Samostalna izložba Gordane Vukasović "Kameni grad"

vrijeme: 9. 5. u 19 sati – 6. 6. 2025.

mjesto: Mjesni odbor Maksimir, Barutanski breg 5, Zagreb

Izložba Kameni grad Gordane Vukasović otkriva nam svijet u kojem se tišina može čuti, a boja može šaptati. Pred nama se ne otvara grad sazdan od cigle i betona, već grad osjećaja, misli i sjećanja. To je unutarnji pejzaž, grad nastanjen trenucima koji su možda prošli, ali nisu zaboravljeni. Riječ je o stvaralaštvu koje ne podilazi ni trendu ni spektaklu, već nastaje iz potrebe da se bilježi, da se osluškuje, da se izrazi ono što je u svojoj biti čovjekovo trajno prisustvo u prirodi – skromno, povezano, osjetljivo. Kroz radove koji obuhvaćaju tehnike ugljena, akvarela i akrila, Gordana Vukasović otkriva se kao tiha, ali dosljedna pripovjedačica – svaka slika je rečenica, svaki potez gesta pažnje.

U nizu portreta izrađenih ugljenom, često u monokromnim sivim tonovima, susrećemo figure koje ne gledaju u nas, već su zatvorenih očiju, okrenute vlastitoj unutarnjoj stvarnosti. Žena s kapuljačom, zamišljena i zatvorena u miran izraz, pojavljuje se u više varijacija, gotovo kao lik iz sna koji se ne da jednom interpretirati. To nisu klasični portreti – to su stanja, fragmenti svijesti, crteži koji bilježe trenutke sabranosti, duhovnog skloništa. Iako bez očiju koje bi gledale, te figure djeluju prisutno, gotovo zaštitnički. U njihovoj tišini odražava se i umjetničin pogled na svijet – pažljiv, kontemplativan, nenametljiv. Osjećamo trag ruke, ritam daha, minimalne pomake koji stvaraju maksimum izraza.

Sličan duhovni registar nastavlja se i u interpretaciji slavnog motiva Vermeerove Djevojke s bisernom naušnicom, koja u rukopisu Gordane Vukasović postaje više od citata – postaje osobna verzija žene-ikone, oslobođena dekoracije, ali zadržane u dubokoj tišini pogleda. To je hommage tradiciji, ali i tihi dijalog s prošlim majstorima – ne kroz imitaciju, već kroz osjetljivost i izbor medija. Ugljen ovdje nije samo crtež, on je misao u tragovima, znak poštovanja.

Kada se pogleda rad Djevojka, figura žene koja stoji uz prozor – lice bez crta, ali s tijelom koje govori – otkriva se spoj gesturalnog i apstraktnog. Boja je ovdje svedena, ali pažljivo nanesena, uz kontrast sjene koja prati tijelo poput alter ega. Ona kao da stoji na granici između stvarnog i unutarnjeg prostora, između svjetla i sjenke, gledana iznutra, kao odraz same sebe. I u tom oskudnom prizoru krije se snaga – ne u detalju, nego u atmosferi.

Nasuprot tim tihim introspektivnim prizorima stoje radovi prirodne inspiracije u tehnici akvarela. Pejzaži su raznoliki, ali uvijek poetski: zime s pastelnim nebom, snježna jutra i večeri, jezera zarobljena u nijansama plave, krajolici koji nikada ne podižu glas. Ovdje se boja širi lagano, voda nosi pigment, sve diše polagano. Priroda nije pozornica za dramatiku, nego mjesto smirenja. U tim radovima osjeća se odnos prema mjestu – bilo ono stvarno ili unutarnje – koji ne traži dominaciju, već prihvaća suživot. Koliba na obzoru, zaleđena površina, stablo bez lišća – sve ima svoje dostojanstvo. Pejzaž nije kulisa, već lik s kojim se dijeli tišina.

