FacebookTwitterGoogle Bookmarks

Korisnička ocjena: 0 / 5

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Izložba slika Mercedes Bratoš „Odraz u ogledalu“

Društvo prijatelja dubrovačke starine, utorak 25. srpnja 2017. u 21 sat

Samostalna izložba slika dubrovačke umjetnice Mercedes Bratoš otvorit će se u Društvu prijatelja dubrovačke starine u utorak 25. srpnja 2017. u 21 sat. Kustosica izložbe je povjesničarka umjetnosti Andrea Batinić Ivanković.

Dubrovačka umjetnica Mercedes Bratoš stvorila je novi ciklus slika prožet dubokom i specifičnom osjećajnošću o svijetu i unutrašnjim stanjima svijesti kojima je inaugurirala vlastiti likovni jezik u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti. Izložba se sastoji od ukupno deset slika tehnikom akrila na platnu gdje je kroz slobodne kompozicije i likovnu materijalizaciju „osjetilnih trenutaka“ kistom i bojom na površini platna stvorila jedinstven opus čvrste morfološke strukture i stilske koherentnosti. Mercedes Bratoš izlaže djela u kojima se susreću dimenzije konačnosti i vječnosti uz prisutnost lucidnih varijacija vitalnih komponenti, a kojima je još jednom potvrdila svoj jedinstveni likovni izričaj.

Mercedes Bratoš

Iz predgovora katalogu kustosice Andree Batinić Ivanković: „Osjećajnost prožeta sjetom, nemirima i dvojbama, kao što je, na primjer vidljivo na slikama Svjetlo u tami, Utopija, Sjeta itd., anticipira slikaričine težnje da zaustavi struje prolaznosti u rijeci vremena koja taj napor nepovratno odnosi u dubokom i tamnom protjecanju kroz njezino slikarstvo kao iskonsku čežnju da problematizira temeljna pitanja vlastitog postojanja u osjećajima prolaznosti i spoznaji o apsurdnosti svakog ljudskog nastojanja da ispuni svoje duhovno „ja“. Na takvoj izrazito osjetilnoj komponenti, umjetnica je oblikovala vlastiti prostorno – vremenski teritorij nabijen patosom, meditativnim tišinama i harmoničnim modulacijama. Otkrivajući svoje unutarnje prostore Mercedes teži sintezi minulih trenutaka proizašlih iz dubine njezina bića, podsvjesnog i iracionalnog te iz vlastitog osjetilnog doživljaja svijeta i vizualizacije njegove stvarnosti poput „odraza u ogledalu“ s one druge strane.

Mercedes Bratoš

Mercedes Bratoš rođena je 1979. godine u Dubrovniku gdje je završila osnovnu i srednju Umjetničku školu „Luka Sorkočević“. Slikarstvo je diplomirala na Accademia di Belle Arti u Firenci, u klasi prof. Umberta Borella. Do sada je imala više samostalnih i skupnih izložbi u inozemstvu i u Hrvatskoj. Članica je HDLU-a i HULULK-a. Živi i stvara u Zagrebu i Dubrovniku.

E-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Web: www.mercedes-bratos.com

