Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Otvorenje 2. Samoborskog salona - Granice



Srdačno Vas pozivamo da svojim dolaskom uveličate otvorenje 2. Samoborskog salona na temu "Granice" koje će se održati u utorak 20. kolovoza 2019. u Galeriji Prica u Samoboru s početkom u 19 sati. Žirirana izložba u organizaciji Udruge likovnih umjetnika Samobora (ULUS) predstavit će ukupno 25 autora koji su na različite načine interpretirali temu granica u svojim radovima.

Otvorenje 2. Samoborskog salona  - Granice

Pojam granice možemo shvatiti višestruko. U najširem smislu, granica je crta koja nešto omeđuje odnosno razdvaja linijom. Granice mogu biti prirodne u vidu rijeka, planina, jezera, mogu biti političke, etničke, religijske. One dijele države, republike, pokrajine, regije, okruge, općine, sela, a ponekad i ljude. Osim fizičkih teritorijalnih granica, postoje i one mentalne. One predstavljaju fiktivne crte razgraničenja, a označavaju mogućnost do koje je nešto dopustivo, poput granice strpljivosti ili granice tolerancije. Granice mogu imati i pozitivne konotacije u kontekstu rušenja ili pomicanja granica – kada rušimo vlastite barijere, oslobađamo se i napredujemo. Činimo sebe ili društvo boljim i kvalitetnijim, te na taj način oplemenjujemo zajednicu i svijet ovisno dokle seže naš utjecaj i koliko hrabrosti imamo u rušenju društveno uvriježenih i prihvaćenih granica.

U samom pozivu umjetnicima naznačena su tek neka od mogućih tumačenja pojma "granice", dok su prijavljeni autori u svojim radovima nadišli same primjere, te ponudili daleko širi dijapazon interpretacija pojma granice, što je samo potvrdilo aktualnost, ali i dugovječnost ove slojevite, kompleksne, duboke i višeznačenjske teme. Ove godine se na 2. samoborski salon s temom Granice prijavilo ukupno 66 umjetnika od kojih je stručni žiri u sastavu: Marina Ivančić (predsjednica ULUS-a), Nikolina Šimunović (voditeljica Galerije Prica) i Sonja Švec Španjol (povjesničarka umjetnosti i nezavisna kustosica) izabrao 25 autora za izlaganje u Galeriji Prica u Samoboru. Organizatori su zadovoljni odličnim odazivom kvalitetnih autora iz svih područja likovne umjetnosti. Za izložbu su izabrani radovi iz područja crteža, grafike, ilustracije, fotografije, slikarstva, kiparstva, objekta, instalacije, video radova te performans koji su se referirali na zadanu temu.

Umjetnici koji izlažu na 2. Samoborskom salonu:

Andrea Pavetić
Andrej Beštak
Anton Vrlić
Davor Schunk
Gorana Težak
Irena Gayatri Horvat
Irena Podvorac
Iva Šintić
Ivana Mrčela
Karla Čurčinski
Krešimir Katušić
Lora Elezović
Lucija Žuti
Maja Cipek
Marta Živičnjak
Nevenka Miklenić
Nikica Jurković
Nikolina Žabčić
Nina Bešlić
Noa Geras
Robert Erdelji
Sabina Gašparac
Svebor Vidmar
Tena Pavletić
Vanda Čižmek

 

Izložba ostaje otvorena do 8. rujna 2019. godine.

 

Sve novosti vezane uz izložbu možete pratiti i na FB eventu: https://www.facebook.com/events/222961301951086/



Crta koja omeđuje, razdvaja, dijeli… to je ona krajnja crta prostorne cjeline koju definiramo kao granicu. Iako pri spomenu granice najčešće pomislimo na razdvajanje, granica zapravo istovremeno razdvaja i spaja… ono unutarnje i vanjsko, vlastito i tuđe, privatno i javno, potrebno i nepotrebno, vidljivo i nevidljivo…. Granice mogu biti čvrste, promjenjive ili nejasne….

