Jedini put kad mi je pomoglo to što sam pjesnik

Zakoračili smo u ono magično doba godine kojim dominira sezona godišnjih odmora. Još malo pa će nas kolektivno pustiti iz naših kaveza kako bismo na par tjedana osjetili malo slatke slobode prije nego li nas ponovno zaključaju i stave nam još teže lance. Stoga danas želim s vama podijeliti jednu pričicu s mora kako bismo ostali u mediteranskom tonu.

Dogodilo se to prošlog ljeta. Kao i uvijek, provodio sam godišnji na svom omiljenom mjestu na svijetu – otoku Viru.

Vir je dosta specifična turistička lokacija, i teško mi je definirati zašto sam toliko opčinjen njime, posebno zato jer Vir ima doista mnoge nedostatke i posve sigurno nije nekakav mediteranski raj na zemlji:

Ručak

a) Voda na otoku je zatrovana rijekama podzemnih fekalija, pa ju morate tokom cijelog odmora kupovati u dućanu.

b) Novogradnja na gotovo cijelom otoku podsjeća na scenografiju iz nekog drogiranog sna – gradi se bez reda i smisla, ogromni stupovi i isturene ljubičaste terase, dvorišta popločena šljunkom s rimskim fontanama, gotičke ograde i neožbukani gornji katovi. Izgled cijelog otoka je daleko od ikakvog sklada, zapravo djeluje groteskno. Nikad neću zaboraviti tren kad sam jedne godine na nekom od pokrajnjih putića nabasao na kuću na kojoj je glavni „ukras“ bio golemi gipsani Spider Man koji se naizgled verao po pročelju kuće.

c) Cijene u ugostiteljskim objektima uglavnom su pretjerane, a hrana je uvijek ponovno razočaranje. Ne možete si pomoći da se pri izlasku iz restorana ne osjetite opljačkanima. Također, većina restorana otvara se oko 11 sati, a hrana se počinje služiti oko 12 ili 1, da se ugostitelji ne bi prenapregnuli.

d) Ako ste, ne daj bože, poput mene biljojed koji od bataka, ćevapa, pizza sa sirom, liganja i škarpina nema ništa za izabrati, na Viru se vaše nepce neće baš dobro provesti. Vjerojatno ćete poput mene biti prisiljeni doručkovati kruh s paradajzom i lukom s obližnje tržnice. Gastronomska ponuda na cijelom otoku veoma se kruto odbija osuvremeniti i ugoditi bilo kome tko ima navike koje se ne poklapaju s klasičnom hrvatskom „kužinom“, već „cili svit triba znat da nema bojeg od tog, ae!“

No, i nakon svih tih loših osobina, na Vir se vraćam već 14 godina za redom. Dobre uspomene i osjećaj nesputanosti koji me svaki put obuzmu čim prijeđem Virski most brišu loše dojmove kao mokrom spužvom.

Prijeđimo na prošloljetnu anegdotu. Tog podneva oporavljao sam se od gadnog mamurluka, a uz to sam bio i jako gladan jer sam prošlih nekoliko dana uglavnom samo partijao i pio, zapostavljajući hranu kao neki važni čimbenik za funkcioniranje mojeg tijela.

Protegnuo sam noge do plaže na sjevernom dijelu otoka dok me Sunce udaralo u glavu kao boksačka rukavica. Nakon preduge šetnje i sve jačeg kruljenja u želucu, napokon sam nabasao na neki restoran uz samo more. Sjeo sam unutra nadajući se da ću na meniju, uz uobičajene hrpetine mesa sireva, pronaći barem nekakav pomfri koji bih mogao naručiti.

Nakon grozničavog pretraživanja jelovnika, očajno sam primijetio da za mene postoji jedno jedino jelo na jelovniku – a to je bila obična povrtna salata, u sekciji „prilozi“. No, prihvatio sam to, nadajući se da bi Dalmatinci mogli, ako ništa drugo, znati napraviti jestivu mediteransku salatu. Bila je to jedina salata na cijelom jelovniku koja nije sadržavala sir ili ribu, tako da barem nisam imao nikakvih dilema oko narudžbe.

No, kad se neuljudni konobar napokon pojavio s mojom salatom i tresnuo ju na stol ispred mene, i posljednje nade da ću pojesti nešto ukusno su me napustile.

