Izložba apstraktnih radova Andree Stanić

  Odabir okomitog kretanja duž brojnih izražajnih linija predstavlja maksimum ostvarenja slobode koju mnogi suvremeni umjetnici mogu crpiti bez straha da neće biti shvaćeni, kao što se dogodilo mnogim inovatorima, slobodnim misliocima s kreativne točke gledišta, u posljednjem stoljeću; potreba da se ne zatvore u kavez, stil i denominacija, postaju važniji od potrebe za jasnom definiranom linijom, upravo zato što bi se unutar te definirane linije osjećali ograničeno.

 Umjetnica o kojoj ću  govoriti pripada ovoj kategoriji umjetnika.

 Kada se ekspresionizam počeo nametati svijetu umjetnosti dvadesetog stoljeća, dočekan je s gađenjem i nepovjerenjem jer je poruka koja je proizašla iz njega, estetska strana koja je bila potpuno zaboravljena i tradicionalni sklad koji je bio apsolutno narušen, destabilizirala većinu kritičara i entuzijasta; međutim ona izražajna snaga koja se najprije nametnula s fovizmom pa se  zatim transformirala i usavršavala novim pokretom koji je bio suprotstavljen impresionizmu i realizmu i čiji su veliki europski umjetnici bili veliki zagovornici, od Edvarda Muncha do Egona Schielea, od Emila Noldea do Oscara Kokoschka, od Paula Gauguina do Vincenta Van Gogha, postala je bitna za sve magistre koji su htjeli pobjeći od akademskih pravila i dati apsolutnu prevagu unutarnjem osjećaju, subjektivnosti percepcije, koja je sposobna preobraziti ono što je objektivno viđeno. Slaganje između boja i oblika bilo je od presudne važnosti za pripovijedanje emocija, osjećaj koji je izlazio iz umjetnika morao je izravno i nadmoćno doprijeti do promatrača. Slijedeći istu izvršnu namjeru, u Sjedinjenim Državama 1950-ih, rođen je pokret koji se htio otrgnuti od hladnoće i strogosti geomestrijskog apstrakcionizma, konceptualizma i sveobuhvatne avangardne struje koja je uključivala emocije pomičući kreativnu gestu prema racionalnosti i mentalnoj analizi, čime se uklanjao emocionalni utjecaj koji nužno mora pripadati umjetnosti; ovaj revolucionarni pokret uzeo je ime apstraktnog ekspresionizma i potvrdio osnovne smjernice ekspresionizma, ali ga je povezivao s izražajnom slobodom apstrakcionizma. I ne samo to, Jackson Pollock, Mark Rothko, Willem de Kooning i Franz Kline, službeno utemeljitelji nove struje, toliko različiti od drugih u svom izražajnom stilu da su bili ponosni što su se ujedinili zbog emocionalnog utjecaja koji je, na različite načine, razlikovao njihova platna, kako bi potvrdili da se umjetnici koji se drže apstraktnog ekspresionizma ne bi trebali voditi smjernicama nego bi prirodno i bez ikakvih propisanih pravila trebali izražavati svoju unutrašnjost. Dakle, od znaka do akcijskog slikarstva, od polja boja do tašizma, od figurativnog u kombinaciji s apstraktnim do monokromnog, sve se prihvaćalo dok se tražilo od umjetnika da ostavi svoj osobni trag na platnu. U suvremenom svijetu, kreativci su uspjeli internalizirati ovaj novi pristup umjetnosti, raširivši ga tako da uključuje kontaminaciju s drugim strujama dvadesetog stoljeća, mješajući pravila izražavanja kako bi se u potpunosti oživjelo osobni jezik; ili su mogli odabrati da se ne zadržavaju na jednom slikovnom kodu kako bi se reprezentativni narativ mogao uskladiti s emocijom trenutka, bez obzira na to treba li on figuraciju koja je oku prepoznatljiva ili apstraktnu neodređenost.

