno da se povremeno zaradi. No povremena zarada nije isto što i održiv život. Održivost je ključna riječ koju kulturne rasprave često zaobilaze.
Jer nije isto preživljavati od umjetnosti i živjeti od umjetnosti. Preživljavati znači stalno krpati, improvizirati, nadoknađivati, živjeti iz projekta u projekt, iz honorara u honorar, iz sezone u sezonu. To može trajati dugo, ponekad i cijeli radni vijek, osobito ako društvo umjetnički rad sustavno podcjenjuje. Živjeti od umjetnosti značilo bi ipak nešto više: da umjetnički rad nije samo niz povremenih prilika, nego profesija koja omogućuje određenu razinu dostojanstva i kontinuiteta. Mnogi umjetnici danas formalno žive od umjetnosti, ali praktično žive u trajnoj nesigurnosti. To je razlika koju ne bi trebalo zamagliti.
Poseban je problem što se umjetnost istodobno slavi simbolički i podcjenjuje materijalno. Svi vole govoriti o važnosti kulture, o moći umjetnosti da oblikuje društvo, otvara horizonte, razvija osjetljivost, čuva pamćenje, postavlja neugodna pitanja i produbljuje javni život. No kada dođe trenutak da se taj rad plati, odjednom se očekuje skromnost, zahvalnost i gotovo moralna uzdržanost. Kao da umjetnik već dobiva dovoljno time što radi ono što voli. To je stara i vrlo tvrdokorna zabluda. Ljubav prema radu ne ukida potrebu za prihodima. Štoviše, upravo ondje gdje je rad duboko povezan s identitetom i unutarnjom nužnošću, eksploatacija često prolazi lakše, jer se predstavlja kao prirodna žrtva za viši cilj.
U mnogim područjima umjetnosti ta eksploatacija ima pristojno lice. Nudi se “vidljivost” umjesto honorara. Nudi se “prilika” umjesto ugovora. Nudi se “izvrsna platforma” umjesto pokrivenih troškova. Nudi se obećanje buduće koristi koja se vrlo često nikada ne ostvari. Umjetnici su pritom u nezgodnom položaju jer ne mogu uvijek jednostavno odbiti takve uvjete. Mlada osoba koja tek ulazi na scenu često pristaje na neplaćeni ili slabo plaćeni rad zato što zna da joj je svaka prilika važna. Tako se sustav reproducira: nesigurnost se pretvara u normalu, a normalu onda počinjemo tumačiti kao dio umjetničkog života.
Naravno, postoji i druga krajnost, ona koja umjetnost pokušava podrediti čistim tržišnim pravilima. U toj logici vrijedi ono što se prodaje, ono što privlači publiku, ono što generira klikove, kupce, sponzore, prisutnost i dobit. Na prvi pogled to može djelovati oslobađajuće: umjetnik ne ovisi o institucijama, nego izravno nalazi svoju publiku. U nekim slučajevima to doista otvara prostor samostalnosti. Mreže, digitalne platforme i novi oblici distribucije omogućili su mnogim autorima da dođu do publike bez posrednika, da prodaju radove, izgrade zajednicu i pronađu održiv model rada. To ne treba podcijeniti. Ali ni tržište nije neutralan teren.
Tržište nagrađuje određene oblike vidljivosti, određene estetike, određene ritmove proizvodnje. Ono voli jasnoću, prepoznatljivost, stalnu prisutnost, proizvod koji se može objasniti, zapamtiti, podijeliti i kupiti. Mnogi umjetnički radovi ne nastaju u tom ritmu i ne pripadaju toj logici. Neka djela traže sporost, rizik, neizvjesnost, pa i mogućnost neuspjeha. Ako vrijednost umjetnosti potpuno prepustimo tržištu, lako ćemo dobiti situaciju u kojoj održivo postaje samo ono što se može brzo konzumirati i lako prometnuti. To nije dobro ni za umjetnike ni za kulturu u cjelini. Društvo koje ozbiljno shvaća umjetnost mora znati da njezina vrijednost nije uvijek odmah mjerljiva prodajom.
Zato je javna potpora umjetnosti i dalje nužna. Ne kao milostinja, ne kao ukras kulturne politike, nego kao priznanje da umjetnički rad ima javno značenje koje ne može uvijek opstati po tržišnoj logici. Potpore, stipendije, rezidencije, otkupi, javni natječaji, produkcijski fondovi, prostori za rad, naknade za izlaganje i izvedbe, pravedniji ugovori, sve su to načini na koje društvo može stvoriti uvjete da umjetnost ne bude luksuzna zanimacija za one koji već imaju sigurnost. Naravno, ni javni sustavi nisu bez mana. Mogu biti tromi, zatvoreni, birokratizirani, podložni klijentelizmu, estetski konzervativni ili politički kukavni. Ali bez neke vrste sustavne potpore velik dio umjetničkog rada jednostavno bi nestao ili ostao u domeni privilegiranih.
