Mercedes Bratoš
Mercedes Bratoš, rođena 1979. godine u Dubrovniku, razvila je svoj umjetnički stil kroz obrazovanje na prestižnoj Akademiji likovnih umjetnosti Accademi di Belle Arti u Firenci, pod mentorstvom profesora Umberta Borella. Njezin opus karakterizira jedinstven spoj apstrakcije i kolaža, s primjesama pop arta, što je vidljivo u načinu na koji kombinira fotografije i akrile, često dodajući teksturalne slojeve i vizualne elemente iz raznih izvora.
Bratoš se posebno ističe u svojoj vještini manipuliranja slikovnim sadržajem, stvarajući dinamične kompozicije koje uključuju ikonične figure iz popularne kulture, filmske klasike i vintage estetike. Ove reference unosi u suvremeni kontekst, često miješajući crno-bijelu fotografiju sa svijetlim, ekspresivnim bojama, čime postiže snažan kontrast između prošlosti i sadašnjosti.
Njezine slike odražavaju tehničku preciznost i estetsku promišljenost, dok tematski istražuju složene odnose između povijesti, identiteta i kolektivne svijesti. Bratoš koristi dekorativne elemente i teksture, spajajući različite medije na način koji privlači pozornost i potiče na promišljanje o slojevitosti značenja.
Mercedes Bratoš se može usporediti sa slikarima kao što su Richard Hamilton i Robert Rauschenberg, zahvaljujući njezinoj sposobnosti da koristi elemente kolaža i fotografije u kombinaciji sa slikarskim tehnikama. U njenim djelima osjeća se duh postmodernog izraza, gdje slike postaju više od običnih vizualnih prikaza – one postaju platforme za refleksiju o kulturi, vremenu i individualnim iskustvima.
Kontakt: Facebook
26940530_1768358719905809_592629491_n
26913762_1768358729905808_837581919_n
26913613_1768358813239133_1998136950_n
26914077_1768358836572464_807875404_n
26913612_1768257299915951_1309304684_n
26857523_1768358793239135_1697557118_n
26857003_1768358829905798_1581187851_n
26996708_1768256043249410_102350341_n
26996737_1768256443249370_2020952030_n
26994853_1768257126582635_576088334_n
26995166_1768255769916104_1516309082_n
26994976_1768256283249386_1543666584_n
26943311_1768255719916109_1581348098_n
26943646_1768257249915956_1742124997_n
26981967_1768257163249298_987550206_o
26971745_1768257316582616_1291917991_o
26972448_1768255786582769_597999272_o
26942758_1768256343249380_1808922258_n
26942472_1768257209915960_1524707880_o
26942079_1768257379915943_1475435422_o
26937815_1768256336582714_903964021_o
26938012_1768256086582739_439694587_o
26941128_1768257199915961_1871956011_n
26940909_1768257346582613_716786720_n
26940374_1768257159915965_1261927504_n
26937430_1768255689916112_385231841_o
26913720_1768257376582610_880046269_n
26913738_1768257049915976_26089443_n
26914141_1768256046582743_1118520460_n
26913729_1768256309916050_1396406070_n
26913792_1768257129915968_808828561_n
26913560_1768257343249280_1524679504_n
26857556_1768257329915948_1840712627_n
26909554_1768255989916082_657227489_o
26856893_1768255683249446_13955547_n
26856884_1768255973249417_1030435024_n
26857078_1768257039915977_1457788374_n
26856933_1768255726582775_2107142468_n
26855519_1768256083249406_2004951835_n
26856180_1768256276582720_1719983845_n
26803981_1768255776582770_98671065_n
Spajanjem različitih materijala Mercedes Bratoš stvara vizualne enigme koje simbolično ističu kompleksnost i slojevitost ljudskog života. Svako djelo odraz je emotivnog stanja umjetnice sazdanog od spleta vanjskih utjecaja, proživljenih situacija i unutarnjih previranja. Sam stvaralački proces karakterizira intuitivno i spontano oblikovanje koje započinje malim kolažnim skicama. Sadržajne kompozicije nastale nizanjem karakternih fragmenata sačinjenih od papira, novinskih isječaka, fotografija i drugih inspirativnih materijala temelj su svake nove slike. Rukovodeći se podsvjesnim Mercedes Bratoš oblikuje kolaže skladnih boja i kompozicija koje potom prenosi na platno.