Posebnu pažnju zaslužuju radovi u tehnici akrila, gdje umjetnica pokazuje svoju slobodu, istražujući teksturu, ritam i dinamiku poteza. Ovdje boja dobiva na snazi – ne samo kao sredstvo prikaza, već kao glavno nosivo sredstvo izraza. U djelima poput Rascvala grana, Vjesnik proljeća i Badem, cvat se prikazuje kao eksplozija života. Naizgled neuredan nanos bijele, ružičaste i plave stvara vizualni doživljaj prirodne sile – ne statične, nego pokretne, vjetrovite, neumoljive. U slikama pejzaža, žitnih polja, rijeka i brda, boja se širi kao val, linije su gestualne, slobodne. Nebo se kovitla, zemlja titra, horizont puca u raznim pravcima. U djelima kao što su Žuti pejzaž, Pejzaž uz obalu, Suncokreti i Pod jedrima, osjećamo gotovo glazbeni ritam – puls zemlje i neba, pokret vjetra, titraje svjetla.

Zanimljiv segment čine i radovi mrtve prirode i flore, poput Limuna i Mrtve prirode s vrčem. Ti radovi možda dolaze iz tradicije klasične tematike, ali su izvedeni s pažnjom na kompoziciju, s jasnoćom forme i laganom ironijom jednostavnosti. Umjetnica ne pokušava impresionirati složenošću, nego iskrenošću – motiv limuna, lista, snježne visibabe nije spektakl, ali je vizualna pjesma. List, prikazan u krupnom planu, sa svim nervima i zakrivljenostima, postaje simbol prolaznosti, ali i trajnosti prirodnog reda.

Apstraktni akrili iz ciklusa Kameni grad, u užem smislu, možda najdirektnije odgovaraju naslovu izložbe. U slojevima plave, ljubičaste i bijele, naznake građevina, silueta i odjeka stvaraju osjećaj arhetipskog prostora – kao da gledamo grad koji je nestao ili još nije nastao. Grad kao metafora – prostor iskustava, uspomena, susreta. Ovdje se materijal boje, nanos i sloj stapaju u atmosferu sjećanja i snoviđenja. U tom gradu nema ljudi, ali njihova prisutnost postoji u svemu: u prazninama između poteza, u strukturi zida, u zrcalu neba.

U Gordani Vukasović ne susrećemo jedno lice umjetnosti, nego njezinu višeglasnost – tihu, ali raznoliku. Nema tu potrebe za objašnjenjima ni teorijskim konstrukcijama – slike govore same, ali govore polako, šaptom, tražeći da se gledaju srcem. Umjetnost je za nju, čini se, čin svakodnevice – kao disanje, kao pisanje pisma. Ništa u tim radovima nije forsirano, sve je organski, iskreno, izvedeno iz unutarnje potrebe.

Kameni grad nije zbirka monumentalnih gesta ni grandioznih prizora. To je zbirka trenutaka – nježnih, ali postojanih. To je grad nastao od slojeva pigmenta, ali i od slojeva osjećaja. On se ne gradi ciglom, nego strpljenjem. I dok gledamo te radove, postajemo stanovnici toga grada – bez putovnice, bez adrese, ali s nečim zajedničkim: potrebom da budemo blizu onome što je istinito, tiho i trajno.

Željko Bedić

Skupna izložba slika „Umjetnost u dijalogu“

vrijeme: 23.4.2025 u 19 sati

mjesto: galerija Slovenskog doma Zagreb, Masarykova 13, Zagreb.

Izložba Umjetnost u dijalogu donosi bogatstvo likovnih izraza, stilova i tehnika okupljajući trideset i jednog autora iz raznih krajeva i poetika. Ova izložba nije samo pregled različitih radova, već prostor u kojem se umjetnici susreću, nadopunjuju i komuniciraju jedni s drugima kroz svoje radove, kao i s publikom koja promatra, tumači i u tom susretu pronalazi vlastite vizualne i emocionalne odgovore.

Slikarstvo je ovdje medij susreta – ne samo između različitih estetskih pristupa nego i između prošlosti i sadašnjosti, figuracije i apstrakcije, osobnog i univerzalnog, nježnosti i snage. Umjetnost postaje mjesto dijaloga tamo gdje riječi možda više ne dopiru – i gdje svaka boja, potez i simbol progovaraju na jeziku osjećaja.

