FacebookTwitterGoogle Bookmarks

Korisnička ocjena: 0 / 5

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Obitelj kao … breme?

Dugo se već u meni skuplja jedno razmišljanje, a koje mi se čini da nije nimalo nevažno niti ga se može olako odbaciti, a to je ono o obitelji. Želim reći da obitelj, u svojoj stvarnoj formi, onakva kakva jest, nije nimalo slična onim slatkastim slikama s (uglavnom predblagdanskih) reklama. Upravo suprotno, ona je već odavno drugačija, samo je valjda u našoj čežnji zadržala taj starinski oblik: mama, tata, dvoje djece, pas, mačka, djed, baka, svi zajedno u radosti iščekuju neke od blagdana, za stolom punim hrane, dok vani pada snijeg, a darovi su ispod bora… Ili se u najbolju ruku dogodi, eto, nekim čudom, iznenađenje, pa se u posljednji čas spasi već gotovo „upropaštene“ blagdane. Možda odatle i toliko parodija blagdanskih filmova? I da, toliko mračnih obiteljskih serija.

Obitelj kao … breme?

I da, tu dolazi onaj blink, ono nešto što kaže „ma ne, to je samo bajka“. Jer u stvarnosti obitelj je već struktura u kojoj se svatko bori za mrvicu svoga mjesta, ako već ne za dominaciju, za mrvicu sebe, a sve u kontekstu ispričanih ili prešućenih činjenica koje na ovaj ili onaj način postaju - breme. Obiteljsko breme, koje, hoćeš-nećeš, dobivaš u amanet. Sve te obiteljske tajne, neizrečene krivnje, prijevare, rastave, ostavljanja, osamljivanja, bočni i vertikalni pritisci, ustezanja koja postoje još od djetinjstva, čak i mala priznanja sasvim benignih istina poput one „da, ja sam vegetarijanac“ (hvala, Hana, na odličnoj usporedbi neki dan na Facebooku!), da ne govorimo o većim ili najvećim pitanjima, primjerice raspodjeli imovine po smrti nekog familijarnog gerontokrata, sve je to jedno breme koje stalno i iznova otvara pitanje borbe i preživljavanja u nečemu čemu smo pridali tako romantična te oku i uhu ugodna značenja – obitelji – to jest, titramo samima sebi da je riječ o „gnijezdu“, samo zaboravljamo reći da iz te „džungle“ uvijek i iznova nastojimo pobjeći glavom bez obzira (dobro, tu vas neće pojesti, ali će svatko svakoga posjesti na pravo mjesto za stolom).

Primjera imam i iz vlastite obitelji, u kojoj trenutno sužive čak četiri generacije, da se slučaj poklopio u svega godinu-dvije, bilo bi ih čak i pet, svaka sa svojim zahtjevima i potrebama, sa svojim svjetonazorom, sa svojom voljom za oblikovanjem samih odnosa unutar u obitelji, i sve to odreda opterećeno bezbrojnim naslagama sjećanja, generacijskih transfera krivnje, osjećaja krivde ili pravde, međusobnih trvenja i gloženja i po generacijskim i po osobnim granicama, pa do onoga čisto materijalnog aspekta: obitelj zrcali društvo u cjelini gdje je na mladima da se izbore za svoje mjesto, a na starima da zadrže postojeće stanje. I da, to će se očitovati najbolje baš za onim blagdanskim stolom, gdje će jedni za mir u kući nešto (što god to bilo) prešućivati, drugi, mlađi, će provocirati, a treći će autoritetom, ponajviše starosne hijerarhije, određivati gdje je kome mjesto i kada je na kome što govoriti. Najmlađi će dobiti posebno, izdvojeno mjesto, ono za stolom za djecu. Oni ne mogu sudjelovati u raspravama starijih. Problem je kada ostanete predugo za stolom za djecu.

Obitelj je nagrižena iznutra, ipak sa specifičnom kohezijom koja nastoji zadržati postojeće stanje i mladima koji ga nastoje razoriti jer im je ono neodrživo i tjeskobno, ne bi li s vremenom stvorili svoju - izabranu obitelj, kakva god ona bila. Ali, opet – obitelj - koja će vrlo vjerojatno ponoviti manje-više iste ili slične pogreške iz onoga prethodnog modela, unatoč (moguće) posve novom kontekstu.

Upravo u obitelji stječemo ta prva formativna iskustva, prve obrise stvarnosti i svijeta koji nas okružuje, ali i po prvi puta dovodimo u pitanje „neoborive“ istine (ono kada se djeca postavljaju na posve suprotne pozicije od roditelja, kada otkrivaju njihove slabosti i ismijavaju ih, dok ih podsvjesno kopiraju), otkrivamo sebe u svijetu i nešto kasnije prepoznajemo temeljne zakonitosti svijeta upravo u toj obitelji (grubi darvinizam s faktorom empatije koja je uglavnom ljudska karakteristika). To su one napetosti na čijim se granicama stalno nalazimo, dok je ona slika obitelji iz prvih rečenica teksta, ona romantična – zacijelo oduvijek bila i ostala tek utopija.

Danas istovremeno i slavimo obitelj i užasavamo se njezinog prejakog stiska, istovremeno želimo slobodu od nje i želimo da nam negdje postoji toplo utočište od vanjskog svijeta. Istovremeno se trudimo ostvariti je, nastojeći se cijelo vrijeme održati kao posebna, odvojena jedinka. I da ta paradoksalna borba, to stalno edipalno narušavanje poretka, taj stalni nemir nasuprot utopiji, to je ono nešto gdje ili postajemo čovjekom ili, ne uspjevši se otrgnuti, stalno ostajemo zatočeni u poziciji djeteta.

No, kako uspostaviti tu ravnotežu? Teško da se može dati jedinstven i jednoznačan odgovor, možda se nešto može rješavati „simptomatski“, no „sistemski“ teško da ćemo uspjeti razriješiti ovo naše najveće i često cijeloga života nerješivo pitanje. Na stranu sva veličanja ili odbacivanja , čini se da je jedno od najtežih pitanja čovjeka, na kraju, tko će gdje sjediti za obiteljskim stolom. Još jedno, na kraju, kakva god ta obitelj bila.

Autor: Milan Zagorac

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.