Samostalna izložba Gordane Vukasović "Kameni grad"
vrijeme: 9. 5. u 19 sati – 6. 6. 2025.
mjesto: Mjesni odbor Maksimir, Barutanski breg 5, Zagreb
Izložba Kameni grad Gordane Vukasović otkriva nam svijet u kojem se tišina može čuti, a boja može šaptati. Pred nama se ne otvara grad sazdan od cigle i betona, već grad osjećaja, misli i sjećanja. To je unutarnji pejzaž, grad nastanjen trenucima koji su možda prošli, ali nisu zaboravljeni. Riječ je o stvaralaštvu koje ne podilazi ni trendu ni spektaklu, već nastaje iz potrebe da se bilježi, da se osluškuje, da se izrazi ono što je u svojoj biti čovjekovo trajno prisustvo u prirodi – skromno, povezano, osjetljivo. Kroz radove koji obuhvaćaju tehnike ugljena, akvarela i akrila, Gordana Vukasović otkriva se kao tiha, ali dosljedna pripovjedačica – svaka slika je rečenica, svaki potez gesta pažnje.
U nizu portreta izrađenih ugljenom, često u monokromnim sivim tonovima, susrećemo figure koje ne gledaju u nas, već su zatvorenih očiju, okrenute vlastitoj unutarnjoj stvarnosti. Žena s kapuljačom, zamišljena i zatvorena u miran izraz, pojavljuje se u više varijacija, gotovo kao lik iz sna koji se ne da jednom interpretirati. To nisu klasični portreti – to su stanja, fragmenti svijesti, crteži koji bilježe trenutke sabranosti, duhovnog skloništa. Iako bez očiju koje bi gledale, te figure djeluju prisutno, gotovo zaštitnički. U njihovoj tišini odražava se i umjetničin pogled na svijet – pažljiv, kontemplativan, nenametljiv. Osjećamo trag ruke, ritam daha, minimalne pomake koji stvaraju maksimum izraza.
Sličan duhovni registar nastavlja se i u interpretaciji slavnog motiva Vermeerove Djevojke s bisernom naušnicom, koja u rukopisu Gordane Vukasović postaje više od citata – postaje osobna verzija žene-ikone, oslobođena dekoracije, ali zadržane u dubokoj tišini pogleda. To je hommage tradiciji, ali i tihi dijalog s prošlim majstorima – ne kroz imitaciju, već kroz osjetljivost i izbor medija. Ugljen ovdje nije samo crtež, on je misao u tragovima, znak poštovanja.
Kada se pogleda rad Djevojka, figura žene koja stoji uz prozor – lice bez crta, ali s tijelom koje govori – otkriva se spoj gesturalnog i apstraktnog. Boja je ovdje svedena, ali pažljivo nanesena, uz kontrast sjene koja prati tijelo poput alter ega. Ona kao da stoji na granici između stvarnog i unutarnjeg prostora, između svjetla i sjenke, gledana iznutra, kao odraz same sebe. I u tom oskudnom prizoru krije se snaga – ne u detalju, nego u atmosferi.
Nasuprot tim tihim introspektivnim prizorima stoje radovi prirodne inspiracije u tehnici akvarela. Pejzaži su raznoliki, ali uvijek poetski: zime s pastelnim nebom, snježna jutra i večeri, jezera zarobljena u nijansama plave, krajolici koji nikada ne podižu glas. Ovdje se boja širi lagano, voda nosi pigment, sve diše polagano. Priroda nije pozornica za dramatiku, nego mjesto smirenja. U tim radovima osjeća se odnos prema mjestu – bilo ono stvarno ili unutarnje – koji ne traži dominaciju, već prihvaća suživot. Koliba na obzoru, zaleđena površina, stablo bez lišća – sve ima svoje dostojanstvo. Pejzaž nije kulisa, već lik s kojim se dijeli tišina.
Posebnu pažnju zaslužuju radovi u tehnici akrila, gdje umjetnica pokazuje svoju slobodu, istražujući teksturu, ritam i dinamiku poteza. Ovdje boja dobiva na snazi – ne samo kao sredstvo prikaza, već kao glavno nosivo sredstvo izraza. U djelima poput Rascvala grana, Vjesnik proljeća i Badem, cvat se prikazuje kao eksplozija života. Naizgled neuredan nanos bijele, ružičaste i plave stvara vizualni doživljaj prirodne sile – ne statične, nego pokretne, vjetrovite, neumoljive. U slikama pejzaža, žitnih polja, rijeka i brda, boja se širi kao val, linije su gestualne, slobodne. Nebo se kovitla, zemlja titra, horizont puca u raznim pravcima. U djelima kao što su Žuti pejzaž, Pejzaž uz obalu, Suncokreti i Pod jedrima, osjećamo gotovo glazbeni ritam – puls zemlje i neba, pokret vjetra, titraje svjetla.
Zanimljiv segment čine i radovi mrtve prirode i flore, poput Limuna i Mrtve prirode s vrčem. Ti radovi možda dolaze iz tradicije klasične tematike, ali su izvedeni s pažnjom na kompoziciju, s jasnoćom forme i laganom ironijom jednostavnosti. Umjetnica ne pokušava impresionirati složenošću, nego iskrenošću – motiv limuna, lista, snježne visibabe nije spektakl, ali je vizualna pjesma. List, prikazan u krupnom planu, sa svim nervima i zakrivljenostima, postaje simbol prolaznosti, ali i trajnosti prirodnog reda.
Apstraktni akrili iz ciklusa Kameni grad, u užem smislu, možda najdirektnije odgovaraju naslovu izložbe. U slojevima plave, ljubičaste i bijele, naznake građevina, silueta i odjeka stvaraju osjećaj arhetipskog prostora – kao da gledamo grad koji je nestao ili još nije nastao. Grad kao metafora – prostor iskustava, uspomena, susreta. Ovdje se materijal boje, nanos i sloj stapaju u atmosferu sjećanja i snoviđenja. U tom gradu nema ljudi, ali njihova prisutnost postoji u svemu: u prazninama između poteza, u strukturi zida, u zrcalu neba.
U Gordani Vukasović ne susrećemo jedno lice umjetnosti, nego njezinu višeglasnost – tihu, ali raznoliku. Nema tu potrebe za objašnjenjima ni teorijskim konstrukcijama – slike govore same, ali govore polako, šaptom, tražeći da se gledaju srcem. Umjetnost je za nju, čini se, čin svakodnevice – kao disanje, kao pisanje pisma. Ništa u tim radovima nije forsirano, sve je organski, iskreno, izvedeno iz unutarnje potrebe.
Kameni grad nije zbirka monumentalnih gesta ni grandioznih prizora. To je zbirka trenutaka – nježnih, ali postojanih. To je grad nastao od slojeva pigmenta, ali i od slojeva osjećaja. On se ne gradi ciglom, nego strpljenjem. I dok gledamo te radove, postajemo stanovnici toga grada – bez putovnice, bez adrese, ali s nečim zajedničkim: potrebom da budemo blizu onome što je istinito, tiho i trajno.
Željko Bedić