In memoriam prijatelju Josipu Klarici

In memoriam prijatelju Josipu Klarici

U kafiću nama omiljenom okupljalištu nas trojca „dežurnih mušketira“ raspredali smo te večeri neobrađene teme, naravno malo politike, osvrt na mlađe dane, otiske mladosti i neizbježno kulinarstvo – neiscrpna tema.

Na zidovima vise slike moje male osobnosti, fotografije od Josipa uljepšavaju ga svojim neponovljivim vizurama Maksimirskih izmaglica.

Klarica – Bedić – Đurđek, mušketiri  ostaše bez prvaka...u svemu

Te smo večeri popili piće zajedno u lokalu. Rastanak uobičajan – Bok! -  Vidimo se!

Nazavao sam ga po noći da mi narući još metar drva koje dobiva sutradan, jer prvi smo susjedi...

OK!  Kaže on.

Umro je te noći, kamion sa drvima ujutro je došao i otišao. Njegov auto parkiran te večeri ukoso, po njegovom običaju pred garažom, stoji u istom položaju, šteta što je podigao ručnu svoga života.

Pišući ovaj tekst tekle su mi suze, tekla mi je prošlost našeg druženja, no ostala su zauvijek lijepa sastajanja koja nikada neće proteći.

Misli mi bježe, sve bih htio izreći ukratko, našu mladost, dežuranje u njegovoj „svetinji“ uvijek podšišane trave u vrtu, čavrljanje do zore.

Eto zato pišem te crtice druženja, sva sam Josipova saznanja pomno upijao, hvala ti stari, ali ostalo je još puno, puno toga – nedorečenoga. Ostaje mi zauvijek pogled na njegovanu, besprijekorno uređenu živicu, zvuk upaljene kosilice četvrtkom.

Frende sory ali ja ne mogu vjerovati da si se ukrcao na taj krivi vlak. No tvoja lokomotiva stajat će na peronu i zauvijek u našim srcima.

Oduvijek sam ga nasmijavao svojim dosjetkama pokušavajući izvući iz njega toplinu duše koje je brižno skrivao, poluosmjehom, odgovarajući dozirano osmišljenom taktikom.

Ma fenomenalac a i znalac.

Svjedokom sam  zvuka paljenja auta ranom zorom, Josip je odlazio na put Maksimirskih jezera a i nadalje u Turopolje, Moslavinu tražeći onaj famozni trenutak podignuća magle, svečani ulazak sunčanih zraka u njegov već postavljeni kadar omiljene mu kamere „obscure“

Svjetski priznatim uradcima očituju se njegova djela.

Poznavao je bravurozno sve slikarske trikove, tehnika fotografija u malom prstu, čovjek je bio rođen da nauči svijet doktrini umjetnosti.

Teško uopće nadalje pisati a imam još tisuće riječi neispričanih potrebitim za izreći.

Nestaje emocija, snaga...

Ostaje nedorečeno a i nikada dopričanih priča.

Pijesak iz Josipove staklene piramide pune dobrote, lijepih riječi za svakoga, curiti će polako, ponosno, u spomen budučim generacijama iz samo njegove znane „Pandorine kutije“ zauvijek.

Hvala ti majstore, prijatelju naš.

Dubravko Đurđek & Željko Bedić

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.