Auditivne perverzije u Laubi

Prošlog ponedjeljka u prostoru privatne galerije suvremene umjetnosti Lauba održan je mini-koncert na kojem su se izvele četiri skladbe jednog od najvažnijih poslijeratnih avangardnih kompozitora, Iannisa Xenakisa.

Igrom slučaja znam za Xenakisovu glazbu i veliki sam ljubitelj njegovih izopačenih kompozicija, iako priznajem da o suvremenoj klasičnoj glazbi (kao i klasičnoj glazbi općenito) ne znam ništa. Ali evo jedne velike tajne - usprkos mišljenju koje propagira elita koja uglavnom i posjećuje ovakve koncerte, o klasičnoj glazbi ne morate znati apsolutno ništa da biste u njoj uživali. U suprotnom to više ne bi ni bila forma umjetnosti, jer ne bi govorila sama za sebe, i ne bi uspostavljala izravnu emocionalnu sponu sa slušateljem.

Kako bilo, odlučio sam da moram prisustvovati ovoj kratkoj izvedbi Xenakisovih kompozicija te sam izašao u siječanjsku noć. Temperatura zraka bila je toliko hladna da je stvarala dojam da gole dlanove držite neugodno blizu plamenu.

Nakon ponešto peripetija pri traženju Laube (tj. lutanja u potpuno pogrešnom smjeru barem 20 minuta), napokon sam našao prostor i na samom ulazu bio neugodno iznenađen jer sam otkrio da se upad plaća. Dakako, ta je informacija bila dostupna na internetu i posve je logična, ali ja sam iz nekog razloga mislio da neću morati platiti ništa. Stoga sam se našao pred dilemom, jer novca nisam imao. Vratiti se kući razočaran i neobavljena posla, ili nastaviti dalje, pa što bude?

S obzirom na to da sam ipak samo siromašni boemski štakor, odlučio sam da imam pravo vidjeti koncert do kojeg mi je stalo, usprkos vlastitoj grešci i propustu. Stoga sam se zaputio direktno kroz glavni ulaz, kao da na to imam sve pravo svijeta i kao da sam u najmanju ruku dirigent cijelog orkestra. Nitko me nije pokušao zaustaviti i naplatiti mi ulaznicu. Ponekad sam upravo zapanjen time što se uz pomoć malo neosnovanog samopouzdanja može postići. Ovom prilikom se i ispričavam upravi Laube što sam im izbio iz džepa potencijalnih 30 kuna, te se nadam da će znati cijeniti takvu odlučnost nekoga ispod 30 godina da vidi koncert suvremene klasične glazbe, jer im je to zapravo krajnja potvrda da čine svoj posao kako treba, i da među mladima šire interes za kulturnim sadržajima.

Bilo kako bilo, uspio sam ući i ugnijezditi se na nekom od slobodnih mjesta u polumraku. No, uskoro sam otkrio da te večeri nisam bio jedina nekulturna seljačina u Laubi.

Koncert je započeo i svi u publici zapali su u pobožnu tišinu. Svi, osim stare gospođe koja je sjela na stolicu do mene.

Ona je našla prikladnim na koncertu otpočeti s desetominutnim čišćenjem svojih starih i skrhanih zuba slinom, baš kao da je sjela negdje na ćevape dok u pozadini dere Ceca a mast od lepinje cijedi joj se niz bradu.

Nisam mogao vjerovati. U početku sam mislio da će ubrzo prestati, da joj je nešto samo trenutno zasmetalo između zubiju i da će to brzo riješiti. Naposljetku, bila je odjevena kao veoma uljuđena i profinjena pripadnica više klase - skupa bunda, nakit, sve to sranje.

No, ona nije prestajala. Cijelu je prvu kompoziciju provela mlatarajući nogama, žvačući i srčući vlastitu slinu. Više nisam mogao izdržati, pa sam se okrenuo prema njoj veoma prijetećim glasom ju upitao: „Hoćete li, molim vas, već jednom prestati sa žvakanjem?“ To mora da je za nju bio neugodan prizor. Mladić zakrvavljenih očiju, u kožnoj jakni i s dvotjednom neurednom bradom obraća joj se glasom kojim se ona obično obraća prostoj posluzi. Oči su joj se izbuljile kao oči žabetine. Nije rekla ni riječ, pogled joj se samo zastaklio, ali je napokon umuknula pa sam mogao početi uživati u koncertu.

