Iseljeni

Već mi je po 110. put tijekom zadnjih nekoliko godina došao na mail neki spam USAFIS ili neke slične organizacije, na što ni ne obraćam pažnju već samo bacam, o tome kako bih mogao sudjelovati u nekoj lutriji za useljeničke vize za SAD. Nije samo SAD, ima ih i za Kanadu, Australiju, dobro, Novi Zeland još nisam dobio, no činjenica je da ove „ponude“ stalno dolaze, čak i češće nego one za bankovne i nebankovne kredite (ne znam, valjda imam takav profil u mašineriji da se odmah meni šalje taj tip ponuda). Unutra me se vabi da mi povećavaju šanse za useljenje i da sam kadar za kakvim navodno ima potrebe s obrazovanjem kakvo im treba. Navodno. Sve to ionako piše robot.

Lagao bih kada bih rekao da mi nije palo na pamet javiti se na takvo nešto. Možda još češće prije 10 ili 15 godina nego danas, kada bi ovo iseljenje značilo skok iz jednog već stvorenog svakodnevnog komfora (sa svim poznatim nedostacima) u nešto nepoznato (s nepoznatim nedostacima), moguće i vrlo tegobno u prvim godinama (da se razumijemo, imam previše poznanika, prijatelja i rodbine abroad i down under, da bih idealizirao priču o iseljenju kao nešto – „eto, stigosmo u netegobni život, pare stižu, radi se po PS-u, nema brige, sve je na svom mjestu“).

Iseljeni

No, svjestan sam one druge dimenzije – zaista, ali zaista ni za jednu jedinu osobu koju poznam, a koja je iselila, posebno u prekooceanske zemlje, ne mogu reći da se radi o očitim primjerima neuspjeha, štoviše, radi se o ljudima vrlo različitih obrazovnih statusa, različitih razina poznavanja jezika, različitih vještina i sklonosti, no svi od reda nakon nekoliko godina mogu reći – izuzev neosporne i danas po mome ne toliko opravdane nostalgije – da su čak i u prvoj generaciji postigli lijep i kvalitetan, integrirani život srednje ili više srednje klase te da se sve to trapljenje i mučenje s prvim godinama (ovisi o kojoj se iseljeničkoj generaciji radi, naime, nisu iste iseljeničke priče onih koji su otišli, za vrijeme Austro-Ugarske, 20ih i 30ih, onih poslije Drugog svjetskog rata i četvrte generacije, ove najnovije, koja iseljava jednostavno jer ne želi trošiti vrijeme i samim time život u zemlji koja nema kapacitete za radnosposobno stanovništvo) u svojoj biti isplatilo.

Jer, kad pogledamo cijeli hrvatski i balkanski barabarogenij, sav se on u posljednjim dvama stoljećima najbolje realizirao vani, posebno u Americi: nema smisla nabrajati, naravno da su neke tehnološke zadanosti bile prednost same po sebi i naravno da nije moguće uspoređivati poziciju npr. Rimca s Elonom Muskom, ili ako želite razvijati rakete za let na Mars, sigurno to neće raditi u nas kao niti baviti se onim čime se bave tehnološki divovi informatičko-informacijskog doba. Ali, primjerice, tko je nama kriv što je zinfandel iz Nape poznatiji od našeg plavca, zar ne? Tko je nama kriv što smo stvorili novozelandsko i pacifičko ribarstvo, a mi ga imamo na razini lokalnog skoro-pa-folklora. Tko je nama kriv što sudjelovali u stvaranju kalifornijskog vinarstva, a naše je tek zadnja decimala u svjetskim relacijama. To su tek banalni primjeri, a ima ih beskrajno puno. Kako to da kod nas ništa ne uspijeva? Kako to da je kod nas najmanje cijenjen kreativni i produktivni um (štoviše, njega nazivamo „malim filozofom“, a što je vrlo pejorativno), a najviše pak onaj koji se nalazi u sintagmama „snalažljiv čovjek“ (znači „lopov“, „razbojnik“, „prevarant“), „zna abecedu života“ (znači „poltron“) ili „uhljeb“ (istovremeno predmet mržnje i zavisti). Podsjeća me to na onu pripovijetku Mome Kapora kako bi američki milijarder i iseljenik, inače nepismen, da je – paradoksa li – kojim slučajem bio pismen ostao ovdje i postao poštar u nekoj dinaridskoj vukojebini, eventualno dosegnuvši razinu „male pljačke vlaka“.

Istina je da je ovo bio prostor vjekovnog iseljavanja. Danas nam za iseljenje gotovo nije potrebna ni putovnica, barem u 30 zemalja možemo s osobnom iskaznicom, a u još 100 bez vize, u biti nikad u povijesti nije bilo slobodnije što se toga tiče (heh, prednosti članstva EU i uskoro Schengena, ajde, nije ni to tako loše). Treba, naravno, nešto novca i kuraja, kako bi narod rekao, ne bi bilo loše poznavati malo i jezik zemlje domaćina, danas je to uglavnom engleski. Ali i Italija, Grčka, Skandinavija, Njemačka, Irska, Francuska, Češka, Britanija, Španjolska, Poljska, baltičke zemlje, sve od reda su iseljeničke zemlje s ogromnim dijasporama koje su odlazile u manjim ili većim valovima, pa po tome nismo baš neka dramatična iznimka. Iznimka smo samo po jednom, a odnosi se na sve zemlje bivše Jugoslavije – nikad, ali nikad ne možemo postići svoje profesionalne ciljeve ovdje na onoj razini na kojoj to postižemo preko oceana. Zašto, mislim da je pitanje malo složenije jer sad imamo i posve nove procese vezane uz velike seobe (ne samo iz ratom ili permanentnim siromaštvom ugroženih područja) i ogroman utjecaj komunikacijskih tehnologija. I konačno, ovo poziva na jako bitnu stvar, na to da se stvarno priupitamo: a što mi zapravo hoćemo? Koji je naš cilj kao zajednice slobodnih građana? Koje su to inhibicije i zašto one koče prirodan razvoj ovdje i sada (koji je očito moguć drugdje i koji ta dijaspora uporno dokazuje), i zašto ni jedna razina društva (prije svega mislim na elite) nikada nije potegla ručnu i povela ozbiljnu raspravu o navedenom.

Ovaj će moj tekst ostati otvoren, upravo kao i mailovi s ponudama za iseljenje u SAD, Australiju, Kanadu ili Novi Zeland. Oni će i dalje stizati, a ja ću ih i dalje bacati i povremeno, baš onako tipično hrvatski, nad njima dvojiti… Iseliti ili ne?

Autor: Milan Zagorac

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.