Odraz u ogledalu

Kao što u smislu oblikovanja traži osjetilnu i tjelesnu građu kojoj će dati oblik da bi izrazila nešto što se na bilo koji način tiče čovjeka i njegova mjesta u svijetu, tako je umjetnost upućena i prema svom promatraču koji je prirodno sazdan kao biće koje pomoću svojih osjetila može percipirati svijet oko sebe obavijen umjetnošću u svakom pogledu. Nedvojbeno je da je svaka umjetnost u prvom redu ogledalo svoga vremena, ali ne samo puki „odraz“, već anticipacija zbiljnosti. Slobodan odnos suvremene umjetnosti spram zbiljnosti danas se svodi na prepuštanje kultno – magijskom, religijski – simboličnom, dijabolično – kaotičnom pa čak i grotesknom doživljaju zbiljnosti kako bi se pobjeglo iz sadašnjosti i smirilo negdje u imaginarnom prostoru umjetničke zbilje. Svaki taj doživljaj zbiljnosti može se osjetiti gotovo na svakom djelu novoga ciklusa slika suvremene dubrovačke umjetnice Mercedes Bratoš. Također, postoji bogata skala oblika uništavanja ljudske, a i umjetnikove slobode bez koje zapravo i nema prave umjetnosti. Mnogostruka vezanost za ništavilo skrivena je tajna svakog subjektivizma i antropocentrizma i još dugo će potrajati „muke“ dok zaista ne dostignemo obzor drugačijeg svijeta. Ovakav pristup suvremenoj umjetnosti stoji sa svake strane pohvale ili pak pokude i to je naprosto pokušaj razumijevanja njezine bîti, a Mercedes je umjetnica koja je na sebi svojstven način uspjela zbiljnost ništavila provući kroz svaku svoju sliku bojom, linijom ili nazivom.

Mercedes Bratoš

Umjetnost nije tek uzvišeni čin ljudskog izražavanja, ona je zapravo sebi svojstveno razotkrivanje bîti ljepote, uspostava života u istini i slobodi uma. Upravo stoga je veza filozofije i umjetnosti osobito bliska – umjetnost oslobađa filozofiju kad je posrijedi svijet nadosjetilnoga, dok filozofija oslobađa umjetnost od njezine zatvorenosti u područje osjetilnoga. Kako to s pravom ističe Habermas, život bez umjetnosti nije moguć jer umjetnost je medij koji funkcionira kao sinonim za stvarnost. No, osvrnimo se na još jedan pristup umjetnosti. Kada govorimo o kraju svijeta, svršetku moderne, kraju Boga, razaranju uma i uspostavi bezumlja pa i o kraju umjetnosti, svi ti krajevi istovremeno predstavljaju predmetni horizont i filozofije i umjetnosti. Kada je posrijedi lijepo kod filozofije, možemo reći da filozofija i ne želi biti lijepa, jer ako bi tome težila kako navodi Kant, onda bi ona bila besmislica. Kraj umjetnosti, sasvim paradoksalno, označava da „biti lijepo“ postaje još veća besmislica. Stoga, slike Mercedes Bratoš nisu tu kako bi kod svakog promatrača izazvale ono lijepo, oku ugodno, one su tu kako bi, s jedne strane pokazale sposobnost umjetnice da reflektira zračenje vlastitog duha, a s druge, da upravo ono što možda naizgled djeluje besmisleno, razotkriju kao dubokoumno i prožeto svakim osjećajem ljepote rođenja i smrti kao sastavnim dijelom života od postojanja svijeta pa i same umjetnosti.

Mercedes Bratoš

Novi ciklus dubrovačke umjetnice prožet je dubokom i specifičnom osjećajnošću o svijetu i unutrašnjim stanjima svijesti kojima je inaugurirala vlastiti likovni jezik u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti, izgrađen na doživljaju prolaznosti ljudskog postojanja u tragično fragmentiranom prostoru; na krhotinama sjećanja i fragilnim insertima vremena potkovanim osjećajem osebujne imaginacije proizašlim iz njezinih životnih epizoda kojima stvara prostore vlastite duhovnosti. Izlažući djela u kojima se susreću dimenzije konačnosti i vječnosti uz prisutnost lucidnih varijacija vitalnih komponenti, autorica je još jednom potvrdila svoj likovni izričaj osebujne poetske izražajnosti. U duhu autentičnog likovnog diskursa, Mercedes Bratoš izlaže djela oniričke stvarnosti u kojima istražuje mogućnosti i dosege vlastitog izraza kao i nove prostore stvaralačke i intelektualne raznolikosti. Kroz slobodne kompozicije jasno se nazire specifičnost autoričinih melankoličnih prostora u tajanstvenim dubinama naznačenim tankoćutnim potezima u maniri već iznijansirane pretežno tamne palete boja. Sigurnim potezima kista, Bratoš izlaže radove iznimnih likovnih vrijednosti u suptilnim nijansama svjetlosti i sjene, emanirajući specifičnim tamnim sjajem kroz slojevite planove slika. Kroz teške zastore crnih sjena i duboke mrkline prostora kroz koje se probija blaga svjetlost u pepeljasto sivim i kobaltno plavim odsjajima, u bijelim i zelenim akcentima uz tragove „vrišteće“ crvene boje, umjetnica je oblikovala ciklus slika s jasno artikuliranim elementima vlastitog i neobično prepoznatljivog stila. Mercedes Bratoš je kroz likovnu materijalizaciju „osjetilnih trenutaka“ kistom i bojom na površini platna stvorila jedinstven opus čvrste morfološke strukture i stilske koherentnosti.