Kada govorimo o temi granica zanimljivo viđenje pronalazimo u izjavi nizozemske redateljice i glumice Karine Holla koja se bavila temom granica u jednoj kazališnoj predstavi definiravši pojam granice intrigantnom mišlju: "Granice izazivaju osjećaj nezaštićenosti i nestabilnosti, međutim, istovremeno svi trebamo granice zbog sigurnosti i privatnosti. Granica je barijera, ali može biti i most prema različitim mogućnostima." Tema granica prirodno se nametnula kao osnovni koncept 2. Samoborskog salona prvenstveno zbog iznimno širokog spektra mogućnosti interpretacije teme, ali i zbog aktualnosti samog pitanja granica u kontekstu trenutnih geopolitičkih previranja, što je potvrdio i iznimno velik broj prijava pristiglih na ovogodišnji Samoborski salon. Od ukupno 66-ero prijavljenih umjetnica i umjetnika, stručni žiri je odabrao 25 autorica i autora koji su se istaknuli kvalitetom, originalnošću i raznovrsnošću prijavljenih radova u okviru zadane teme. Završni izbor rezultirao je kvalitetnim djelima u najraznovrsnijim medijima uključujući crteže, ilustracije, grafike, slike, objekte, skulpture, knjige umjetnika, svjetlosne i video instalacije, te performans.

U samom pozivu umjetnicima naznačena su tek neka od mogućih tumačenja pojma "granice",   dok su prijavljeni autori u svojim radovima nadišli same primjere, te ponudili daleko širi dijapazon interpretacija pojma granice, što je samo potvrdilo aktualnost, ali i dugovječnost ove slojevite, kompleksne, duboke i višeznačenjske teme.

O različitim aspektima granica u području likovnosti progovaraju umjetnici Andrej Beštak, Anton Vrlić, Irena Podvorac, Marta Živičnjak i Robert Erdelji. Andrej Beštak u radu "Konci" problematizira mogućnost dokidanja ili postupnog nestajanja granica poigravajući se sa sadržajem unutar knjige umjetnika. Autor namjernim izostavljanjem vrhunca priče dokida kontinuitet gradnje sadržaja, te stavlja srž knjige u stalnu mijenu podložnu novim interpretacijama. Težište sa sadržaja prelazi na percepciju u radu "Svjetlosni međuprostori" autora Antona Vrlića. U podnožju staklene skulpture nalaze se urezane linije koje se kontinuirano mijenjaju ovisno o kretanju promatrača. Titraj oka i pokušaj definiranja granica pod varljivim efektom snopova svjetlosti koji se križaju unutar staklenog objekta simbolički ukazuje kako su granice podložne promjenama, pa čak i rušenju ovisno o našoj percepciji, volji i mogućnostima. Granicama u području materije bavi se Marta Živičnjak u radu "Mimikrija" kojim istražuje mogućnosti površina papirnatih tekstura tako da papir perforira i uslojava pri čemu rad ostvaruje direktnu komunikaciju s prostorom u kojem se nalazi. Irena Podvorac propitujući granice skulpture pomiče vlastite granice u djelu "Kap". Izlazeći iz vlastite zone komfora oblikovanja animalističkih skulptura, autorica šibicama oblikuje simbolički motiv kapi koji fluidno klizi niz postament i postaje sastavni dio lokve u podnožju skulpture. Hoće li kap pratiti fizičku granicu podloge ili će ju ista upiti i učiniti svojim integralnim dijelom ovisi o svojstvima podloge na kojoj se kap nalazi, što metaforički možemo preslikati u svijet stvaralaštva: propitujući sposobnosti i potencijale materijala, medija i mogućnosti oblikovanja umjetničkog djela autori paralelno pomiču vlastite granice osobnosti, rada i mogućnosti izričaja. U propitivanju mogućnosti stvaralaštva najdalje je otišao Robert Erdelji u radu "Rođenje skulpture". Umjetnik stvara početnu formu skulpture koju potom uranja u vodenu otopinu i ostavlja skulpturu da sama raste i razvija se, pri čemu nasumični razvoj kristala mijenja prvobitni oblik skulpture. Autor je eksperimentalnim radom nastojao ustanoviti granicu kada završava ljudsko oblikovanje rada, a kada nastupa područje slobode u kojem su moguće transformacije i nakon autorovog dovršetka djela.