Salata koju su mi naplatili skoro 30 kuna sastojala se od nekoliko žlica graha i kukuruza iz jeftinih konzervi iz supermarketa. Unutra je bilo i nekoliko kockica luka. Zurio sam u tu abominaciju, ne vjerujući koliko ugostiteljstvo može nisko potonuti i koliko je kruto i neprilagodljivo svakome tko odbija jesti lešine.

Kušao sam takozvanu salatu. Okus je bio odvratan. U posudi se nalazilo možda sveukupno 2 zrna soli, ali je zato octa bilo toliko da su mi od njega zasuzile oči. To je smeće bilo jedva jestivo.

Pa ipak, bio sam toliko iscrpljen i gladan, a u glavi mi se previše vrtjelo od Sunca. Nisam se mogao prisiliti otići odatle u potragu za nekim drugim restoranom. Pojeo sam tu paklenu salatu uz očigledno gađenje, dok su konobari ravnodušno paradirali pokraj mene ni ne pogledavši me, kao da sam otpadak pokraj kojeg prolaze cestom.

Nakon što sam jedva dovršio jelo, nisam znao što bi sa sobom, pa sam ostao tamo sjediti jer je terasa lokala bila na samoj plaži. Promatrao sam pučinu. U jednom trenu osjetio sam kako se u meni budi nalet inspiracije. Izvadio sam iz torbe bilježnicu i počeo mahnito zapisivati stihove koji su mi navirali u glavu.

Čim je prvi konobar, koji me do tad u potpunosti ignorirao, vidio da iz torbe vadim bilježnicu i radim nekakve zabilješke, izbečio je oči prema meni kao žaba. Brzinom svjetlosti se pokupio u unutrašnjost lokala, da bi se ubrzo vratio s još jednim konobarom. Stajali su postrance i uzrujano me promatrali kako pišem.

Uskoro su me, na moje čuđenje, počeli salijetati poput galebova koji se otimaju za strvinu.

- Oprostite, je li sve bilo u redu? - upitao je zabrinuto prvi.

- Mogu li Vam još nešto donijeti? - upitao je drugi.

- Nadamo se da je sve bilo dobro - ponovio je treći.

Nije mi bilo jasno što se događa. Riješio sam ih se što sam prije mogao, da bih nastavio dalje pisati. No, oni nisu odustajali. Nakon nekog vremena, konobar koji mi je donio onu sramotnu salatu, sad se potpuno nepozvan i manji od makovog zrna pojavio predamnom s tacnom na kojoj su bile palačinke punjene džemom od jagoda. Moja zapanjenost je bila sve veća.

- Na račun kuće - rekao je, i ostavio me da zurim u palačinke.

Trebalo mi je neko vrijeme da procesuiram što se dogodilo. Napokon sam shvatio u čemu je stvar. Zato što sam izvadio bilježnicu i počeo u nju zapisivati stihove, te budale su me zamijenile za kakvog novinara ili gastro kritičara. Pomislili su da pišem zabilješke za gastro kritiku njihovog govna od salate. Nakon toga ih je uhvatila panika, te su na sve moguće načine pokušavali popraviti dojam koji su ostavili.

Tih desetak minuta koliko je to trajalo osjećao sam se kao car cijele Europe. Bio je to možda jedini put u mom dosadašnjem životu kada mi je to što sam pjesnik priskrbilo osjećaj neke važnosti i javnog priznanja. Bilo je predivno gledati te bahate pajace kako plešu predamnom, izmjenjujući se sa svojim isprikama.

Ostavio sam ih u njihovoj zabludi i prigrlio svoju novinarsku ulogu. Važno sam zapisivao nove bilješke, zurio u daljinu, prislanjao mobitel na uho, i jeo besplatne palačinke.

Otišao sam odatle sit i s osjećajem postignuća. Svratio sam u prvu vinariju ne bih li taj incident proslavio vinom.

Ovaj je događaj bio nevjerojatan primjer toga da čak i u današnjem svijetu, u kojem je pisana riječ naizgled izgubila svaku snagu, pero nekad može zasijeći dublje od mača. Posebice kada netko pomisli da biste svojim perom mogli nabacati tonu izmeta na njegov marketinški imidž.

Autor: Boris Kvaternik

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.

Internet portal www.ludvig-designe.com koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti i prikaza sustava oglašavanja. Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u Vašem web pregledniku. Nastavkom pregleda web stranice www.ludvig-designe.com slažete se s korištenjem "kolačića". Za nastavak pregleda i korištenja web stranice www.ludvig-designe.com kliknite na O kolačićima