Osjećajnost prožeta sjetom, nemirima i dvojbama, kao što je, na primjer vidljivo na slikama Svjetlo u tami, Utopija, Sjeta itd., anticipira slikaričine težnje da zaustavi struje prolaznosti u rijeci vremena koja taj napor nepovratno odnosi u dubokom i tamnom protjecanju kroz njezino slikarstvo kao iskonsku čežnju da problematizira temeljna pitanja vlastitog postojanja u osjećajima prolaznosti i spoznaji o apsurdnosti svakog ljudskog nastojanja da ispuni svoje duhovno „ja“. Na takvoj izrazito osjetilnoj komponenti, umjetnica je oblikovala vlastiti prostorno – vremenski teritorij nabijen patosom, meditativnim tišinama i harmoničnim modulacijama. Otkrivajući svoje unutarnje prostore Mercedes teži sintezi minulih trenutaka proizašlih iz dubine njezina bića, podsvjesnog i iracionalnog te iz vlastitog osjetilnog doživljaja svijeta i vizualizacije njegove stvarnosti poput „odraza u ogledalu“ s one druge strane.

Umjetnica svojim vrhunskim umijećem stvaranja umjetničkih vrednota izlaže radove na kojima „mi“ kao promatrači ponegdje vidimo običan svijećnjak, naslonjač, nadgrobni spomenik ili pak žarulju u prostoru, dok autorica ove tako reći „banalne“ predmete vidi iz jedne sasvim drugačije perspektive te ih stvara onako kako ih ona doživljava, subjektivno i plaho, a opet energetski snažno upisano u začarani krug nesvakidašnjih magičnih prizora neobične realnosti. Ovdje je, dakle, riječ o jednoj iznimnoj izložbi vrlo izazovnog karaktera koja počiva na gradaciji emocija, zasnovanim na ekspresivnim i suptilnim individualnim doživljajima svijeta i „unutarnjeg bića“, a čiji se rezultati mogu prepoznati u snažnim utiscima koje će izložba zasigurno ostaviti na njezinim posjetiteljima. Samim time, govorimo i o umjetnici snažnog duha i neiscrpne kreativne moći kojom ponire duboko u podsvijest; u neobične putanje mašte ne bi li uspjela dati svoju unutarnju sliku svijeta i shvaćanje života kroz vlastita iskustvena zrenja.

Mercedes Bratoš neprijeporno je umjetnica u čijem krhkom i nježnom tijelu obitava snažna i nježna duša te snažan stvaralački duh ispunjen neugasivim umjetničkim žarom, kojim dokazuje da su umjetnost i njena duša jedno biće, kao što je naposljetku i ona sama, jedinstvena i neponovljiva s nevjerojatnom umjetničkom osobnošću koja ispunjava njezinu dušu i tijelo.