Jedna od neugodnijih istina o suvremenoj umjetnosti jest da se od nje najteže živi upravo ondje gdje se od umjetnika očekuje najviše nevidljivog rada. Pisac ne piše samo knjigu, nego i prijave, molbe, opise, gostovanja, nastupe, dopisivanja, predstavljanja, objave. Likovni umjetnik ne radi samo u atelijeru, nego i fotografira radove, sređuje prijave, osmišljava postave, komunicira s galerijama, vozi radove, prijavljuje se na natječaje. Glazbenik ne svira samo i ne sklada samo, nego i organizira, promiče, pregovara, održava mreže, putuje, prilagođava se uvjetima prostora i događaja. Umjetnost je danas često i administracija vlastite prisutnosti. Taj sloj rada rijetko se vidi, a još se rjeđe pošteno plaća.
U takvim uvjetima nije čudno što mnogi umjetnici žive dvostruke živote. Danju rade nešto drugo, navečer ili noću rade ono što doživljavaju kao svoj pravi posao. To može trajati godinama. Katkad takav raspored iscrpljuje do granice odustajanja, a katkad stvara neobičnu vrstu otpornosti. Nije svaki dodatni posao neprijatelj umjetnosti; ponekad upravo iz tog doticaja sa svakodnevicom, s drugim ljudima i drugim ritmovima nastaju važna iskustva i drukčije perspektive. Ali dodatni rad postaje problem kada umjetnosti ostavlja samo ostatke vremena i snage. Tada se ne radi o romantičnoj disciplini, nego o strukturi iscrpljivanja.
Usto, pitanje života od umjetnosti ne može se odvojiti od pitanja vremena. Umjetnički razvoj nije uvijek linearan niti brz. Mnogi autori sazrijevaju polako. Nekima trebaju godine da pronađu vlastiti glas, publiku, prostor ili oblik rada koji im odgovara. Sustav koji traži stalnu produktivnost, stalnu vidljivost i stalni dokaz uspješnosti slabo podnosi takvu sporost. A umjetnost često traži upravo to: vrijeme u kojem nije sve odmah jasno, vrijeme za lutanje, pogreške, zaokrete, čak i zastoje. Može li se živjeti od umjetnosti danas, dijelom ovisi i o tome dopušta li suvremeni kulturni i ekonomski okvir takvo vrijeme. Prečesto je odgovor: samo rijetkima.
Ne treba zanemariti ni razliku između raznih umjetničkih područja. Nije isto govoriti o tržištu knjige, tržištu suvremene umjetnosti, glazbenoj industriji, kazalištu, filmu ili plesu. Svako od tih polja ima drukčije modele preživljavanja i drukčije oblike nejednakosti. Negdje postoji jača institucionalna mreža, ali manje izravnog tržišta. Negdje postoji tržište, ali ono nagrađuje vrlo uzak spektar praksi. Negdje je ključna javna potpora, a negdje osobni kontakti i produkcijska infrastruktura. Zato su općenite tvrdnje često beskorisne. Ipak, unatoč svim razlikama, zajednički je obrazac prilično jasan: održiv život od umjetnosti moguć je, ali najčešće traži kombinaciju talenta, rada, sreće, društvene potpore, mreže odnosa i stanovite materijalne izdržljivosti u ranim fazama.
U toj rečenici posebno je neugodna riječ sreća. Voljeli bismo vjerovati da ona nema tako veliku ulogu, da kvalitetan rad na kraju pronađe svoj put. Ponekad to doista bude tako. Ali ponekad ne bude. Ponekad iznimno dobar autor ostane dugo nevidljiv, dok netko drugi brže uđe u krugove priznanja i prilika. Ponekad jedan slučajan susret otvori vrata koja se ne bi otvorila godinama. Ponekad generacijski trenutak odgovara nečijoj poetici, a ponekad je potpuno mimo nje. Ponekad bolest, obiteljska situacija, grad u kojem živimo ili puka administrativna prepreka presude o tome hoće li se netko moći dalje baviti umjetnošću. To nije razlog za cinizam, ali jest razlog za skromnost kad govorimo o meritokraciji.
Ima još nešto što valja uzeti ozbiljno: umjetnički rad troši drukčije od mnogih drugih poslova. Ne nužno više, ali drukčije. On traži unutarnju raspoloživost koja se ne može uvijek uključiti na prekidač. Traži osjetljivost, pažnju, izdržljivost pred neuspjehom, sposobnost da se dugo radi bez jasne potvrde, bez jamstva da će ono što stvaramo imati odjek ili financijski smisao. Kada je ta unutarnja raspoloživost stalno pod pritiskom egzistencijalne nesigurnosti, teško ju je sačuvati. Zato pitanje života od umjetnosti nije samo pitanje prihoda. To je i pitanje uvjeta pod kojima se umjetnički rad uopće može nastaviti bez trajnog unutarnjeg trošenja.