  Hrvatska umjetnica Andrea Stanić bira upravo put ekspresivne neovisnosti jer za nju djelo mora imati svoju posebnu osobnost, ono mora biti proširenje osjećaja koje je doživjela kada je prišla platnu kako bi počela stvarati, u osnovi ona se kreće između apstraktnog ekspresionizma i ekspresionizma, ovisno o tome želi li govoriti o konceptu koji je više povezan s interakcijom i odnosima s drugima ili želi povezati, prirodu sa svojim unutarnjim osjećajima, s dubinama svog bića, s ljudskim senzacijama, ili možda osjeća potrebu za izražavanjem duboke ljubavi prema morskim pejsažima, regatama, jedrima koja često boje prekrasno more njezine zemlje, Hrvatske. Izbor boje je uvijek živahan, intenzivan, sunčan, gotovo kao da je za Andreu boja neodvojiva od života, jedan pozitivan pristup koji ne može ne proizaći iz njezinih slika koje su često eksplozivne, ali i u drugim slučajevima više meditativne, ovisno o temi s kojom se odluči baviti. umjetnica istražuje unutarnji svijet koji ljudska bića često nastoje sakriti kako se ne bi osjećali ranjivo, otkriveno i lako napadnuto, ili naprotiv, previše životno i rasprsnuto da bi bili dobrodošli i zbog toga držanje emocija podalje postaje neophodno kako bi se pojedinci osjećali prihvaćeno u društvu koje slušanje glasova koji nisu u skladu s njihovim zborom smatra teškim. Međutim, ono što se nalazi ispod vela je neodoljivo, uzbudljivo i postoji, unatoč maskama za koje pojedinac vjeruje da ih mora nositi. ona, međutim, prelazi na akcijsko slikarstvo, jer impulzivnost onih osjećaja o kojima sam naslov govori je neodoljiv, ti osjećaji postaju prioritet nad svime što je prethodno doživljeno i percipirano; slika se može tumačiti s dvostruke točke gledišta, radost majčinstva u kojoj se sve perspektive mijenjaju pred licem ogromne ljubavi koja je sposobna uložiti život u novu krv, u neslućenu sreću ili iz osobnog stajališta tamo gdje je rođenje više ponovno rođenje, radikalna promjena u suočavanju sa samim sobom i svojim životom zahvaljujući kojoj sve zauzima jedno novo, ljepše i uzbudljivije značenje kao rezultat nove samosvijesti.

Andrea Stanić, također, istražuje i stvarniji svijet, taj čudan suvremeni život u kojem su se svi odnosi promijenili u odnosu na prethodno stoljeće, u kojem je međuljudski kontakt ograničen napretkom tehnologije koja sprječava ljude da se gledaju u oči čak i kad su zajedno. Ovo je koncept koji proizlazi iz platna Moderna ljubav, u kojoj se umjetnica okreće ekspresionističkoj figuraciji kako bi opisala dvoje ljubavnika koji su spojeni, ali u isto vrijeme razdvojeni svojim mobitelima, kao da su zajedno, ali negdje drugdje, dakle udaljeni unatoč njihovoj prividnoj bliskosti. Krevet je mjesto na kojem su prikazani, oni su ipak tu u prozirnosti, jer se udaljeni vanjski pejzaži pojavljuju na njihovim tijelima, kao da svatko od njih zapravo želi biti negdje drugdje, osim što ipak žele ostati zajedno, što dovodi do egzistencijalne kontradikcije u kojoj mnogi suvremeni parovi žive svoju vezu.

  Andreina produkcija nije mogla ne uključiti jedra i njeno voljeno more, taj krajolik koji je oduvijek imala pred svojim očima, koji je odnosi prema mekim, obavijajućim emocijama i osjećajima, tako dalekim, ali tako poznatim baš zato jer ih je oduvijek gledala; potez na platnima Fiumanka /Regata  je ekspresionistički, ali u isto vrijeme naginje Monetovim impresionističkim pejzažima, osobito u odrazu vode, sposobnosti hvatanja romantične atmosfere koja započinje iz unutarnjeg osjećaja i dopire do platna kroz slikovni dodir. Lakoća je ispričana nijansama, preplavljenim tonovima, kao da se unutar tog definiranog krajolika krije beskonačnost emocija koje se oslobađaju promatranjem jedara i nježnih valova mora. Ovo je umjetnički put Andree Stanić, transverzalno istraživanje i ovladavanje raznim slikovnim tehnikama. na temelju onoga što želi izraziti, kao da nije ona odlučila koji će stil koristiti nego je on bio njezin kreativni instinkt koji joj je sugerirao koju stilsku figuru odabrati, kao da je umjetničko djelo dobilo oblik slobode djelovanja, kroz vrlo posebnu osobnost.