Andrea Batinić Ivanković, povjesničarka umjetnosti

Korisnička ocjena: 0 / 5

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Samostalna izložba Laure Barić: "P je nesigurno R"

vrijeme: 20.07.2017. - 09.09.2017.

mjesto: Galerija Šira, Preradovićeva 13, Zagreb

'Rad "P je nesigurno R", kao što i sam naziv aludira je specifičan pogled na simbole unutar svakodnevice. Počevši od samog jezika i dekonstruiranja njegove namjene na vizualne simbole i specifičnosti unutar njihovog prikaza, bilo da se radi o slovima, plastici ili tijelu, rad se bavi rekontekstualizacijom previđenih pojmova i stvari čiju namjenu više i ne propitujemo i kojima pristupamo sa svojevrsnim automatizmom u percepciji i primjeni. Takve pojave nastojim istražiti i uprizoriti u širem smislu ističući njihove možda zanemarene ili neotkrivene potencijale. Kroz pokušaj redefiniranja granica objekata nastojim ispitati i izdvojiti granični prostor u kojemu jedno pronalazi svoju autonomiju.

Samostalna izložba Laure Barić

Tu finu liniju nastojim proširiti u prohodni prostor u kojemu jedno još nije prešlo u drugo, ali više nije ni ono što je bilo ili bi trebalo biti. Opne objekata i pojava pronalazimo kao temu koja se proteže čitavim postavom. Bilo da je riječ o koži s fotografija koja omata tijelo omeđujući njegove granice ili skulpturama uvećanih pijavica koje se priljepljuju na kožu i time dekonstruiraju granicu objekta, od sveprisutne ambalaže do čupave perike, prostor je ispunjen membranama koje služe strukturiranju sadržaja i pojmova. Stvaranjem klasifikacije oblikujemo kostur naše rutine. Proizvodi rutine su namjenski ljudski, no odvojeni od ljudskog. Potencirani u svojoj plastičnosti i artificijelnosti kao da su svedeni na čistu formu, a njihova funkcija je samo koncept iz kojeg je kontekstualno izmještena. Na razini simbola u ono što objekti postaju unutar rada ulazi cijeli asocijativni niz i naše iskustvo tih predmeta. Sva njihova denotativna značenja i karakteristike u novom kontekstu dobivaju nova značenja i transformiraju se. Prostor instalacije je tu da ih zadrži na okupu kako bi ih promatrač doveo u odnos i pokušao protumačiti. Rad obuhvaća područje rubnog, onoga na presjeku iz jednog u drugo sa polazištem da izmjenom karakterističnih obilježja objekata mijenjamo i strukturu poimanja svakodnevnog. Predstavljeni objekti potiču ambivalentne odnose prema njihovim spojevima i odnosima unutar prostora koji dijele. Predmete povezujem asocijativno i u polju njihovog međuodnosa nastojim istaknuti specifičnost spojeva koji su u stanju proizvesti fizičke senzacije u tijelu. Kod izrade instalacije razmišljam o odnosima dijelova i cjelina kako bih postigla sklad. Stvaram prostorni kolaž koji se može čitati kao jedinice unutar jedinica, poput otvorenog sistema babuški gdje su granice transparentne. Korišteni predmeti služe kao pomagala u procesu obavljanja trivijalnih radnji, oni kao da su samo sredstvo na putu od većeg značaja. Isticanjem njihovih obilježja i obličja nastojim osloboditi kreativni potencijal takvih predmeta koji je često previđen budući da su oni fiksirani u određenom kontekstu unutar kojeg je način našeg ophođenja spram njih definiran. Bavim se onime što prianja, što je taktilno, što uspijeva aktivno podražavati naša osjetila u svojoj statičnosti. Ono u čemu slutimo pokret koji se zbio ili se tek treba ostvariti. Što izaziva poriv da ga opipamo jer svrha tog objekta u našoj memoriji nije aktivirana bez naše participacije ili uporabe koja mu daje život kroz kontekst.'

