Kad me pitaju, pa odakle sam… Pa, od svukud…
Da, vjerovali ili ne, to mi se često događa. Što sam stariji, to češće jer zacijelo djecu niti nije briga ni tko si ni odakle si, važno da se igraš, no ovo s tim mojim „odakle si“ mora djelovati zbunjujuće i nimalo lako za pohvatati sve te obiteljskoprijateljske linkove i veze jer po tome, manje-više ispada da sam od svukud što bi reći - niotkud. U sferu obiteljske legende je ušlo Đakovo, zanimljivo, u mojoj najranijoj mladosti uz Trnovu/Kraljevicu kao mjesto gotovo posve slobodnog odrastanja, znate ono, možeš raditi skoro što ti padne na pamet. No Đakovo je kao i Kraljevica samo djelić priče, mikrodjelić, nešto onako gdje sam slučajno proveo najviše vremena, moglo je biti i posve drugih lokaliteta da su se zvijezde posložile drugačije.
I prolazim ja tako s rilitovskom karavanom (našom riječkom inačicom nekakvog FAK-a, ali drugačije) putem do Dalmacije, naravno, moji su korijeni dalmatinski, nema tu neke velike tajne, moji su fetivi boduli s Visa, iz Komiže, da, pa su nam svi ti Božanići, Borčići, Zankiji sa Sveca i s Visa, Suići, Mardešići, Marinkovići, Kuljiši, Franičevići i Felande s Biševa rod, dalek, jasno, ali dovoljno blizak da se moraš javiti barem porukom, ako ne i kavom, da bi nas na kraju objedinili neki sprovodi i nostalgične fotografije s tipičnim prikazima tih alanfordofskih fizionomija (ne moram reći da je u kući mojih na Stradunu u Komiži nekoć bila golema zbirka baš tih stripova no kako nisam u Komiži bio godinama, nemam pojma gdje je to završilo).
Putem do Dalmacije prolazimo još i kroz onu moju „šadizarsku postojbinu zmijsku“, Liku, onaj kraj odakle je moj djed iz prastarog roda Zagoraca iz Brezika, no da bi stvari bile tako jednostavne, bilo bi super, naravno da nisu, kao i svi pravi Vlasi, i ovi su moji izravni preci imali skrivena imena (prava su bila samo za upućene) i bili su, naravno, vrlo rano razbacani iz kraja gdje se, onako baš kao u svim pravim pričama „a la Slavorum“ moralo pješke bosim nogama u školu po snijegu od 2 metera na -30, gdje su ljeti po stablima rasli poskoci, rakija davala djeci za doručak, a susjedno selo je u mirnodopsko doba bilo stvar trgovine, u ratno bi doba postajalo opet arhinemeza, da bi poslije rata i na mjestu kako jednog tako i drugog zaseoka uglavnom rastao korov. Naravno, sve je iselilo glavom bez obzira, to su one beskrajne pustopoljine kroz koje putujete kada idete od Zagreba prema Splitu, a kojima ćemo uskoro pozaboravljati čak i izvorna imena.
Treći dio je ona prava kajkavska Hrvatska od Gorskog kotara (odakle mi je pranona iz Lokava) do Ludbrega gdje sam proveo sve formativne godine i koji je predstavljao, uz Varaždin, moj Hobbiton, nikada vraćeni izgubljeni djelić raja u kojem se, zacijelo slijedom brisanja negativnih sjećanja, u biti nije moglo dogoditi ništa loše. To je onaj blago brežuljkasti kraj sa zdepastim crkvenim tornjićima na štajerski način, kraj koji mi priziva mirise, boje i zvukove svih godišnjih doba i koji, spletom okolnosti, smatram svojim krajem, ali iz kojeg, eto, nisam, no nije da se nemam namjeru vratiti, barem ću jednom u životu nabaviti klet i pokušati proizvesti fino vino, jasno, ako u međuvremenu iskorijene direktor pa se uspije uzgojiti imalo bolja sorta.
Slavoniju sam već spominjao, te moje švapsko-mađarsko-češke pretke iz Mandićevca, Ivanovaca, Potnjana, Đakova, iz Borovika, iz sela i zaseoka odakle su mi na kraju ostale samo fotografije i jako zasićena memorija moguće i dan danas s neriješenim čvorovima teških osjećaja, no to će na kraju zahtijevati svojevrsno „iskupljenje u Đakovu“, okršaj s vlastitim demonima točno u podne, ne bi li se namirili neutaženi duhovi nikad razriješene prošlosti.
Koja, čuda li, završava u Istri: osobno s Istrom kao ni s Podravinom nemam nikakve veze, mama je tek živjela svoje formativne godine u poslijeratnoj Puli, tata je završio život u tom gradu, moja je žena po djedu iz Istre, iz nekih mitskih Medvidića kod Svetog Lovreča gdje još šetaju Kudlaci i moguće i vampiri, a protiv njih je bitno izgovarati čarolije, kao što je bitno imati i odvjetnika koji će se pobrinuti da vaša čestica slučajno ne bude krivo unesena u knjige ili da se oko nje dozvoli gradnja, a eto, onih se 2000 metara četvornih valjda naziva prirodnim rezervatom i zaštićenim staništem ptica selica. Što, jasno, ima posve jasne financijske reperkusije u odnosu 1:1000 u vrijednosti. No, zapravo, budimo iskreni, ni te Istre više nema, ona je postala i sve više postaje golemi resort u kojem su, kako rekoh, imovinskopravni odnosi majka svih odnosa na kojima se temelji sva privredna aktivnost pa samim time i prestiž, pa tko je iz te priče ispao, ispao je i jadna li mu majka ako poželi povratak.
Namjerno sam izbjegao priče o gradovima, naime, zapravo sam cijeli život živio duboko vezan za gradove, za Rijeku u kojoj sam rođen i živim, za Zagreb u kojem nisam živio no koji mi je vrlo česta referentna točka, uz Varaždin ili Pulu, pa i Split i Osijek. No, čini mi se, onako gledajući s udaljene pozicije da je sve to formatiranje, to seljakanje kao što mačka seli svoje mlade, povuklo sav taj materijal iz ovih raštrkanih, multilingvalnih i multikonfesionalnih korijena koji su negdje u memoriji stvorili mene upravo ovakvog kakav jesam. Pa, konačno, odakle sam… Pa, od svukud…
Autor: Milan Zagorac