vrijeme: 1.10 2025 u 19 sati – 14.10.2025
mjesto: Galerija Slovenskog doma Zagreb, Masarykova 13, Zagreb
Izložba trideset autora donosi raznoliku sliku suvremene likovne scene, gdje se različite poetike i rukopisi susreću u zajedničkom prostoru, ali svaki od njih zadržava vlastiti identitet. Bogatstvo tehnika, od ulja i akrila do pastela, tuša i kolaža, svjedoči o vitalnosti i otvorenosti stvaranja. Unatoč razlikama, povezuje ih ista potreba: izraziti ono što se ne može izreći riječima, prenijeti osjećaj, atmosferu ili misao kroz boju, liniju i strukturu.
Vesna Robotić započinje priču klasičnom mrtvom prirodom, ali njezina kompozicija ne ostaje u domeni dekorativnog. Košara puna jesenskih plodova pretvara se u metaforu obilja i prolaznosti, podsjećajući na nizozemske majstore, ali uz dodatak osobne topline. U tom spoju tradicije i osobnog senzibiliteta očituje se njezina snaga.
Sasvim drugačiji pogled na prostor grada nudi Ana Sušec. Njezin akvarel Zagreba prenosi atmosferu kišnog dana, s tramvajem, prolaznicima i odrazima u mokroj ulici. Transparentnost akvarela omogućava joj da prizor učini laganim, gotovo lepršavim, pa čak i u sivim tonovima zadržava vedrinu. Ona u gradu ne vidi samo arhitekturu, nego i puls svakodnevice. Gordana Marijić obraća se pejzažu, ali kroz prizmu ekspresionizma. Njezina „Mjesečina“ u zlatnim i tamnim tonovima priziva mistični ugođaj. Gola bijela stabla, suprotstavljena sjajnom mjesecu i kolorističkoj igri, podsjećaju na Kandinskog i njemačke ekspresioniste, gdje pejzaž prestaje biti opis i postaje unutarnji doživljaj. Kod Tamare Perušić prepoznajemo istraživanje granice između figurativnog i apstraktnog. Geometrijski kvadrati u bojama sutona stapaju se s prikazom mora i jedra, stvarajući prizor koji podsjeća na Vasarelyja i op-art, ali s toplinom i poetičnošću koju taj pravac često nije imao. Ona spaja racionalno i emotivno u istu cjelinu.
Rikarda Matić vraća se motivu cvijeća, ali kroz kolorit i kompoziciju unosi intimu. Buket ruža nije tek ukras, već i gesta darivanja, znak pažnje i trenutak radosti. Njezino slikarstvo oživljava tradiciju mrtve prirode, ali s naglaskom na emotivnoj dimenziji. U pejzaž snažnih boja i kontrasta uvodi nas Nina Seibert Pavišić. Rijeka i refleksije svjetla na vodi pretvaraju se u kolorističku eksploziju, s intenzivnim zelenim i žutim tonovima. Bliska fovistima, ona pejzaž doživljava kao polje boja, gdje emocija nadilazi realizam. Zvjezdana Žužić gradi apstraktnu kompoziciju ploha i linija. Njezine boje – crvena, žuta, plava – u kontrastu s crnim i bijelim linijama stvaraju dinamičan ritam. Djelo podsjeća na Légera, ali ostaje osobno, jer u apstraktnim oblicima prepoznajemo ljudske figure i znakove, nikada do kraja određene.
Hladnoću i tišinu zime prenosi Dajana Čok. Njezina „Zimska krajina“ reducira pejzaž na horizontalne pruge, na kontrast svijetlog i tamnog. U toj suzdržanosti krije se poetska snaga – prizor nije doslovan, već doživljaj zime kao prostora tišine i sabranosti. Simboliku cvijeta i arhitekture spaja Pina Perović. Buket žutih ruža postavljen pred arhitektonsku formu postaje znak pijeteta i molitve. Bijela čipka unosi intimnost i ritualnost. Njezino slikarstvo nije samo estetsko, već i meditativno, jer se u cvijetu skriva znak vjere i sjećanja. Marinski motiv obrađuje Marijana Omazec, ali ne dokumentarno, već romantičarski. Brod u oluji suprotstavljen valovima priziva M. W. Turnera – borba čovjeka i prirode, dramatična i metaforična. Ona kroz more i brod govori o životnoj borbi i postojanosti. Željka Šebalj Koštić stvara mitsku sliku bijelog konja koji se stapa s valovima mora. Griva i pjena postaju jedno, pa je teško razlučiti gdje završava životinja, a gdje počinje more. Taj spoj realnog i fantastičnog podsjeća na mit o Pegazu, simbol slobode i snage. U mirnom akrilu Anice Lacković prepoznajemo otočić s kućicom, okružen vodom. Motiv utočišta postaje metafora mira i izolacije. Njezin rad povezuje pejzaž s intimnim prostorom, gdje priroda pruža zaklon i prostor za introspektivnost.