Zadržavajući se u polju likovnog djelovanja, ali prebacujući naglasak na pomicanje granica u području koncepta izložbe, percepcije publike i prostora Nikica Jurković već nekoliko godina kontinuirano razrađuje ciklus video radova pod nazivom "Sve je moguće". Umjetnik propitkuje, a pritom i prelazi granice ustaljenih normi izlaganja nizom akcija poput ulaska i interveniranja u tuđi autorski izložbeni prostor, uključivanjem u izložbu mimo žiriranja i konačne selekcije autora, organizacijom lažnog otvorenja, te u konačnici izlaganjem rada koji preuzima ulogu promatrača. Na iznimno inteligentan i subverzivan način autor svojim djelovanjem bilježi novonastale situacije, čime omogućuje spoznaju ljudskih reakcija koje se javljaju kada prijeđemo ustaljene granice. U aktualnom vremenu otvorenja 2. Samoborskog salona umjetnica Nevenka Miklenić kroz performans postavlja nove neočekivane granice unutar izložbenog prostora, te testira, ali i uključuje posjetitelje u sukreiranje novih granica. Eksperiment direktno komunicira temu Salona ukazujući na licu mjesta tko poštuje i tko se kreće unutar novostvorenih granica, a tko ih nadilazi, ruši ili dokida.

Granice često predstavljaju one zamišljene linije koje označavaju stupanj do kojeg nešto toleriramo. Psihološkim granicama bave se autorice Nikolina Žabčić, Karla Čurčinski, Vanda Čižmek i Andrea Pavetić. Rad "To, ne" Nikoline Žabčić prikazuje predimenzioniran naglašeno linijski oblikovan lik bake koja simbolički ukazuje na događaj, posljedice i preuzimanje odgovornosti za svoje postupke. Snažan upliv crvene boje, koja je ujedno boja ljubavi i patnje, definira karakter emotivnog motiva iz djetinjstva kojim autorica ilustrira definiranje granica u ponašanju i oblikovanje osobnosti prilikom odrastanja. Također kroz motiv djetinjstva Karla Čurčinski i Vanda Čižmek propitkuju granice sna i jave, svjesnog i nesvjesnog kao i granice vremena. I dok se Karla Čurčinski fokusira na osobna iskustva u djelima "Noćni vlak" i "Tu sam na kratko" pri čemu nestajanje granica vizualizira preklapanjem motiva i prožimanjem gradivnog elementa s podlogom kroz čin vezenja, Vanda Čižmek ilustracijama prati inspirativnu alegorijsku priču "Kumarov san" u kojoj se susreću različite životne filozofije i civilizacije, ali i isprepliću san i java, te prošlost, sadašnjost i budućnost. Objekt "Granica tolerancije" Andree Pavetić vrlo slikovito problematizira niz pitanja koja se nameću prilikom analiziranja osobnih psiholoških granica kao što su: što, koliko i zašto trpimo; o čemu ovisi naša granica tolerancije; te pod kolikim i kakvim pritiskom pucamo i kako u tom trenutku reagiramo?