Kustoska koncepcija izložbe svjesno prihvaća otvorenost i šarenilo umjetničkih izraza – u vremenu kada se često traže jednoznačne poruke i vizualna jednostavnost, Umjetnost u dijalogu bira bogatstvo značenja, slojevitost, autentičnost i razlike kao temelj susreta. Izložba se tako pretvara u mapu imaginarnih i stvarnih krajolika: nježno zamišljenih priroda, intimnih doživljaja, snažnih apstrakcija i simboličkih svjetova. Među autorima nalazimo etablirane likovnjake i nove glasove, što dodatno pojačava dinamiku izložbe i njezinu otvorenost za sve senzibilitete.

U djelu Ane Sušec, naslikanom akrilom na papiru, lebdeći lopoči oslikani su nježno i promišljeno, uronjeni u plavetnilo koje poziva na tišinu i unutarnje smirenje, dok Branka Zobenica svoj Dubrovnik dočarava dinamičnim uljanim potezima koji izražavaju snagu mora i monumentalnost tvrđave. Danica Kuštrak, koristeći pastelnu tehniku, prikazuje raskošnu kompoziciju ruža gdje duboka crvena i kontrastna crnina stvaraju snažnu emocionalnu napetost. Dražen Petrović u apstraktnoj slici “Proljeće” koristi jarke boje, energične poteze i geometrijske elemente kako bi prenio eksploziju života i obnovu prirode, dok Dubravka Kuzmić u djelu “Vodenjak”, tehnikom tuša i poentilizma, stvara simboličku kompoziciju koja spaja mitologiju, astrologiju i prirodni svijet u elegantnu crno-bijelu naraciju.

Gordana Marijić donosi dramatičan šumski pejzaž u jesenskim tonovima u kojem svjetlost prodire kroz visoko drveće i reflektira se u vodi stvarajući gotovo duhovnu atmosferu. Slika Gordane Vukasović pod nazivom "Jezero", nježno i suptilno dočarava mirnu prirodnu harmoniju pejzaža. Lagani, prozračni potezi u nijansama zelene, plave i žute oblikuju krošnje stabala i njihovu refleksiju na površini vode, stvarajući osjećaj tišine i sklada. . Jasenka Smrekar u svom crno-bijelom prikazu “Kaštilca”, rađenom ugljenom na natron papiru, stvara nostalgičan i miran doživljaj primorske arhitekture i mirne luke, dok Kristina Graf u slici “Brodolom” kroz teksturu, duboke plave tonove i tople zlatne naglaske evocira snagu mora, brod kao simbol sudbine, a valove kao izazove.

Ljiljana Tršan kombinira tuš, akvarel i papir u slici “Zlatna ribica”, gdje dominira lagana linija, geometrijska stilizacija i bajkoviti izraz, dok Maria Delimar kroz pastelnu sliku “Čamac” stvara atmosferu tišine i spokojstva uranjajući promatrača u mirnu vodenu površinu i jutarnju maglu. Marija Tokić u djelu “Znatiželjan slonić” unosi toplinu i nježnost životinje prikazujući mladunče u pokretu, čime sliku ispunjava vedrinom, životnom radošću i osjećajem zaigranosti. Milorad Vulin koristi mozaik kao likovno sredstvo, gdje kroz staklene fragmente stvara kompoziciju žene i čaše vina koja postaje spoj intimnosti, ženske snage i simbolike senzualnosti.

Mira Čikardić u slici “Anemične” precizno oblikuje nježne ruže prekrivene kapima rose koje gotovo fotorealistički izlaze iz platna, a njihov svjetlosni sjaj i mekane latice naglašavaju poetičnu dimenziju slike. Mirjana Mirusch u djelu “Utočište” prikazuje snažan simbol majčinstva kroz spoj figuracije i dekorativnog mozaika boja, uz dojmljivu kompoziciju lica majke i djeteta u tekstilnim uzorcima koji podsjećaju na tople folklorne motive.

Neva Pavlin u “Cvjetajućem proljeću” koristi fluidne poteze, jake kontraste i kolorističke eksplozije stvarajući gotovo apstraktan doživljaj cvjetanja, gdje se priroda pretvara u energiju boje. Nina Seibert Pavišić prikazuje ciklame u podnožju stabla u kontrastu bijelih listova i ljubičastih latica, a kompozicija odiše životnom snagom i ukrasnom simetrijom.