Simbolika naziva u radovima Amen, Sjeta, Utopija, Zimska noć i Svjetlo u tami upotpunjena je simbolikom motiva svijeće, žarulje ili prazne fotelje koji snažno ukazuju na odsustvo čovjeka. Umjetnica gradi prazan prostor čija melankolična atmosfera odražava trenutačno stanje duha, dok pojedini elementi preuzimaju ulogu okidača sjećanja ili fragmenata jedne šire priče. Upravo o promatraču ovisi hoće li percipirati asocijativni niz u radovima kao subjektivne informacije o autorici djela ili će pak formirati vlastitu priču na temelju viđenog, pobuđenog i doživljenog.
Naglasak na praznom prostoru u djelima upotpunjen je dominacijom akromatskih boja, posebice tonovima sive i plohama jednolične crne boje koja doprinosi cjelokupnoj prigušenoj atmosferi, ali ujedno pruža mogućnost gradnje vlastitog sadržaja unutar zadanog okvira. Tako, primjerice, dominantno tamni tonovi postaju podloga za figurativne motive poput svijeće, žarulje, fotelje ili komode, ali i za kolorističke akcente koji poentiraju ključni sadržaj slike.
U novijim radovima melankoliju i pomalo statičnu dorečenost motiva zamjenjuje ekspresivniji potez i dinamična kompozicija ostvarena ponajprije uplivima snažne crvene, plave i žute boje. Pozadina glavnog motiva je razigranija s više detalja, dok su središnji figurativni elementi stilski uklopljeni u mnoštvo zbivanja na površini slike. U usporedbi s ranijim radovima dolazi do svojevrsne zamjene teza u oblikovanju – akromatske podloge s kolorističkim akcentima zamijenjene su kolorističkim podlogama na kojima se ističu akromatski figurativni motivi poput crne figure konja ili bijele fotelje. Dinamičnije radove prati i promjena u karakteru samih naziva djela, pa tako imena It, Lovina i Na tronu djeluju poput naziva poglavlja nekog kriminalističkog romana. Bilo da je riječ o kontemplativno-sjetnim ili potonjim istraživačko-avanturističkim radovima, nova djela Mercedes Bratoš objedinjuje zagonetka skrivena u simbolici cijelog ciklusa. Ne tražeći svoj direktni i doslovni odraz, Mercedes Bratoš sakupila je fragmente emocija i raspoloženja, te izgradila svojevrsnu kolažiranu stvarnost. Ta stvarnost određena je stalnim traženjem ravnoteže i sklada unutar same sebe i unutar svog likovnog djela. Utoliko naziv izložbe Ne tražim svoj odraz negira doslovnost i ukazuje na širi aspekt poimanja samog sebe i onoga što nas čini individuom. Kompleksnost karaktera Mercedes Bratoš očituje se u kompleksnosti izričaja, dok autentičnost i iskrenost krasi svako pojedino djelo.
Sonja Švec Španjol
Mercedes Bratoš
SAN LJETNE NOĆI
Ah, ljetna noć... Toliko je natopljena značenjima, sjećanjima, mirisima, bojama i zvukovima, toliko je u njoj života zgusnutog u vrijeme kojega kao da ima više nego ostatkom godine, a istovremeno i manje. Ljetne su noći sazdane od bezbrojnih trenutaka i žurbe da se svugdje stigne i lijene lakoće kasnih večera, slatkog voća, zrelih vina. Oteščali vlažni zrak vrućeg ljeta s pokojim noćnim povjetarcem donosi šapat davnih trenutaka, nesputanosti i spokoja.