Psihološke granice proširujemo i na pitanje religijskih, kulturoloških i političkih granica u ilustraciji "Bolesnik/fratri" Davora Schunka. Živimo unutar zadanih okvira zajednice, kulture i naroda koji nas je oblikovalo, no kako doživljavamo susrete s drugačijim od našeg? Podižemo li zidove još više ili spuštamo oklope kako bismo spoznali nešto novo? Globalno pitanje rasnih, nacionalnih i vjerskih podjela te teritorijalnih granica Ivana Mrčela rješava utopističkom idejom o svijetu u kojem ne postoje ratovi. U radu "Pink up your gun:" autorica bojenjem vojnika u ružičastu boju poništava njihovu primarnu ulogu i pruža mogućnost svijeta u kojem nema državnih granica, ljudske pohlepe za materijalnom dobiti i pozicijama moći. Sve navedene podjele Lucija Žuti sumira na primjeru vlastite zemlje u radu "Volim Hrvatsku". Izuzetno aktualan ciklus govori o sve jačim i izraženijim ideološkim podjelama koje hrane i uzgajaju sve naglašenije granice unutar samog naroda. Još jednim aktualnim problemom hrvatskog naroda bave se umjetnice Gorana Težak i Sabina Gašparac. U kolorističkoj šumi Gorana Težak minucioznim crtačkim elementima oblikuje ruševinu nekadašnjeg doma. Niz sitnih gradivnih linija i izostanak boje pojačavaju karakter i snagu ključnog motiva u radu "Djedovina nekom drugom" koji utjelovljuje dolazak do jedne granice (unutarnje, psihološke) kako bismo prešli onu drugu granicu (fizičku, državnu). Tragičnu priču o iseljavanju Sabina Gašparac interpretira simboličkim bijegom iz crnila kroz animalistički skok životinje preko ograde u radu "Trava je zelenija s druge strane plota".

 

Od globalnih, preko nacionalnih dolazimo do granica na društvenoj i intimnoj razini u crtežu Ive Šintić pod nazivom "Četkica za dvoje". Simbolički rad zorno prikazuje slojevitost i kompleksnost promjene u području privatnih granica do kojih dolazi kada se odlučimo na zajednički život. Period adaptacije često je popraćen tolerancijom i razumijevanjem, ali i uspostavljanjem novih granica i diobe što je "naše", a što ostaje "moje", tj. gdje osoba podvlači crtu i zadržava vlastiti psihički i fizički prostor. Zadiranjem u privatni prostor bavi se i rad Nine Bešlić "Cross disslolve II – Pretapanja". Umjetnica bilježi slučajne prolaznike u javnom prostoru i transformira bilješke u umjetnički rad čime se dokida granica realnosti i prelazi u virtualnu stvarnost. Rad svojom formom koja podsjeća na skrivenu kameru otvara pitanje kada vlastitom slobodom u javnom prostoru zadiremo u tuđu privatnost. Promatranje rada virenjem u kutiju kroz kružni otvor asocira na špijunku, dalekozor ili teleskop – elemente koji omogućuju špijuniranje ili praćenje aktivnosti drugih ljudi bez njihovog znanja.

Jedini fotografski rad na izložbi propitkuje granice emocija, intime i privatnosti. Čistim i naglašeno simboličkim kadrom Tena Pavletić u radu "Dom 1" priča priču o životu. Dijagonala kompozicije unosi dinamiku u inače statičan sadržaj fotografije naglašavajući pritom direktnu korelaciju slike koja visi na zidu (s prikazom idilične kuće – simbolom doma i obitelji), te starice koja spava s glavom okrenutom u suprotnu stranu što je posredni simbol vremena – čimbenika koji ju sve više odmiče od lijepih uspomena koje možda točno u tom trenutku sanja.