LAURA BARIĆ

Rođena je 1993. godine. Nakon završene Škole primijenjene umjetnosti i dizajna upisuje Akademiju likovnih umjetnosti, smjer Animirani film i novi mediji gdje je magistrirala 2016. godine. U svom radu najčešće se izražava kroz multimedijalne instalacije u prostoru sačinjene od plastičnih predmeta, fotografija, kartona, teksta... Kroz njih istražuje koncept svakodnevnog, najčešće izmještajući predmete i situacije iz njihovog ustaljenog konteksta. Medijem fotografije bilježi sitne devijacije svakodnevice koje ju fasciniraju i tako stvara skicu za rad kroz koji nastoji istaknuti začudnost pojava koje uzimamo zdravo za gotov. Zanima ju tijelo i tjelesnost, kako fizičko, tako i virtualno te koristi Internet i njegove fenomene u radu. Istražujući potencijale spontaniteta, estetiku grešaka i granice objekata nastoji redefinirati sveprisutno.

Korisnička ocjena: 0 / 5

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Izložba Dominique Jurić "Solilokvij"

vrijeme: četvrtak 20. srpnja 2017. u 21.00

mjesto: u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju

Dominique Jurić jedina je studentica, u dugoj povijesti ALU, koja je diplomirala s temom vitraja te je imala diplomsku izložbu vitraja u Galeriji Forum. Izložba "Solilokvij" osma je u nizu izložaba posvećenih akademskoj slikarici i grafičarki Izabeli Šimunović (1970.-2010.) kojima Scena AMADEO i Hrvatski prirodoslovni muzej predstavljaju likovne umjetnike čija su djela inspirirana prirodoslovnom tematikom.
Izložba ostaje otvorena do 15. rujna 2017. i može se pogledati od utorka do nedjelju od 9 do 19 sati.

Izložba Dominique Jurić

Oštri rezovi i svjetlosne mreške

Očuvati nešto staro, oživjeti zaboravljeno i vratiti mu sjaj! Nemojte pomisliti kako je riječ o restauratorsko-konzervatorskoj problematici koja je zalutala u svijet umjetničkih izložaba. To je naprosto dio umjetničkoga credo, onaj njegov dio koji iskazuje autorsko nepristajanje na apsolutistički diktat novuma, dok u njegovu drugome dijelu i dalje nepomućeno vlada nastojanje za osobnim izražavanjem, drugim riječima za originalnošću kreacije. Nema tu nikakve kontradikcije; umjetnička disciplina – ma kako stara i, tobože, neaktualna bila – samo je sredstvo za ekspresiju doživljaja, vrijednosti i stavova. Kao i (od)uvijek, legitimno polazište i suvremenih nam umjetnika, nakon svih borbi za slobodu izraza i suvišnih osuda anakronizama, s ovu stranu staroga i novoga.

Djelo Dominique Jurić u pogledu navedenih prijepora veoma je indikativno. Opredijelivši se za tehniku vitraja, pristala je na njegova ograničenja, na breme duge i bogate povijesti, ali i na izazov njihova prevladavanja. U doba kada svijetom blješte nebrojeni monitori - bez obzira obasjava li nas svjetlost Sunca ili odsjaj Mjeseca – njezin rad ponovno ukazuje na čovjekov odnos prema neposrednoj i jednostavnoj ljepoti prirode. Ima li primjerenijega mjesta od Prirodoslovnoga muzeja kako bi se i s pozicije umjetničke produkcije doslovno i simbolički podsjetilo na biljke i životinje koje cijelo vrijeme nastanjuju ovaj planet zajedno s nama!?

Bačve

Poznato je, osobitost vitraja je njegova uvjetovanost svjetlošću; na djelu je „oživljavanje materije“ – za potrebe slikovitosti opisa dopustimo si tu metafizičku metaforu. Naime, premda su bez svjetla onemogućena i druga likovna i općenito vizualna očitovanja, u slučaju stakla ono dolazi do eksponencijalno naglašena izražaja. I kada se u autoričinim vitrajima pojave, primjerice, zoomorfni i poneki floralni motivi, kakvi dominiraju ovom izložbom, onda ih, impostirane u za njih osmišljene okvire ili ugrađene u rabljena drvena vrata i prozore, lom svjetla pokreće u igri koja traje od kada je prvi pogled zapazio mreškanje odražavajućih površina.

