Kavice, nogomet i politika – strasti kojih ćemo se teško odreći

Mi se u ovoj našoj lijepoj i bogatoj zemlji napalimo samo na dvije stvari: politiku i nogomet. Doduše, nogomet je produžetak politike, ali to je sada neka sasvim druga priča. Dakle, stvar je u politici koja nas opčinjava, koja nas zavodi, koja nas uglavnom spiralno uvlači u svoje manje ili više uspješne spinove i koja nas, u krajnjoj liniji, diže iz stanja kada smo već stuporasti i tupi na sve vanjske podražaje, rekli bi u narodu „diže iz mrtvih“. Ona je poput „dobre“ droge, poput psihodelika koji nas čini aktivnim sudionicima rasprava koje su često toliko jalove da je gotovo nemoguće opisati razinu te jalovosti. Na nju se troši toliko energije da smo mogli već deset puta napraviti i mostove i autoceste i resorte za starce, i stotine škola i vrtića, mogli smo već deset puta riješiti probleme dužnika u francima ili proračunskog deficita i 100 puta naći načine da se aktiviraju pasivizirani potencijali zemlje. Ali ne! Nama je draže jalovanje, ako ne ide na lokalnoj razini, onda se bavimo državnom, ako ne državnom, onda svjetskom, i da, u tome, gotovo kao i u nogometu, sudjeluju svi, ili barem gotovo svi, možda uz pokoju iznimku, snagom izvornog autoriteta.

Kavice, nogomet i politika – strasti kojih ćemo se teško odreći

Eh, da, politika je stvar koja kod nas sve ostrašćuje, prenosi se s koljena na koljeno, nekada i sa suprotnim predznacima (znate ono, minus i minus daju plus, no ovdje su sve kombinacije moguće), ona podiže napetost oko svakog nedjeljnog ručka kada se okupi obitelj jer jedan ima ovo mišljenje, drugi ono, pa dijalektika samoupravnih interesa savršeno funkcionira dok se reže mesna štruca i dijeli francuska salata. O njoj se pristojno šuti kada se nalazimo s neznancima, a žučno lamentira kada se nalazimo na još jednoj tipičnoj hrvatskoj stvari – mitskoj kavici u omiljenom kafiću – s istomišljenicima. Pratimo je u tri dnevnika od 18.30 do 20.00, a onda još jednom ponovimo lekciju u 22.00, ali prije toga treba pripaziti da ne propustimo barem jednu emisiju u kojoj se govori o politici, naravno, usput skrolajući po tabletu ili pametnom telefonu, da nam ne bi kakva novost promakla.

Istina je, gledamo mi i sapunice, šopingiramo po trgovačkim mallovima, idemo na skijanje, nešto i radimo, zaboga, gledamo ponekad dobre serije i mislimo kako bi bilo genijalno da nam politika ili političari izgledaju kao u Borgenu ili kao u Kući od karata, obavijeni onako mističnom i zavodljvom aurom neprispodobive moći, pratimo mi, dakako, postove o mačkama, gledamo dokumentarce o zmijama i slonovima, no gotovo ni u čemu nema toliko kolektivne strasti kao u - politici.

Gledam neku emisiju o Francuskoj, naravno, propagandnu, ali sve je ionako propaganda, koliko strasti se ulaže u sir i koliko novca, napamet računam, zaradi to i to selo od prodaje te i te vrste sira, ako ga proizvede 20.000 tona na godinu. Naravno, ne vjerujem da su stanovnici tog sela nepolitični i da ne znaju tko im je lokalni načelnik, vjerujem da znaju i tko je predsjednik Francuske, kao što vjerujem da znaju nešto i o aktualnim stvarima vezanim uz geopolitku, ako ih nisu iskusili i na vlastitoj koži, no kao da mi nešto promiče – svi oni sa strašću govore o zrenju sira, o temperaturi, o dubini podruma, vrsti zemlje i ovcama, o kvaliteti, okusu, mirisu, o cijenama koje mogu postići, a da pritom nema ni spomena ni trenutne politike, a kamo li one iz vremena De Gaullea ili, još gore, Petainea: to su zacijelo dobre teme za povjesničare amatere i zaljubljenike u vintage stvari. I da, uzeo sam za primjer baš zemlju u kojoj se zaista dosta govori o politici (sjetimo se samo, primjera je bezbroj), kao i u susjednoj nam Italiji (još i više primjera – posljednji je onaj o gradonačelnici Rima koja nije u stanju riješiti problem upravljanja javnim gradskim prijevozom u višemiljunskom Rimu), ona je isto tako dio svakodnevice, no izvrgnuta brutalnom alanfordovskom podsmijehu na najmanji znak zastranjenja. No govorim i o onome drugome, o strasti koja je daleko više usmjerena u neka kreativnija područja života, primjerice siru. Ili vinu. Ili parfemima. Ili cideru. Ili satovima. Ili dizajnu cipela. Što se, uostalom, vidi iz priloženoga: valjda je proizvodnja sira u onom ranije spomenutom selu, uspoređujem i dalje tako napamet, u prihodu otprilike ekvivalentna prihodu turizma neke naše velike turističke županije. U jednom selu od 400 stanovnika. Od jedne robne marke. Ne, nije tu kriv kapitalizam, niti nam je kriva „globalna urota“. Ipak je nešto i u nama.

Ipak, ima jedan razlog zašto je tolika strast u politici. Naime, to je onaj skriveni aksiom, ono nešto na što smo pomalo slijepi jer predstavlja konstitutivnu stvar našeg društva: ono je još uvijek demokratski premlado (da ne kažem nezrelo, ako ćemo u kategorijama sira) i ekonomski previše etatizirano tj. uglavnom praćeno prekrutom regulativom koja je savršeni teren za sve moguće marifetluke svake šuše koja se domogne i najmanje pozicije moći.

No, i dalje, unatoč svemu, sumnjam da bismo se, čak i da su stvari posve drukčije posložene, odrekli naših strasti, upravo poput one spomenute kavice, nogometa, pa tako i politike. Mi je jednostavno volimo, priznajmo si to, ono žustro raspravljanje o temama o kojima ne znamo uglavnom ništa, ali mislimo da znamo puno, uvlači nas ta neka gravitacijska sila moći, vidljive i nevidljive, osjećamo trnce kada otkrijemo i najmanju naznaku tajne i zavjere. Ona je možda dio našega gotovo mediteranskog i gotovo balkanskog šarma, pa čim je prije prihvatimo kao takvu, možda shvatimo da je ono pričanje „obo politiku“, što su radili naši pradjedovi, djedovi i roditelji zapravo od puno manje važnosti no što joj sada pripisujemo. Možda, ako si priznamo tu neospornu činjenicu, zaista uspijemo.

Autor: Milan Zagorac

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.