Pojam rušenja granica često nosi pozitivne konotacije kada govorimo u kontekstu pomicanja vlastitih granica – rušimo barijere, oslobađamo se strahova i tereta, te tako napredujemo. Međutim, rušenje ili pomicanje granica može imati i vrlo negativne konotacije o čemu svjedoče radovi Svebora Vidmara, Krešimira Katušića, Lore Elezović i Noe Geras. Potpuno otuđenje čovjeka od svijeta u kojem živi i čije blagodati beskompromisno iskorištava i sustavno uništava Svebor Vidmar utjelovljuje u linijskom crtežu "Imaginarni krajolik 3". Autor gradi  "nedosanjanu Arkadiju" kako bi u promatraču pobudio duboko potisnute iskonske osjećaje strahopoštovanja spram prirodnih ljepota svijeta u kojem živimo. Krešimir Katušić u svom radu "Izgubljene riječi" ide korak dalje i kroz metaforu svitaka govori o nestanku izvornih ljudskih kvaliteta. Svici su izrađeni u terakoti – materijalu koji dodatno potencira fragilnost vrednota koje nestaju. Umjesto da njeguje prirodan život i svoju iskonsku povezanost s prirodom koja nas okružuje, čovjek se fokusirao na genetsku modifikaciju, manipulaciju i stvaranje umjetnog života u laboratoriju. Stvarni svijet zamjenjujemo virtualnim svijetom, ljudsku inteligenciju umjetnom, a izvorne riječi gube značenje i bivaju zamijenjene terminima namijenjenim umjetnom hibridnom svijetu u kojem živimo. Temu pomicanja etički upitnih granica s jednog posve drugačijeg aspekta interpretiraju radovi "Žaba" i "Žabica". Lora Elezović u tehnici bakropisa zorno prikazuje potencijalnu hibridnu vrstu nastalu laboratorijskim genetskim križanjem zlatne tropske otrovne žabe i kolibrića. Uplitanje u prirodni tijek života i igranje Boga već sada čovjeka skupo košta i tko zna kakve će razorne posljedice donijeti u budućnosti. Minuciozno izvedene grafike namjerno su naglašeno malih formata kako bi simbolički poručile da i male promjene mogu rezultirati nekontroliranim štetnim posljedicama nesagledivih razmjera. Priču o svijetu danas nastavlja Noa Geras u radu "Go West". Male brončane skulpture dio su veće cjeline ciklusa koji govori o putu civilizacije: kretanju s točke jedinstva da bismo se po putu razjedinili vođeni pohlepom i pozicijama moći, posve nesvjesni da granice koje smo postavili zapravo ne postoje i da smo svi međusobno povezani, te da uništavanjem prirode, kao i uništavanjem tuđeg i drugačijeg zapravo uništavamo sami sebe.

Pregled izloženih radova završavamo s dva međusobno posve različita djela koja ponajbolje ilustriraju beskrajne mogućnosti poimanja teme granica. Slika "Zašto pred zdjelom čipsa nemam granicu, zašto?!" autorefleksivan je rad unutar kojeg autorica Maja Cipek propituje vlastite granice. Popartistički prikaz zdjele pune čipsa dodatno je potenciran snažnim komplementarnim kontrastom i različitim uzorcima stola i zida čime umjetnica likovno ilustrira  situaciju u kojoj nema granica, a koju duhovito opisuje u tekstu o radu nazivajući čips svojim kriptonitom. Kao odmak od velikih gesta, riječi i životnih borbi Maja Cipek nudi svakodnevno, iskreno i toplo ljudsko iskustvo malih osobnih iskušenja s kojim se svatko može poistovjetiti. Iz područja osobnog prelazimo u područje univerzalnog u radu Irene Gayatri Horvat. Ima li duša kao unutarnje načelo života i "samostalna bit u čovjeku" svoje granice i je li moguće odrediti njezin točan položaj? Odgovor na to pitanje autorica traži u radu "Mapiranje duše – Srce"  povezujući anatomiju čovjeka sa zemljopisnim koordinatama Zemlje, ali i planetima i galaksijama, čime se potencijalno vraćamo na sâm početak: ujedinjavanjem čovjekove fizičke pojavnosti s prirodom, svijetom i svemirom oplemenjujemo dušu koja nas čini jedinstvenom individuom.

Iako je natječaj za sudjelovanje na 2. Samoborskom salonu postavio određene granice kroz propozicije tko se sve može prijaviti, izložba je u konačnici objedinila radove visoke likovne kakvoće koji problematiziraju, te proširuju polje percepcije i poimanja teme granica. Izabrani radovi predstavljeni u istom prostoru potenciraju međusobne vrijednosti i širinu pojedinačnih izričaja djelujući tako u polju granica koje razdvajajući spajaju.

                                                                       Sonja Švec Španjol, mag.hist.art.

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.