PROŠLA SJETNA VREMENA
Još kao srednjoškolka voljela sam se, kako bi narod rekao, lijepo zrihtati. Taj osjećaj ostao je i dalje kroz studij, pa i dan danas, bez obzira na moju “zrelost “.
Uvijek sam išla za tim da imam na sebi nešto drugačije, da ne izgledam uniformirano. Da to bude onako kako mojem karakteru odgovara, ali u granicama dobrog ukusa.
To je ponekad bilo onako, kako bi rekli , otkačeno. Ali ne previše, tek toliko da bude zanimljivo i skladno.
U vrijeme mojeg školovanja teško se dolazilo do novog odjevnog predmeta. Mladima danas, sigurno je nezamislivo da se tada nije, svako malo, išlo u shoping. Toga nije bilo….
Nije bilo takvih kupovanja, niti je odjeća bila novčano lako dostupna.
Naprosto, trebalo se snalaziti. Stvari koje smo dobili od roditelja čuvale su se, prekrajale u nešto drugo, te postajale nosive za nas . Kasnije su od njih nastajali opet “novi” odjevni komadi , upravo “izašli ispod šivače mašine”.
U to vrijeme kreativnost osmišljavanja novog nosivog predmeta bila je zlata vrijedna.
Isto tako i vrijedne ruke koje su svojom spretnošću uspjele izvesti zamisao novo osmišljenog komada odjeće….
Radilo se to kod majstora krojača koji su dobro znali svoj zanat i imali su pune ruke posla, jer se tako snalazilo i odijevalo u to vrijeme. Mnogi su to radili ……
Prekrajali kapute, haljine, odijela…. Od većih komada od starije djece radili odjeću za one manje ili su jednostavno mlađi nosili odjeću od starije braće…..
Bila su to vremena, kada je to bilo uobičajeno. Tako se živjelo u to doba…..
I u kućnoj radinosti, osobe koje su imale vješte ruke i naučile zanat krojenja i šivanja također su vrlo često za svoje ukućane na taj način osvježavale modni outfit.
No iskreno govoreći ipak smo bili zadovoljni onim što smo imali i što smo dobili, iako smo rijetko kada vidjeli istinski nove stvari….
Sreća je upravo u tome , da smo se znali veseliti tim malim stvarima…… Toga smo tek sada svjesni……Upravo to je imalo svoju čar i sjećanja na taj dio odrastanja, u takvim uvjetima, nose sa sobom sjetu i osjećaj topline pri srcu.
Međutim, moja želja i zainteresiranost je bila da unesem neku „svježinu „ u svoju postojeću odjeću, te me „kopkalo“ kako bi to mogla sama napraviti.
“Osvježiti ” svoju garderovu upotrebivši maštu, te kreativnost , a pri tome uštedjeti na troškovima nekakvog prekrajanja. Potražila sam pomoć u učenju vještina, kojima bi mogla nešto stvoriti svojim rukama.
Počela sam od pletenja odnosno štrikanja i to od onih najosnovnijih komada prsluka, potom vesti i to raznim tehnikama. To me sve više privlačilo. Posebno su mi bile zanimljive one jednostavne kao što je štrikanje krivo, pravo, pa riža bod , da bi došla do onih kompliciranih gdje sam se itekako namučila.
Bilo je tu paranja mukotrpno napravljenih redova, kada sam sa užasom shvatila da mi sve ide u koso ili da sam pogrješila prilikom prepletanja tzv. pletenica ili pak ispustila tzv. očicu pletiva, prilikom izrade bordure .
Svačega je tu bilo, ali upornost se isplatila.
Pleti, paraj, pa ponovno štrikaj, dok ne bude kako treba. Mukotrpan rad, ali isplativ jer stvaraš nešto novo, nešto svoje, nešto drugačije.
Na kraju sam isplela prekrasne pulovere, majice, veste, tako da me je to dodatno ispunilo, a ujedno je bilo itekako korisno .
Na taj način mogla sam te odjevne predmete vrlo lijepo uskladiti sa ostalom garderobom koju sam imala u ormaru, nebrojeno puta obučenu , ali uz takve “nove” dodatke uvijek je kombinacija izgledala lijepo.
Međutim, nisam stala na tome…..
Umjesto dvije pletače igle, uzela sam jednu sa zavrnutim vrhom tzv. kukicu i počela sa kukičanjem, polako, opet sa većim i manjim početničkim greškama.
Tako su nastajali odjevni predmeti koji su također upotpunjavali moj stiling , pa sam se čak odlučila na izradu kupaćeg kostima od debljeg konca, točnije pelgarna.
Uporno sam provlačila kukicu kroz debeli pelgarn koji je bio najbolji materijal za takav odjevni predmet , te na kraju sve lijepo podstavila sa neprozirnom tkaninom kako bi stajalo čvrsto i kako pod utjecajem vode, nebi promijenilo oblik. Izgledao je stvarno posebno, pogotovo u to doba kada je bila mala ponuda takvih artikala.
Nastavila sam svoju vještinu izrade rukama i kreativnost, te se okušala u izradi tapiserija. Sa debljom iglom i čvrstom vunom koju sam provlačila kroz tvrdu šupljikavu podlogu dala sam mašti na volju.
Nisam radila po nekakvoj shemi, nego onako iz glave, kako je nadošlo. Uzela sam vunu raznih boja koju sam željela međusobno spojiti u nešto, što će odgovarati prostoru u kojem će tapiserija biti postavljena.
Tako sam na kraju dobivala slike u boji , putem inspiracije moje mašte……
Uvijek su to bile vedre boje , koje su davale dašak poleta i koje su pogledom na njih budile optimizam.
Još dan danas volim boje, uživam u njima……
Čitatelji starije dobi , sjetiti će se tih vremena, kada se nije imalo i kada se snalazilo na razno razne načine. Ali to tada nije bilo bitno, bilo je glavno da je obitelj složna i da se međusobno pomažu .
Pomažu kada je teško i to je ono što ih je posebno međusobno vezalo. To je donosilo čar tome vremenu. Sa malo su znali živjeti, veseliti se malim stvarima.
Jednostavno rečeno, skromnost je ta koja ih je krasila. Stoga to doba nosi sa sobom svima nama dašak sjete i ponosa …….
Bilo je to lijepo vrijeme odrastanja …..
Gordana Sedmak Jednačak