Oste Erceg u “Dami sa šeširom” koristi ulje, temperu i flomaster kako bi oblikovao vibrantnu, ekspresivnu scenu ženske figure koja lebdi između vidljivog i apstraktnog, između pokreta i statike. Pina Perović u slici “Kerubin i leptiri” donosi čipkasti svijet anđela i nježnih oblika leptira u mekoj crno-bijeloj paleti s ružičastim i plavim tonovima koji djeluju poput snovitog prizora iz djetinjstva. Rikarda Matić u “Večernjoj regati” koristi snažne gestualne poteze, debeli nanos boje i dramatične boje zalaska kako bi prikazala more u pokretu i brod koji se gubi u horizontu. Sanja Salopek u “Lux amoris” koristi ulje na platnu uz dodatak 24-karatnih zlatnih listića za dočaravanje ruža u vazi – motiv koji poprima sakralnu ljepotu kroz refleksije svjetla i nježno modelirane oblike.

Silvija Sanković Tomlinović koristi svilu kao podlogu za slikanje čime brod u njezinoj slici “Ljepotan stare flote” lebdi u prozračnoj atmosferi gdje se sjene i refleksije stapaju s plavetnilom mora. Tamara Perušić u “Duhu prošlih vremena” kombinira prikaz amfora s digitalno geometrijskim kvadratima plavih tonova koji se pretvaraju u arheološku viziju prošlosti, dok Valentina Dujela u “Morskim travkama” koristi dinamične poteze i bogatu teksturu kako bi prikazala raslinje na vjetru koje se savija pod nevidljivom silom prirode.

Vera Antolić u djelu “Flight on level” koristi ulje, teksturu i reljefnu površinu kako bi stvorila sliku krila koja se uzdižu iz modrine – simbol slobode, energije i tihe veličine. Veseljka Kos u “Čarobnoj šumi” uvodi gledatelja u bajkoviti svijet ogromnih gljiva, plavih potoka i bijelih zečića – prizor djetinje mašte i fantastičnog narativa. Vesna Zvonarević u “Zlatnom zalasku” prikazuje sunce koje se spušta u more, reflektirajući zlatne tonove u valovima koji mirno nestaju na horizontu, dok Vukan Polimac u “Samsari” prikazuje pejzaž sa zalaskom sunca i biljnim elementima u prvom planu – slika meditativna, ciklična, tiha.

Zvjezdana Žužić u djelu „Aurora borealis“ prikazuje polarno svjetlo u vrtlogu boja koje pulsiraju nebom i njegovim odrazom, spajajući apstrakciju s emocionalnom snagom prizora.  Žana Bašić-Zuccolo u djelu “Feniks s osmijehom djeteta” prikazuje klaunovski lik s crvenim detaljima u okruženju crno-bijele simbolike, gdje se humor, tuga i snaga miješaju u jedinstven izraz. Željka Šebalj Koštić u “Skrivenom raju” donosi idiličan prizor šume i potoka u kojem se sunčeva svjetlost probija kroz lišće, stvarajući prirodni mir i osjećaj povratka vlastitom unutarnjem pejzažu. Sve ove slike ne samo da predstavljaju autorov osobni svijet, nego i pozivaju promatrača da stupi u vlastiti dijalog s umjetnošću – da pronađe ono što mu je blisko, izazovno ili ljekovito.

Izložba pokazuje kako slikarstvo, unatoč svim suvremenim izazovima i vizualnoj prenatrpanosti digitalnog doba, još uvijek može biti duboko ljudski čin povezivanja. Ovdje svaka slika nije samo gotov proizvod nego početak razgovora, sjećanja, imaginacije. U ovom velikom vizualnom dijalogu, različiti svjetovi ne stoje nasuprot – oni se nadopunjuju. Umjetnici kroz svoje radove progovaraju ne samo o sebi, već i o svijetu u kojem živimo, o želji za ljepotom, o potrazi za smislom, o tišini koja često govori više nego riječi. Izložba poziva gledatelja da zastane, pogleda i osjeti – jer možda upravo u tom trenutku počinje dijalog koji će promijeniti pogled, misao, ili dan.

Željko Bedić

Autor fotografija: Siniša Strčić

• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 

Autor fotografija: Gordan Kos

• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
•