Što je ljeto u Dubrovniku ako ne šušurLjetnih igara, kolektivni život na plažama i noću po betulama?! On je, međutim, i intima iščekivanog poljupca, oslobođene strasti, užitak bivanja s drugima i različitima. Negdje se u tome procjepu shvaćanja i življenja ljeta našao i novi ciklus Mercedes Bratoš. Nije joj strano slikarstvo koje zuri u hedonizam i upija njegove brojne manifestacije, udobnost i ljepotu življenja, lakoću neopterećenog postojanja, finoću predmeta koji nas okružuju, a bez kojih udobnosti ne bi ni bilo, te želju za tjelesnim užitkom i strašću. Njen je recentni ciklus Tapete iz haremapokazao upravo tu vještinu izrade, ornamentalne dekoracije i kolorističke dopadljivosti čije postojanje ne traži odobravanje promatrača, već opisuje i uzdržava udobnost kao konačnu kategoriju. Kada slika po fotografijama Mije Vesovića, stvarajući sasvim nova likovna djela, ona nastoji osvojiti prostor intime, zaokružiti ga i zatvoriti sa svih strana, kako bismo u njegovom središtu dobili prizore hedonističke igre, u ovom slučaju muško-ženskih intimnih trenutaka koji su nekada bili dijelovi kazališnih predstava (odnosno, upravo predstava Dubrovačkih ljetnih igara). Nema u njima ništa sablažnjivo – kao što je i predstava samo igra, tako je i njeno tematiziranje samo ludički moment u nepreglednom kretanju i bujanju likovnog stvaralaštva, misao u velikom korpusu sjećanja – na adaptaciju Bariccovog djela Ocean more, na brodsku kazališnu igru Ledeni mjeseckao scensko uprizorenje Brucknerovog romana Gorki mjesec ili na neobaroknu baletnu predstavu Opasne veze prema motivima iz romana Pierra Choderlosa de Laclosa. Naravno, sjećanja su to pomiješana s autogenim osjećajem estetskoga pa ona ni po čemu nisu objektivna niti tome teže, već sasvim suprotno – poigravajući se s našim sjećanjima na pogledane predstave i osobne (ne nužno svjesne) interpretacije uprizorenih situacija, ona provociraju neku sasvim novu sliku i s njom povezanu memoriju, kao naknadno ugrađeno sjećanje na nešto što kao takvo nikada nije niti postojalo. Kompozicije ovih slika slojevite su i složene. One istovremeno kombiniraju više očišta, više različitih ambijenata, od interijera (vrlo razrađen interijer nalazimo na slici Betlehem(e), koloristički sasvim srodan drugim slikama u autoričinom opusu, od apstrakcija do spomenutog ciklusa Tapete iz harema, otkuda nastavlja sa sličnim poluplošnim prostornim organizacijama) do sasvim neodređenih okruženja, unose florealne, ornamentalne, animalne motive koji naizgled nemaju logično opravdanje, kao i pojedine detalje koji, poput crvenih očiju iz Katunarićevih literarnih sjećanja na Kitaj, ne samo da mijenjaju i nadograđuju osnovnu misao koja se odvija oko promatranog prizora u središtu, nego sasvim mijenjaju i temeljno značenje centralnog motiva.
Koliko je takav pristup kadikad likovno i pojmovno heterogen, možemo uočiti, primjerice, na slici Mala Lotta, na kojoj se adiranjem takvih elemenata oblikuje „okvir“ oko krvavog prizora dvoje ljubavnika na plaži ispod Lovrjenca koji se, osim što ukazuje na činjenicu da je mjesto zbivanja povezano s morem, ne nameće zatvorenoj cjelini u središtu. Riječ je, dakle, o dva različita likovna polja, što možemo naći i na drugim slikama iz ovog ciklusa, a osobito je to naglašeno na djelu Kod Capuletija. Istovremeno, autorica slikomGavran kreira prizor koji odaje dojam da naknadno uneseni elementi ravnopravno sudjeluju u već postavljenom fotodokumentiranom trenutku sasvim neovisne dramske radnje. Tako dva suha debla flankiraju kompoziciju dvoje pognutih ljubavnika, a veliki gavran u središtu postavljen je kao da će svakog trenutka kljunom nasrnuti na ženu koja nešto dohvaća s poda. Tom se prilikom i takvim postupkom, vidljivim i na slikamaGaleb te donekle Betlehem(e), gube granice prvog fotografskog predloška i autorske intervencije te se postiže zaokruženi, jedinstveni prizor jednakovrijednih likovnih činitelja. Uz kolažiranje i slikanje, Mercedes Bratoš u ovom se ciklusu upustila i u crno-bijeli crtež olovkom koji, poput neke fragonardovske igre suptilne erotike, upotpunjuje dojam razdoblja kojeg nastoji rekonstruirati baletna predstava Opasne veze, samo što se ovdje ta slika zove Dvorac (naziv koji evocira radnju mučnog Kafkinog istoimenog romana).
Mercedes Bratoš u svome cjelokupnom slikarskom djelovanju gaji osobitu naklonost prema ornamentici; naizgled je sasvim opčinjena jednostavnošću, ritmičnošću i dekorativnošću takvih uzoraka koji su u njenim radovima postali prisutni kao prepoznatljivi
Mercedes Bratos
Mercedes Bratoš u svome cjelokupnom slikarskom djelovanju gaji osobitu naklonost prema ornamentici; naizgled je sasvim opčinjena jednostavnošću, ritmičnošću i dekorativnošću takvih uzoraka koji su u njenim radovima postali prisutni kao prepoznatljivi autorski znak. U njenim se slikama, baš kao i u ljetnim noćima, može naći podjednako mnogo fragmentiranoga, razlomljenoga i nedorečenoga, kao i sumiranoga, zgusnutoga, zasićenoga. Ovi su likovni snovi vješto ispričane priče o općemu koje je postalo osobno nekih ljetnih noći nekog dubrovačkog ljeta.
Marin Ivanović,
povjesničar umjetnosti