In Memoriam: Željko Jovanović
Vrijeme ima čudan način da nam, kad se najmanje nadamo, tiho uzme one posebne ljude. S tugom i istinskim poštovanjem opraštamo se od Željka Jovanovića – fotografa koji nije samo snimao slike, već je hvatao ono što često ostane neizrečeno. U njegovim fotografijama osjećala se tišina koja govori, pogled koji otkriva karakter, pokret koji nosi snagu trenutka. Fotoaparat u njegovim rukama bio je više od alata – bio je produžetak njegove duše, njegovog pogleda na svijet, punog poštovanja prema ljudima, prirodi i svemu onome što svakodnevno prođe nezapaženo, a on je to znao prepoznati i sačuvati.
Fotografijom se počeo baviti još u mladim danima, najprije iz znatiželje, a ubrzo i s pravom strašću. Počeo je s analognom fotografijom, onom koja traži strpljenje i oko za detalj, a zatim je, s jednakim žarom, prešao i na digitalnu. No bez obzira na tehniku, ono što se nikada nije promijenilo bila je njegova želja da podijeli priču kroz kadar. Nije trčao za trendovima, već je ostajao vjeran onome što je osjećao da vrijedi.
Bio je član Fotokluba Zagreb od 2009. godine, a u tom je krugu našao ljude sličnog senzibiliteta, s kojima je dijelio ljubav prema fotografiji, ali i radost zajedničkog stvaranja. Njegove su fotografije izlagane na brojnim skupnim izložbama, u zemlji i inozemstvu – Italija, Austrija, Kina, Južna Koreja – a priredio je i desetak samostalnih izložbi koje su govorile ne samo o njegovom talentu, nego i o njegovom razvoju, predanosti i osobnosti.
Najviše ga je privlačila portretna, pejzažna i arhitekturna fotografija. Volio je ljude, ali i tišinu prostora. Volio je gradske prizore i prirodu, pokret i mir. I sve je to znao spojiti u svojim fotografijama, dajući im pečat prepoznatljivog rukopisa. Portret mu je bio posebno važan – ne kao puko snimanje nečijeg lica, već kao potraga za onim nečim iza izraza, iza pogleda. Snimiti portret, govorio je, znači pokušati uloviti ono što osoba možda i sama ne zna da nosi.
Jedan od njegovih značajnijih projekata bio je ciklus fotografija posvećen cosplayerima – ljudima koji s puno ljubavi i truda oživljavaju likove iz svijeta fikcije. Taj trend sve više uzima maha i u Hrvatskoj, a Željko je među prvima prepoznao njegovu dubinu i umjetnički potencijal. Njegove fotografije nisu se zaustavile na prikazu kostima – one su prodirale u identitet likova i onih koji ih utjelovljuju. Uspijevao je pronaći onu granicu gdje prestaje maska, a počinje prava osoba – i tu točku bi zabilježio s tolikom pažnjom da su njegove fotografije postajale mala kazališta duha i emocije.
Kako je zapisano u kritici njegove devete samostalne izložbe:
"Željko Jovanović ovim ciklusom potvrđuje se kao izvrstan fotograf ne samo prezentacijsko-trendovsko-modne fotografije već i portretne fotografije. Snimanje portreta je jedna od vrlo zahtjevnih klasičnih fotografskih disciplina jer cilja uhvatiti samu bit osobnosti, a Željko Jovanović svojim fotoaparatom upravo tu osobnost i bilježi."
U svom radu koristio je Pentax K-3 i K-3 Mark III, a nije mu bilo strano ni podvodno fotografiranje – s Pentax WG-5 GPS kamerom zaronio bi doslovno i metaforički u svjetove koje su drugi rijetko istraživali. Njegova oprema bila mu je vjeran suputnik, no nikad važnija od onoga što je osjećao prema motivu.
Bio je i stalni foto-suradnik raznih udruga, kulturnih društava, časopisa, a surađivao je i sa ZET-om i URIHO-m na izradi promotivnih materijala. Nije pravio razliku između velikih i malih zadataka – svaki je shvaćao ozbiljno, s jednakom dozom profesionalizma i ljudskosti. Njegove su fotografije govorile za njega, ali i o njemu – o čovjeku koji je znao stati, pogledati i zabilježiti.
Jednom je rekao:
"Želja mi je s drugima podijeliti trenutke zaustavljene objektivom, zarobljene u pokretu ili nepomičnosti. Čar fotografije nalazi se u tom zarobljenom sjećanju, u neponovljivosti koju dijele promatrač i autor – svatko svojim očima i impresijama."
Danas, kad ga više nema među nama, te riječi odzvanjaju snažnije nego ikad. Ono što nam je ostavio – svaki kadar, svaka scena, svaki portret – ostaje s nama kao dokaz njegove prisutnosti, njegovog talenta, njegove dobrote. Nije fotografirao da bi se pokazao, nego da bi ostavio trag. I ostavio ga je.
U svijetu koji sve brže prolazi, koji često ne zastaje ni na tren, Željko Jovanović nas je podsjećao da vrijedi stati. Pogledati. Osjetiti. Da svaka fotografija može biti priča, sjećanje, pjesma.
Otišao je tiho, onako kako je često i radio – nenametljivo, ali s prisustvom koje ostaje. A nama ostaje zahvalnost što smo ga poznavali, što smo s njim dijelili trenutke i kadar.
Hvala ti, Željko. Neka ti je vječno svjetlo i neka ti objektiv uvijek gleda prema ljepoti.