Da, zaista, čemu onda uopće humanističke znanosti?
Prije nekoliko dana sam pročitao vrlo intrigantan članak Alekseje Kišjuhas naslova „Čemu još društvene nauke?“ u kojem vrlo pedantno iznosi činjenice koje su za društvene znanosti, a rekao bih i za humanističke vrijednosti u cijelosti vrlo nepovoljne: tehnokratski um modernog vremena brižno oblikuje inženjere, dakle, ono što bi se moglo nazvati praktičnim umom, te eventualno matematičke vještine, dakle, algoritamske umove (zbog složenih informatičkih i ekonomskih protokola, manje zbog „kvantne fizike“), i liječnike svih vrsta, dakle „spasitelje života“, dok ono što je nekada bilo u domeni „humanističkog“, a danas obuhvaća sve, od teologije do filologije, postaje nebitno, manje traženo, i, što je najvažnije, neupotrebljivo.
Pa stoga ni ne čudi očiti paradoks da će svatko vrlo lako poticati svoje dijete da uči jezike (kako bi se bolje snašao u inozemstvu, pa samim time zaradio više), svira neki instrument (kako bi bio ipak malo prestižniji od drugih), ide na neki sport (da „ispuca energiju“), bavi se kreativnim radom u nekoj radionici (zato da tati i mami izbije malo para iz džepa, ali i da prođe vrijeme, a dijete „ne davi“ po kući već ispuca energiju negdje drugdje, ako već nije na nekom sportu), ali onoga trenutka kada je u pitanju odabir buduće struke, eto ti ga vraže na, ništa od toga, već informatika, strojarstvo i medicina, jelte, jer medicina je dobra i ljudima spašava živote, a osim toga u Norveškoj ti je netko spreman dati i do 9.000 eura mjesečne plaće jednoga dana kada to sve skupa završiš, a što ćeš s filozofijom? Morat ćemo tražiti veze da te zaposlimo, a to stvarno nema smisla, zar ne?
I da, sve je to točno. Naravno da ćete se s nečim IT ili strojarskim ili medicinskim lakše zaposliti, ta jednostavno je prosvjetiteljskom materijalističkom logikom koja je uspjela prodrijeti i do humanizma, koji je postao „humanističke znanosti“, osigurana trajno manja vrijednost kao nepraktičnoj, spekulativnoj, materijalno nelukrativnoj djelatnosti. Kako bi se koliko-toliko kompenzirala ta disproporcija, „izmišljena“ je hrpa tzv. „bullshit poslova“ kratkog roka trajanja, poput administrator EU projekata, administrator administratora projekata, beskrajno more PR-stručnjaka svih boja i fela, od copywritera do spin-doktora.
Naravno, ne treba smetnuti s uma da su i tzv. praktična zanimanja također pred izumiranjem, ali navodno još uvijek trebaju inženjeri koji će graditi most, piloti transatlantika, kirurzi i IT stručnjaci, no s razvojem sve naprednijih tehnologija, posve je jasno da su dugoročno nepotrebni, izuzev ovih potonjih, ali, da, dragi čitatelji, i oni će s vremenom nestati na Zapadu i radit će se u nekim jeftnijim destinacijama. Društvo spektakla traži dobre scenske efekte, dobre redatelje, fabulu i glumce koji su u stanju zabavljati, uz, jasno, nevidljive tehnologe iza i mesmeriziranu publiku ispred ekrana (koja se sastoji od ranije navedenih „bullshit stručnjaka“) koja održava u beskraj takvu ekonomiju.
U biti, humanizam je sam u dubokoj krizi, pa su stoga i humanističke znanosti postale nebitne, iako, posve nevjerojatno, one predstavljaju samo „srce tame“ ove višestoljetne priče, one su same sebe dovele u takvu poziciju da se ne vidi njihov smisao i njihova potreba, one su postale toliko samomaloovažene da je gotovo nemoguće naći tu infinitezimalnu brojku kojom se može izraziti njihov vlastiti osjećaj nebitnosti pored pilota koji sigurno upravlja transatlantikom s 280 putnika ili graditelja koji gradi nebodere od 200 katova.
Umjesto da je tehnologija postala put oslobođenja čovjeka od repetitivnih, priglupih poslova koji postoje samo da bi ekonomija vukla dalje (od PR-a do proizvođača flaširane vode ili do besmislenih preparata za zadržavanje kože mladom kao da vam je 30, a u stvari vam je 70) te da bismo bili u stanju više koristiti svoje kreativne potencijale ne bismo li prepoznali i oslobodili „višega sebe“, mi smo potonuli u borgovsku tehnokratsku civilizaciju koja asimilira, prožvače i baca na smetlište. Humanizam, onoga trenutka kada je izgubio svoju vezu sa „svetim“ u čovjeku, a to je dubinska os naše svijesti – smisao, a s njime i mjera - onoga trenutka kada je prihvatio tzv. logičke algoritme kao vlastitu paradigmu (kao da je moguće imati istu metodu u gradnji rakete ili u promišljanju o samoubojstvu, strasti, sreći ili patnji, da ne govorim o konačnosti i beskonačnosti?), onoga časa kada je započeo uzaludnu kompeticiju na navodno istoj osnovi s ostalim znanostima, postao je besmislen i da, kao takav, može se pronaći samo u nekoj marginalnoj niši koja omogućava perpetuiranje već sada debelo zastranjenog sustava: humanističke znanosti danas, ako žele biti „korisne“, prelijevaju svoje usluge u PR, spinanje, manipuliranje informacijama, poigravanje s vrijednosnim sustavima, kratko i jasno, postali su antihumanistika. Inače su lišene svrhe pa samim time besmislene.
Jer, zapitajmo se konačno, što je smisao našega života: odlaženje na posao, odrađivanje neke administrativne budalaštine, vraćanje kući, ručanje, spavanje, odvoženje djece u školu i vrtić, ponavljanje toga u nedogled s povremenim godišnjim odmorom za sjećanje čije ćemo fotke odmah podijeliti na društvenim mrežama, da barem malo stvorimo zavisti kod drugih kao kompenzaciju kad smo već uglavnom uvijek frustrirani? Ili je smisao negdje drugdje? Je li smisao i u jednom i u drugom? Jer, zašto, zaboga, kad živimo u društvu spektakla i tolike sreće i izobilja, zašto onda uopće ima nesretnih ljudi? Zašto bi itko bio nesretan ako je doktor, radi u Norveškoj za 9.000 eura na mjesec, dostupne su mu gotovo sve blagodati modrenoga svijeta, doživljava vrlo malo uskrata, pa si onda, ne znam zašto, opet prosvira glavu.
Da se razumijemo, nije ovo moje razmišljanje nikakvo usamljeno spekuliranje, dapače, samo zbog želje da ne opterećujem tekst neću navoditi primjere, no još jednom ponavljam: da bi se humanistika spasila, ponajprije je treba spasiti od njezinih vlastitih patrijarha, koji su je pretvorili u bezdušnu službenicu za hipnozu sve veće i sve besprizornije pastve – čovječanstva koje je na dobrom putu pada u materijalno, bez ikakve svijesti o tome tko smo, odakle i čemu težimo. A tada, zaista postajemo suvišni – čak i samima sebi.
Autor: Milan Zagorac