Prihvatimo li stoga misao da se esencija svake stvari, pojave ili stanja – shvaćena kao specifičnost koja odlikuje cjelinu čiji je dio - razotkriva u detalju, lako je uvidjeti kako je ona u ovome slučaju sadržana u oštrim rezom i svjetlom oblikovanoj materiji. U želji da označi ne samo naše podneblje, nego sveukupnost života pod Mliječnom stazom, Dominique Jurić za predloške odabire i izdvaja neposredne i sveobuhvatne, bliske i udaljene, osobne i zajedničke motive. Sve su to elementi naše biosfere, reducirani do mjere da postaju znakovi identiteta. Nije potrebno zahvaćati panoramski pogled niti epsku širinu; na djelu je imanentna čovjekova potreba za metonimijskim suglasjima, odnosno simbolizacijom kao komunikacijskim sredstvom.

Svojim recentnim realizacijama u vitraju, Dominique pokazuje kako se nekadašnja visoka umjetnost hotimice smješta u trošne okvire obilježene ne-elitnom, ali ništa manje začudnom svakodnevicom. No premda autoričina spremnost na konceptualni pomak čini osobiti naglasak ovoga ciklusa, samo oblikovanje plošnim crtežom olovnih linija, koloristički sklopovi obojanoga stakla te ulovljena svjetlost ostaju nepromjenjivi temelji na kojemu izrasta i umjetnost Dominique Jurić.

Nikola Albaneže

smokve

O autorici:

DOMINIQUE JURIĆ, rođena u Zagrebu. Nakon mature na Obrazovnom centru za kulturu i umjetnost upisala je studije Povijest umjetnosti i Etnologija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Diplomirala je 1991. godine pod voditeljstvom prof. dr. sc. Ive Maroevića na temi ''Privatna galerijska djelatnost sa posebnim osvrtom na grad Zagreb''. Godine 1988. sudjelovala je u radu međunarodnog muzeološkog tečaja ''Museological approach to the integrated use of cultural heritage'' u Dubrovniku. Na Akademiju likovnih umjetnosti upisala se 1993. godine. Diplomirala je u klasi prof. Eugena Kokota, Nastavnički smjer-slikarstvo. Jedina je studentica, u dugoj povijesti ALU, koja je diplomirala s temom vitraja te je imala diplomsku izložbu vitraja u Galeriji Forum. Kako u svom likovnom izrazu osobito njeguje tu tradicionalnu tehniku boravila je na usavršavanju na studijskim putovanjima u Švicarskoj i Francuskoj. Godine 1999. sudjelovala je u radu ''3eme Forum international sur la conservation et la technologie du vitrail historique'' u Fribourgu. Iste godine prošla je seminar u ''Centre International du Vitrail'' u Chartresu, na temu ''Peinture sur verre, grisaille''.
Uz slikarstvo bavi se i dizajnom te likovnim radionicama za djecu.
Imala je 25 samostalnih i 67 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu te joj se radovi nalaze u privatnim i galerijskim zbirkama.
Član je HDLU-a, te živi i radi u Zagrebu.

Stranica 1 od 74

NAJ-NAJ.HR je zabavno edukacijski portal na kojem možete birati svog omiljenog favorita
OVOG LJETA BUDI NAJ NAJ Nominiraj prijateljicu ili prijatelja u kategoriji “Ljepota “ i obuci majicu “NAJ NAJ“!Za svakog kandidata kojeg žiri odobri i osobu koja ga je nominirala poklanjamo majicu FRUIT OF THE LOOM. Nakon što vidite da je Vaš kandidat objavljen pošaljite nam na email i željene brojeve majica.

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.