ŽELJKA PODOBNIK, GOVOR BOJA
Iščitati sliku Željke Podobnik ne znači prepoznati samo motiv, već i izričajne pojedinosti i posebne odnose koji otkrivaju kako se suočila i snašla s organizacijom prostora, efektima svijetlog i tamnog, punog i praznog, s ritmovima i pulsiranjem prirode nedokučive u mijenama i trajanju, s tonskim modulacijama i sa sitnim potezima koji raščlanjuju strukturu krošnje.
Priroda pokreće njezine stvaralačke impulse. A lako zaključimo da su najdublji i najiskreniji impulsi vezani uz goranski kraj, posebice uz njezin Zamost. Tu se razigrala, prepustila kistu, zavirila u zasjenjena mjesta, zadržala pogled na treperenju lišća i na bjelini snijega. Tu je dokazala da zna pronaći prizore kojima ništa ne treba oduzimati jer ih priroda sama oblikuje, cjelovite i kompaktne, da zna izdvojiti kadrove koji će joj dati zanimljivu kompoziciju, novu perspektivu, pogled u dubinu. Tu Gerovčica od izvora žubori svoje rađanje, a Čabranka teče svoju ljepotu.
Za to je važna sposobnost opažanja. Pravi je razlog njezine zaokupljenosti motivom prenijeti u sliku ljepotu i energiju prirode. Voli lirske prizore i dobro se snalazi na poznatom tlu stvarnosti. Zadržava točan opis motiva pa svoju slikarsku priču temelji na obilju detalja koji je vode naraciji i dekorativnosti. Izmjenjuju se prizori tihih suglasja, mirnih plavetnih morskih ugođaja s brodovima i jedrilicama, obalama i stijenama, oblacima i bovama. Uz njih, motivi goranskih predjela u kojima vode teku žurno, ceste vijugaju svoj put, proljetne i jesenje krošnje razigravaju svoje boje, a snježne bjeline nude tihost i prisnost. Na svakoj slici razaznajemo emotivni angažman. Riječ je, dakle, o poetskim i intimističnim prostorima Željkine slike pa izložbu najbolje doživljavamo ako od motiva do motiva slijedimo njezinu fascinaciju prirodom. Tako ćemo zapaziti i to da je u ovoj svojoj slikarskoj priči stvorila prepoznatljivi obrazac gradbe slike koji prakticira i u “plavim” uzmorskim i u “zelenim i bijelim” goranskim slikama.
Branka Arh.