Pa ipak, unatoč svemu, ljudi i dalje pokušavaju živjeti od umjetnosti. I to ne samo zato što nemaju drugog izbora u romantičnom smislu, nego zato što umjetnost za njih nije ukrasna aktivnost koju mogu jednostavno preseliti u slobodno vrijeme. Ona je oblik mišljenja, način postojanja, način rada kroz koji uopće razumiju sebe i svijet. To ne znači da je umjetnost važnija od drugih poslova, niti da umjetnici imaju povlašten odnos prema smislu. Znači samo da za mnoge od njih odustajanje od umjetnosti nije racionalna preraspodjela vremena, nego ozbiljan gubitak vlastitog glasa. Upravo zato pristaju na uvjete na koje drugi možda ne bi pristali. U tome ima i snage i opasnosti.
Opasnost je, među ostalim, u tome što umjetnost lako postane prostor samoiscrpljivanju. Ako je volimo, lakše ćemo prihvatiti da za nju stalno dajemo više nego što dobivamo. Ako je doživljavamo kao poziv, teže ćemo postaviti granice. Ako nam je identitet čvrsto vezan uz nju, teže ćemo priznati da su uvjeti neodrživi. Mnogi umjetnici zato dugo žive u procjepu između unutarnjeg uvjerenja da rade nešto nužno i vanjske stvarnosti koja im uporno poručuje da bi trebali biti praktičniji, skromniji, zahvalniji ili tržišno prilagodljiviji. To nije samo osobna drama. To je simptom društva koje želi kulturni sjaj bez ozbiljne brige za uvjete njegova nastanka.
A ipak, nije sve u toj slici tamno. Postoje umjetnici koji uspijevaju izgraditi održive putove rada. Postoje male, ali čvrste publike. Postoje galerije, nakladnici, prostori, festivali, glazbene scene, kolektivi, rezidencije i nezavisne inicijative koje stvaraju stvarne mogućnosti. Postoje ljudi koji ne žive luksuzno, ali žive dostojanstveno od onoga što rade. Postoje modeli koji ne ovise samo o jednom izvoru prihoda, a ipak ne razaraju umjetnički rad. Postoji i sve veća svijest o tome da se vidljivost ne smije nuditi kao zamjena za honorar, da kulturni rad nije hobi i da publika ima odgovornost prema onome što želi konzumirati. Te promjene nisu dovoljne, ali nisu ni beznačajne.
Možda je zato poštenije pitanje nešto drukčije od početnoga. Ne samo može li se živjeti od umjetnosti danas, nego kakvo društvo želimo biti s obzirom na to pitanje. Društvo koje umjetnost smatra važnom samo deklarativno, a u praksi je prepušta snalažljivosti, privatnoj potpori i tržišnim slučajnostima, dobit će kulturu koja je uža, opreznija i klasno zatvorenija nego što misli. Društvo koje razumije da umjetnički rad treba vrijeme, prostor, zaštitu i poštenu naknadu, ne pomaže samo umjetnicima. Pomaže vlastitoj sposobnosti da misli složenije, osjeća finije i pamti dublje.
Jer kada nestanu uvjeti za život od umjetnosti, ne nestaju samo pojedine karijere. Nestaje i nešto šire: mogućnost da u javnome prostoru postoje radovi koji nisu svedeni na algoritamsku privlačnost, trenutačnu uporabljivost ili zabavnu potrošnju. Nestaje sporost koja nije lijenost, rizik koji nije tržišno isplativ, forma koja ne služi odmah nekoj korisnoj svrsi. Nestaje čitav jedan sloj ljudskog iskustva koji se ne može zamijeniti ni brzim sadržajem ni kulturnim dekorom.
Može li se, dakle, živjeti od umjetnosti danas? Može, ali često uz više prepreka nego što bi ozbiljno društvo smjelo smatrati normalnima. Može, ali ne za sve jednako. Može, ali rijetko bez kombinacije rada, izdržljivosti, potpore i sreće. Može, ali prečesto na rubu iscrpljenosti. I baš zato to pitanje ne bi trebalo ostati privatni problem umjetnika. Ono je jedno od mjerila po kojima se vidi koliko jedno društvo doista vjeruje u vlastitu kulturu. Jer lako je voljeti umjetnost kao gotov proizvod. Mnogo je teže stvoriti uvjete u kojima oni koji je stvaraju mogu od svoga rada i živjeti.
B.B.
