FacebookTwitterGoogle Bookmarks

Korisnička ocjena: 0 / 5

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Imate li sitno?

Dakle, koliko vam se puta to dogodilo? Dođete na kiosk i kupite karticu za bus, pružate 100, nedajbože 200 kuna, a teta vas gleda kao da ste joj dali čašu otrova, oko joj, jadna ne bila, počne mahnito titrati, a grašak znoja se cijediti niz čelo. „Imate li sitno?“ Naravno, bus stiže, nema šanse da mi ona uzvrati, ulazim u bus, pružam 100 kuna za cijenu od 10 kuna za karticu, vozač me blijedo gleda, kao da sam mu preoteo jedini obrok. Nema sitno, odnosno ne da sitno, odnosno, kako ću se sada voziti…

Odustajem i odlazim autom u grad, kupim mobitelom dnevnu kartu za 20 kuna, i eto, riješio sam svoj problem sa 100, nedajbože 200 kuna.

Poslije pokušavam popiti kavu, sam, dakako, ja sam samotnjak, i nisam sklon većim društvima od samoga sebe, a i sebi sam ponekad težak, pružam konobarici onih 100 kuna za 10 kuna kave, a ona me gleda kao da sam joj oteo najcjenjeniji komad odjeće iz ormara, ali me zna, pa mi kaže „ma drugi put ćete…“ što ne mogu ostaviti tek tako, pa u apoteci kupujem kutijicu lekadola, zlunetrebalo, kod nas je uvijek netko prehlađen i treba imati lekadola. U apoteci uvijek imaju za uzvratiti, rijetko, ali istinito, pa se vraćam i konačno plaćam svoj ceh za kavu od 10 kuna.

kolumna

Nema sitno. U nas je 100 (13,5 eura) ili 200 kuna (27 eura) krupno. Sutradan pokušavam izbjeći ovu nelagodu, sada idem s 50 kuna u novčaniku, dvije od dvadeset i jedna od deset, koje sam jedva jučer iskrčmio u pošti dok sam slao poštu za 86 kuna, plativši naravno s novčanicom od 200 kuna. Naravno, očekuje se „imate li sitno“, no u pošti je to valjda nedopustivo, pa mi žena samo s mrkim pogledom uzvraća do 200.

Jupi je!!! Imam sada par dvadesetica i desetica plus jedna pedesetica. I tako dalje kroz tjedan: ideš na placu, nosi dvadesetice i desetice jer teta na salatama nikad nema sitno, ona na kokošjem mesu gotovo nikad, ona na kiosku ako joj pružiš sve veće od 20 pita „imate li sitno“ ili kupi i kutiju cigareta koja mi ne treba. Ne čudi me neki dan ona situacija u Splitu ili gdje već gdje vozač gradskog busa nije htio krenuti jer žena nije imala sitno za karticu. Što je najgore, trudna žena. Eto, jer nema sitno. Koliko znam dobre trgovačke običaje, obveza je prodavača imati blagajnički polog i - sitno. Nama bankomati izdaju samo i isključivo novčanice 100 i 200, pa kako bismo mogli imati sitno, ako ne od sitne kupnje.

No čini se da je „sitno“ postala nacionalna opsesija. Koliko puta vam se u jednom jedinom danu dogodi da vas netko pita „imate li sitno“. Na blagajni supermarketa (uz časne iznimke, to je gotovo pravilo), u malim dućanima, na kioscima, da ne govorim o parkirnim automatima koje možete platiti samo kovanicama ili mobitelom. To vam se dogodi toliko puta da zacijelo više ni ne registrirate tu anomaliju.

„Oprostite“, pitam jedan dan bankaricu, naravno, dok sam rješavao novi, 101. kredit u životu, zašto na gotovo svim prodajnim mjestima, a na pameti mi je bila neka pekara u kojoj ostavljam stotine kuna mjesečno, „dakle, zašto nikada nemaju sitno?“

„Zaista ne znam“, kaže mi ljubazno gospođa dok mi je objašnjavala koja je kamata bolja ili je li bolje uzeti kunski ili eurski kredit. Kako mi je to ionako manje-više špansko selo, mogao sam nastaviti o sitnom.

„Naime, čak i kad plaćam nešto od 50 kuna, prodavači na novčanicu od 100, a kamo li 200 reagiraju kao da ste im dali da popiju malo varikine…“

„Zaista ne znam“, kaže bankarica. „Koliko je meni poznato, gotovine svih apoena ima posve dovoljno u upotrebi, uopće ne znam u čemu je problem s time, ali da, imate pravo, svi traže sitno…“

Da ne duljim, pitaju vas sitno posvuda, gdje god mogu, da bi se to doma pretvorilo u sljedeće: imate kovertice za dnevnu upotrebu gdje na kraju stvorite upotrebljivu zalihu dvadesetica ili desetica, moguće i pedesetica, naime, nikad ne znate kad će doći poštar na vrata s isporukom nečega što ste naručili preko neta, ali treba doplatiti 20 ili 40 kuna, a vi ostanete samo s 200. Osim toga, ne biste li izbjegli neugodnosti ujutro na kiosku, imate uvijek spremno „sitno“ za kartice, za užinu, za sitne potrepštine iz samoposluge „preko puta“, a koja, eto, ne prima kartice.

Ovo mi je za sada jedino rješenje na koje sam nadošao ne bih li izbjegao probleme sa sitnim. Iako ne vjerujem da je riječ o nekoj strašnoj stvari, svakako bi se moglo uvrstiti u one „Croatian Tragedies“ memove… Teta na kiosku prodaje veselom austrijskom turistu tjednu kartu za bus, on joj veselo pruža 200 kuna, a ona u sebi psuje „majku im j..m , lopovsku, opet nemaju sitno“. Možda stoga ne bi bilo loše na ulazu u Hrvatsku, s bilo koje strane, ispod one oznake „EU, Republika Hrvatska“, „molimo pripremite sitno, trebat će vam“, a kroz zemlju staviti edukativno-informativne natpise „imajte sitno, budite opušteni“ ili „sa sitnim nikad niste u problemima“. Također na onim dućanima u kojima je čak moguće platiti svim apoenima možda bi trebali natpisi „Primamo krupno!“ kako bi putnik namjernik bio pravovremeno upoznat s ovom nevjerojatnom mogućnošću.

Tko zna, možda je to „sitno“ zaista neka projekcija? Pustimo spekulacije, razmislite već sada, danas, kada se spustite dolje u kafeteriju, imate li sitno. Da ne bi ostali bez svoje kave.

Autor: Milan Zagorac

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.