Otići daleko da bi upoznao sebe: neprocjenjivo

Tako nekako glasi reklama za jednu kartičarsku kuću. Naravno, to je lijepo reći, ako mislite putovati, koliko god putovanja danas bila jeftinija i dostupnija nego ikad. Jer, naime, ipak vam je nužna ta kartica ne biste li „otišli daleko i upoznali sebe“ na taj način, imati kakva-takva primanja i moći to platiti, pa makar i na 12 rata, no ne da mi se sada o nekim socijala-pričama. Osim toga, treba i vremena. Dakle, tih 500 eura karte do Sjeverne Amerike, oko 800 sa svim taksama do Južne, oko 500tinjak do Malezije, Singapura ili Kine, objektivno ne predstavlja baš neki svemirski neshvatljivi iznos niti nam je potrebna jednadžba kolapsa valne funkcije za zbrojiti dva i dva, a da se nađete šest ili osam vremenskih zona daleko. Dobro, ima tu još troškova, ali za to je ovdje ona kartica, zar ne? Uračunamo li k tome da se u doba naših prabaka i pradjedova takva putovanja smatralo višemjesečnim riskantnim podvizima za koja se zalagala imovina, a danas nečim što je u redu veličina jedne osrednje mjesečne plaće, tada se vidi značajan pomak u smanjenju svijeta. Još uračunajte i činjenicu da svatko od nas s jednom običnom osobnom iskaznicom može u najmanje 30 europskih država.

Putovanje

Iako, zapravo, mislim da je sama misao koja je izrečena u naslovu nešto posve drugo od onoga na što dobro ugođeni kopirajteri misle, pozivajući vas, naravno, na stvarno putovanje: prije bih rekao da smisao tih riječi znači promjenu pozicije, ne bismo li vidjeli ono što nam izmiče i što nam je inače slijepa točka ilitiga mrtvi kut. Jeste li čitali Coelhovog Alkemičara? Znam, znam, reći ćete mi da se povodim za piscima-bezveznjacima, za popularnim misticima i manipulatorima, itd., ali neka, Coelho je lukavi alkemičar, ne smatram ga nimalo bezveznim piscem, a kamo li ispraznim, on samo zna kako se „to radi“ (naime, legendarne su njegova poigravanja s čitateljskom publikom čak i u onim područjima gdje zna da ne može naplatiti rojalitete) i ima pravo to raditi: naime, postoji određeni niz ključnih riječi i fraza na koje se odmah „svi uhvate“, koje postaju „magnet“ za one na koje se cilja i koje time postaju viralne, pa ako to mogu raditi propagandisti i piaristi svih boja i fela diljem svijeta, uključujući i kopirajtere za već rečenu kartičarsku kuću, zašto to ne bi mogao i Coelho? Naime, njegov glavni junak u spomenutom romanu kreće na put ne bi li otkrio „veliko blago“, no put ga na kraju vraća na točku odakle je krenuo i u samoga sebe gdje se i krije sama jezgra promjene. No, je li ona bila moguća bez promjene pozicije, odnosno samoga puta, odnosno stečenoga iskustva? Bez rizika i bez opasnosti, bez napuštanja poznatoga i odlaska u nepoznato? Bez upoznavanja novih ljudi i novih ideja? Bez kršenja pravila igre za koju se već odavno mislilo da su karte podijeljene?

Put ne znači samo put. Na primjer, od cijelog putovanja, meni se najčešće sviđa sama vožnja, bilo da vozim sam ili da sam vožen, svejedno. Sve ono ostalo, dolazak na kolodvore, parkirališta, aerodrome, luke, ulazak u gradove, sve me to ne zanima ne znam koliko, štoviše, predstavlja mi davljenje i maltretiranje u odnosu na čin putovanja, pa ispada da bih mogao doma sjediti u fotelji, uključiti oko sebe zvukove i simulirati putovanje, npr. osam-deset sati noćne smjene, imao bih čak i osjećaj jet laga.

Putovanje znači vrijeme razmišljanja o sebi, ali još više onaj unutarnji osjećaj nadilaženja granice do sada postavljenoga, potreba da se iskorači iz rutine i svakodnevice u nešto drugo. Ergo, onaj koji putuje stalno, njemu bi ne-putovanje značilo putovanje. Poanta je da se, konačno, sebe spozna iz onog ranije spomenutog mrtvog kuta. Putovanje kojim nismo ništa dobili ne vrijedi ništa. Putovanje s kojeg nismo donijeli neku uspomenu, neko sjećanje, neko iskustvo s kojeg smo skinuli veo tajne ni nije putovanje, već stajanje u mjestu, zapravo, znači da nisi otišao nigdje. Jer, na kraju krajeva, cilj je upoznati – upravo kako kaže reklama, a to je zacijelo neka puno starija mudrost – samoga sebe. Znate već.

Možda da sam klinac od kojih dvadeset i nešto, možda bih doslovno shvatio tu reklamu, uzeo pinklec na rame i put pod noge. Možda bih zaista sjeo u noćni vlak za Lisabon, ili bih odletio u neku egzotičniju destinaciju, daleko, što dalje, nešto a la Jedi, moli, voli. Danas znam da se te male promjene očituju u nečemu drugome, u dnevnim, često nesvjesnim odlukama kojima nastojimo zaviriti u zakutke gdje nismo do sada nikada navratili i time dobivamo još jedan komadić velike slagalice koja će potrajati – pa do kraja života… Sa svim onim „gore-dolje-vlakić-smrti-forama“, čas iznad, čas ispod, čas naglavce, čas ovako, čas onako… Očituje se u tome da se počnemo spremnije i odgovornije suočavati sa životom koji je – to ste već shvatili – vrlo zeznut igrač kojeg valja uhvatitiza rogove.

Upoznati sebe stoga ne znači pobjeći, jer od sebe ne možeš pobjeći. Upoznati sebe znači suočiti se sa samim sobom i imati dovoljno hrabrosti i iskoraknuti tamo gdje je tama, možda je i provalija, tko bi ga znao, vođen vlastitom mudrošću, srcem i voljom, a prepušten zaštiti … pa … u tarotu je to karta lude, zar ne?. To je zaista neprocjenjivo. Za sve ostalo, konačno, može se pobrinuti i ona kartičarska kuća iz naslova.

Autor: Milan Zagorac

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.

Internet portal www.ludvig-designe.com koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti i prikaza sustava oglašavanja. Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u Vašem web pregledniku. Nastavkom pregleda web stranice www.ludvig-designe.com slažete se s korištenjem "kolačića". Za nastavak pregleda i korištenja web stranice www.ludvig-designe.com kliknite na "Prihvačam". O kolačićima