Na koncertu sam dobio upravo ono što sam i očekivao. Xenakis je autor artikuliranih tenzija, morbidnih kontrasta i atmosfere prožete egzistencijalnom stravom.

Njegova glazba zvuči kao zvukom predočena šizofrenija i bipolarni poremećaj. Najkarakterističniji dio njegovih kompozicija su neudobno cvileće violine koje stvaraju zvuk sličan grebanju nožem po školskoj ploči. Jedini kompozitor za kojeg sam čuo a koji je upotrebljavao violine na sličan način jest Penderecki. No, kao što rekoh, nisam potkovan u ovoj vrsti glazbe, primjera vjerojatno ima još.

Xenakis me donekle podsjeća i na rani album „Zeichnungen des Patienten O. T.“ industrial noise grupe Einsturzende Neubauten, doduše samo sličnim smislom za estetiku orkestriranog kaosa. Inače je Xenakis, po meni, mnogo ekstremniji i neartikuliraniji muzičar.

Može li se takva glazba nazvati katarzičnom? Nisam siguran, jer u njoj se zapravo ništa ne razrješava. Konflikt dominira i nakon što utihnu zadnje note, čvor ostaje nerazmršen, knedla u grlu neprogutana.

No, možda je pitanje o katarzičnosti pitanje postavljeno s pogrešnim prioritetom. Pravo pitanje moglo bi glasiti - je li njegova glazba emocionalna? Svakako jest. Iako u njoj pretežu emocije klaustrofobije, beznađa, umne raspršenosti i grča, to je duboko emocionalno iskustvo.

Ono što je bitno naglasiti jest Xenakisovo auditivno dočaravanje proturječja i kontrasta. Karakteristično je da se visoki i pištavi tonovi smjenjuju s čudovišno dubokim i režećim basovima koji zvuče poput pucanja oplate broda. Često ovakvi proturječni tonovi urlaju i u isto vrijeme. Također, dolazi do naglašenih, disonantnih i neočekivanih promjena ritmova i glasnoće. Kompozicija je u jednom trenu jedva čujna, brundava, raštimana i spora poput automobila koji crkava uz rub kolnika, da bi već u idućem eksplodirala od nasilnog cilikanja, jaukanja, bubnjanja, zavijanja i brenčanja. Ovakva vrsta kompozicije ne da publici da se opusti i da odluta od onoga što se događa.

Zapravo je zadivljujuće koliko je psihičke sabranosti vjerojatno potrebno za osmišljavanje i za orkestriranje ovim disonantnim kaosom. Dobiva se dojam da glazbenici više ne znaju što rade i da nasumično maltretiraju vlastite instrumente, no već u idućem trenu shvatite da je takav efekt pažljivo dizajniran i nadziran, i da u živoj izvedbi svaki zvuk ima svoje točno predviđeno mjesto, ma koliko se činio nasumičnim. Dirigentove kretnje dok to pokušava dočarati sviračima su fascinantne. Izgleda kao da ima nekakav napadaj.

Mislim da je glavna poruka iza ovakve glazbe da život nije bajka, nije polje puno cvijeća niti idiličan zalazak Sunca. Život je kontradikcija. Život je nelagoda.

Imam dojam da se ovakvi „estetski neugodni“ koncerti suvremene klasične glazbe kod nas toliko rijetko serviraju upravo zato jer je naša umjetnička scena naučena na umjetnost koja ne drma čamac, na umjetnost uz koju je moguće neopterećeno zahrkati. Nama su ljubičice, ptice i plodne oranice i dalje apsolutno važnije od egzistencijalnih istina koje nikad nisu konformističke i ugodne. Stoga hvala Laubi na prezentiranim mudima, nadam se da im ih još dugo neće ponestati.

Autor: Boris Kvaternik