In memoriam: Oste Erceg (1947. – 2025.)

Tužnim i potresenim srcem opraštamo se od velikog slikara, humaniste i čovjeka iznimne duhovne i stvaralačke snage – Oste Ercega, koji nas je, nakon kratke i teške bolesti, zauvijek napustio 3. lipnja 2025. godine u 78. godini života. Odlazak ovog tihog, ali snažnog stvaratelja, ostavio je prazninu ne samo u njegovoj obitelji, nego i u široj zajednici kulturnih radnika, ljubitelja likovne umjetnosti te svih onih koji su u njegovim djelima prepoznavali istinu, emociju i neumornu borbu duha sa stvarnošću.

Rodom iz Gornjih Rakana, gdje je završio osnovnu školu, Oste je rano pokazivao dar za promatranje svijeta oko sebe na način koji nadilazi svakodnevicu. Nakon završene gimnazije 1966. godine u Bosanskom Novom, upušta se u svijet boja, tekstila i kemije, diplomirajući 1972. godine na Višoj tekstilno-kemijskoj školi u Zagrebu. Njegov profesionalni život obilježen je radom kao inženjer bojenja u tvornicama tekstila u Bosanskoj Gradišci i Bosanskom Novom, gdje su boje već tada bile njegov svakodnevni jezik, ne samo kroz posao, nego i kao put ka umjetničkoj ekspresiji.

Slikarstvom se aktivno počinje baviti 1967. godine, u potpunoj tišini i samoći, daleko od institucionalnih podrški, ali s nevjerojatnom unutarnjom snagom i strašću. Bez “slikarskog bratstva”, kako će kasnije zapisati povjesničarka umjetnosti Danka Damjanović, gradio je svoj vlastiti svijet, oslonjen na sjećanja, emocije i naslijeđe. Upravo to pamćenje predaka i njihova simbolika bili su izvorni temelji iz kojih je crpio nadahnuće za svoje kompozicije.

Oste Erceg nije bio samo slikar; bio je svojevrstan istraživač unutarnjeg svijeta, alkemičar osjećaja, pripovjedač koji umjesto riječi koristi boje. Posebnost njegove tehnike – slikanje jagodicama prstiju – dovela ga je do rijetke umjetničke autentičnosti. Njegovo slikarstvo ne posreduje preko četke ili špahtle, već direktnim dodirom tijela s platnom. Time je stvorio neraskidivu vezu između sebe i svojih djela, kao da je svaka slika nastavak njegove kože, njegovog pulsa.

U formalnom smislu, Erceg je dodatno nadograđivao svoj talent i znanje na slikarskom kursu kod profesora Boška Karanovića na Akademiji umjetnosti u Beogradu od 1986. do 1990. godine. No, on nikada nije postao akademski slikar u klasičnom smislu. Bio je onaj izabrani samonikli glas koji se ne povodi za trendovima, već za osobnim diktatom stvaranja. Bio je umjetnik snažnog izraza, ali i tišine, simbolike, snoviđenja.

Njegovo slikarstvo objedinjuje elemente ekspresionizma i fovizma, s jarkim, čistim bojama koje neprestano titraju između tuge i nade, straha i ljubavi, stvarnosti i mita. Plava – kao simbol duhovnosti, žuta – radosti, crvena – sukoba: sve su to boje koje su govorile više od riječi. U njegovim radovima prisutan je i odjek grupe Der Blaue Reiter, ali Oste nikad nije bio puki nasljednik; on je bio stvaratelj vlastitog vizualnog jezika.

Likovna kolonija Rakani, koju je 1998. godine pomogao obnoviti s grupom entuzijasta i umjetnika – Mirkom Zgonjaninom, Dankom Damjanović, Mirjanom Drljačom i Slobodanom Mikićem – pokazuje njegovu potrebu da umjetnost ne bude samo osobni čin, nego i društveni angažman, kolektivno stvaranje i dijeljenje.

U djelima kao što je Bosanski lonac, Erceg ne zazire od političkih i povijesnih tema. On ne moralizira, ali opominje. Njegova slika nije samo estetski objekt već sredstvo dijaloga, komunikacije i svijesti. Zbog toga je i sam govorio da se ne smije dopustiti ponavljanje zla koje su donijeli “lonci” bosanskog i balkanskog podneblja.

Kasnijih godina sve više se okreće minijaturama – malim formatima koje, međutim, u sebi nose dubinu i slojevitost velikih platna. U tim minijaturama nalazimo istu onu žestinu boja, istu ekspresivnost, ali i zrelost umjetnika koji zna kada stati, kada prepustiti prostoru da diše, a promatraču da dopuni značenje.

Njegova zbirka broji više od 500 slika, od kojih se preko stotinu nalazi u privatnim kolekcijama širom svijeta – od Australije do Amerike. Iako široj javnosti možda nije bio poznat kao neka "zvijezda" medijske scene, Oste Erceg ostaje trajan i važan simbol autentične, iskrene i duboko ukorijenjene likovne umjetnosti na ovim prostorima.

Akademik Enver Mandžić piše o njemu da je boja bila njegovo životno opredjeljenje, njegov jezik i njegov način bivanja. Erceg nije tražio pozornicu – njegovo slikarstvo ju je samo izgradilo. Svaka njegova linija, svaki nanos boje nosio je u sebi zrnce njegove intime, njegovih strahova, nada i ljepota koje je nalazio u ljudima, u prirodi, u tišini sela, u uspomenama.

Povjesničar umjetnosti i profesor dr. sc. Siniša Vidaković u katalogu izložbe “Susret” ističe kako se u radovima Oste Ercega spajaju figuracija i apstrakcija, sakralni motivi i svakodnevna realnost, smrt i ponovno rađanje. Njegove slike nisu bile odgovor na tržište – bile su odgovor na egzistencijalna pitanja. Bile su njegov pogled u dubine vlastite duše, ali i univerzalna poruka svakom promatraču.

Danas, kada više nema Oste među nama, ostaje njegova umjetnost da govori. O njegovoj posvećenosti, njegovoj tihoj borbi da sve što je ljudsko pretoči u boju. Ostavio nam je neizbrisiv trag – ne samo u bojama koje neće izblijedjeti, nego i u ljudima koji su ga poznavali, voljeli, poštovali.

Njegove slike i dalje će titrati na zidovima, u galerijama, u sjećanjima. I svaka od njih bit će znak – znak da je živio jedan veliki umjetnik, koji nije tražio priznanje, ali ga je zaslužio svakim svojim djelom. Umjetnik koji je u svijet unio svoju viziju, svoju istinu, svoje ruke – jagodice koje su govorile više nego što bi mnogi mogli riječima.

Neka ti je laka zemlja, dragi Oste. Hvala ti za sve boje, sve tišine i sve istine koje si ostavio svijetu. Tvoja umjetnost ostaje.