Sasvim suprotno, Senka Fučkar istražuje slojeve kroz kolaž i konac. Njezin rad spaja digitalno i ručno, stvarajući mrežu značenja koja podsjeća na tkanje sudbine. Ona ne prikazuje pejzaž, nego strukturu života, kod beskonačnosti utkan u niti i znakove. Danica Kuštrak vraća nas toplini doma i jeseni. Jabuke u košari oblikuje pastelom, mekim tonovima, koji prizivaju miris plodova i sjećanje na berbu. Klasičan motiv mrtve prirode postaje meditacija o svakodnevnoj ljepoti. Zlata Županić u svom pejzažu urbanog šetališta pronalazi ljepotu jeseni u gradu. Njezine boje, od toplih narančastih do hladnih plavih, stvaraju atmosferu nostalgičnog, ali vedrog trenutka u kojem se grad otvara šetačima. Apstrakcijom i gestom bavi se Vera Antolić. Njezini potezi i slojevi boje funkcioniraju poput zapisa emocija. Površina platna postaje prostor u kojem se osjećaji pretaču u ritam i strukturu, a slučajnost postaje dio izraza. Valentina Dujela kroz kolaž i akril gradi slojevite prizore u kojima pukotine i procjepi otkrivaju skriveno. Riba koja se pojavljuje u njezinim radovima simbolizira prolaznost i unutarnje putovanje. Ona spaja dekorativno i simbolično, stvarajući vizualne metafore.
Kolorističku raskoš unosi Ljiljana Tršan. Njezine vrbe u ljubičasto-crvenim tonovima postaju bajkovita bića, gotovo antropomorfna. Ona pejzaž doživljava kao prostor imaginacije, gdje stabla plešu i dišu, a priroda poprima magijsku dimenziju. Davorka Borić ostaje vjerna smirenosti i disciplini. Njezina mrtva priroda u temperi djeluje gotovo asketski – prozirne staklene boce i posude postaju simboli trajanja i tihe elegancije. U suzdržanosti njezine palete krije se kontemplativna snaga. Ekspresiju i energiju boje razvija Andrea Stanić. Njezina platna, puna impasta i dinamičnih poteza, pulsiraju unutarnjom snagom. Boja ovdje nije opis, već sama emocija. Ona spaja ekspresionizam i osobni rukopis u snažan vizualni doživljaj. Dubravka Kuzmić koristi tuš za grafički snažan izraz. Crno-bijeli kontrast i simbolički motivi stvaraju osjećaj univerzalnog znaka. Ornament i geometrizacija daju njezinim radovima svečanost, dok se u motivima kriju arhetipska značenja.
Vesna Zvonarević približava se impresionizmu, gdje svjetlo i refleksija postaju glavni protagonisti. Njezine slike nisu deskriptivne, već prenose atmosferu trenutka, treperavost mora i neba. Promatrača uvodi u stanje mira i nostalgije. Jasenka Smrekar špahtlom gradi tamne i reljefne površine, gdje pejzaž poprima kiparsku dimenziju. Njezina platna su introspektivna, gotovo teška, ali u toj ozbiljnosti krije se meditativna snaga. Ona pejzaž tretira kao unutarnji prostor. Dražen Petrović sklapa alegorijske prizore u kojima pejzaž, arhitektura i simboli tvore jedinstvenu viziju. Golubice, planine i bijele građevine postaju znakovi mira i sklada, stvarajući scenu koja nadilazi realno i ulazi u područje mita. U radu Žane Bašić-Zuccolo tijelo je u središtu. Njezina figura oblikovana u crno-bijeloj drami svjetla i sjene istražuje erotsku i simboličku dimenziju. Gesta skidanja odjeće pretvara se u metaforu darivanja, u znak intime i ljubavi.
Branka Zobenica u mediteranskim pejzažima spaja toplinu kamenih zidova i plavetnilo mora. Njezine slike odišu nostalgijom i vedrinom, prenoseći osjećaj ljeta i prostora uz more. Tekstura i boja grade atmosferu spokoja. Mira Čikardić u „Nimfi“ stvara figuru koja se stapa s vodom. Žensko tijelo pretvara se u mlazove i kapljice, postajući biće prirode i mita. Ona spaja realističke elemente s apstraktnim, stvarajući viziju oslobađanja i transformacije. Minimalizam i redukciju koristi Dijana Savić. Njezini pejzaži svedeni su na osnovne elemente – nebo, horizont, jarbole i refleksije. Boja i svjetlost postaju glavni nositelji atmosfere, stvarajući slike meditativnog karaktera. Vukan Polimac unosi ruralne motive – majka, dijete, suncokreti i polja. Njegove slike zrače toplinom i zahvalnošću prirodi. On ne prikazuje pejzaž dokumentarno, nego ga pretvara u prostor sjećanja i univerzalne ljubavi.
Dok Sanja Gavran spaja pejzaž i sakralno kroz uporabu zlatnih listića. Slapovi i šume u njezinim slikama svijetle iznutra, podsjećajući na srednjovjekovne ikone. Ona prirodi daje mističnu i duhovnu dimenziju, čineći od pejzaža prostor transcendencije.
Željko Bedić
