MOJE NEŠTO

Priča prva

Ulazim u ordinaciju liječnika.
U povećoj prostoriji, mali radni stol na koji je moralo stati sve – komp, tastatura, printer, telefon i hrpa papira. Nekoliko stolica, umivaonik i jedan ormar, čini mi se za odjeću. To je cijeli interijer.
Nigdje niti jedne slike na zidu, lončanice cvijeća ili makar, nekakav pomoćni stolić. Nema klime, nema zastora. Hrpa knjiga, brošura, papira, snopova liječničkih kartona, poredane su ili na podu ili na klupčici od prozora.
Totalna hladnoća!
Pitam liječnika, je li moguće da jedna ordinacija na Rebru, može biti tako siromašna?!
Odgovara mi kako na police za knjige i dokumentaciju nitko nije mislio, ali da je to manje bitno. Dodaje, kako je svjestan činjenice da ljudi poput njega i svi ostali zaposleni u javnim ili državnim institucijama imaju sreću da su osigurani s redovitim primanjima, naspram mnoštva drugih koji tu privilegiju nemaju.
Naravno, mogu oni sami urediti ordinacije, ali o svom trošku. To i nije neki problem. Problem je, da li će, i koliko će dugo ostati raditi.
Odlučila sam, kada slijedeći puta odem k njemu, a to će biti idući tjedan, pokloniti mu jednu lončanicu s cvijećem. Točnije, ne njemu, nego ordinaciji. Ako i taj liječnik, poput mnogih drugih odluči otići, možda navrati neki drugi.
Tko zna, možda cvijeće i preživi, pa pacijenti poput mene neće u toj prostoriji osjećati samo hladnoću.

Priča druga

Nakon obavljenog pregleda kod liječnika, odlazim u PU Petrova.
Naime, dan ranije, na parkingu sam pronašla iskaznicu izbjeglice, migranta, tražitelja azila, nazovi kako hoćeš. Osim imena, prezimena, datuma rođenja i informacije da je mladić iz Afganistana, na njoj nema nikakvih drugih podataka. Osim onoga, da je iskaznicu dobio u prihvatnom tranzitnom centru za migrante "Principovac", Srbija. Pokušala sam lika pronaći preko Facebook-a ali nisam uspjela. Nakon toga, zovem policiju koja me savjetuje da iskaznicu odnesem u prvu, najbližu policijsku postaju. Birokracija traži svoje. Uveli su me u "prijemni ured", uzeli podatke, ispunili formular i prije njegova potpisivanja, pitali me da li želim iskoristiti pravo na nagradu?
Kakvu nagradu? Za što?
Jbt! Što da uzmem onom tko ima manje od mene?
Birokracija, kažem!
Taj dio birokracije mi je manje bitan ali ono što me je zaista iznenadilo, bio je interijer "ureda" PU Petrova. Zidovi su krcati ormarima, onim starim, iz vremena Juge. Čini mi se da datiraju još od ´70-tih. To su ustvari, ormarići poredani u nekoliko nizova, od plafona do poda s onim običnim bravicama koje može svatko provaliti. Ogroman, od vremena potrošen stol, nekoliko stolica i nekoliko policajaca koji su me šutke ali profesionalno odmjerili od glave do pete, nakon čega su nastavili tipkati po svojim mobitelima, vjerojatno čekajući početak ili kraj smjene, može biti i neku intervenciju. Zastora nema, nema klime, parketi škripe i sve zajedno djeluje zastrašujuće. Muškarci u plavim uniformama, visoki, zgodni i markantni, sami po sebi, jedini su ukras u oronulom prostoru. Ipak, policajci, baš kao i liječnici, imaju sreću da su osigurani kakvim-takvim, ali redovitim primanjima. Jedina razlika između njih je ta, što liječnici sa svojim diplomama mogu otići van a policajcima ona u inozemstvu ne znači ništa.
Policiji ne mogu odnijeti cvijeće jer im ono ništa ne bi značilo ali mogu živjeti tako da im olakšam posao i da sa mnom nemaju nikakvih problema.

Priča treća

Vraćam se kući i ulazim u dvorište.
Kuća je u gradnji, dvorište je krcato različitim stvarima od kojih najveći dio treba pobacati. Za dovršetak radova treba vremena, novaca ali i puno radnih sati. Ipak, u tom prostoru u kojemu živim ali i radim s neredovitim primanjima u privatnom sektoru, ima više topline nego u ordinaciji liječnika ili prijemnog uredu PU Petrova. Police s mnogo knjiga, starine, sitnice naših majki, očeva, baka i djedova, preuzetih u naslijeđe da bi se sačuvale, ponosno prkose modernom i nameću se kao veća vrijednost od tehnologije koja omogućava lakši život, ali koja i traje puno kraće od njih. S razlogom.
Mnoštvo zanimljivo osmišljenih ukrasa od starudija, poput stare tenisice u kojoj su posađene trajnice ili starog ribeža povezanoga špagom koji visi ispod nadstrešnice a iz kojeg stidljivo, iz lončanice proviruju roza cvjetovi.

Mnoštvo stare opeke koju nisam dala baciti i koju tek trebam iskoristiti, stari crijep koji također čeka red za ukrašavanje. Pohabani lonci u kojima je kuhala moja svekrva a koje sam škrto sačuvala, stanište su cvijeća, kaktusa, začinskog bilja. Stari, pohabani bicikl mog svekra nisam dala u otkup željeza, zato jer s njim imam posebne planove.
Baš kao i s malim, od rđe uništenim roštiljem, na kojemu je moj dragi svekar pripremao najbolje nedjeljne objede za cijelu obitelj. Radim u privatnom sektoru i nemam privilegiju redovitih, sigurnih primanja, ali imam toplinu doma, ujedno i radnog prostora, za koje se trudim da ostane ono što bi trebao biti - mjesto povratka. Jer, možda jednom, nakon svih ovih teških i grubih godina u kojima nam ljudi odlaze, toplina doma koju imam, njegujem i nadograđujem, bude jedina prava ostavština mom sinu i njegovoj obitelji.
Nije, i ne može sve biti u novcu.
Od doma i ognjišta se ne odustaje. Teško onom, tko na to pristane.

Autor: Ivanka Žakman

CESARE = ISUS

Ovaj mali Cesare je razapet kao Isus na križu!

Još malo pa ćemo zaglibiti i u međunarodni incident. Možda i ratovati s Talijanima. Ako treba ratovati za jednog dječaka i na to pristajem. Jer, svako dijete vrijedno je toga. Ali, samo onda, kada mi netko dokaže kako je majka 100% u pravu.

Jer, djetetu trebaju i majka i otac, pod uvjetom da su normalni. Meni se čini da u slučaju ovog malog, nitko nije normalan. Roditelji ponajmanje. Uz dužno poštovanje svim majkama i očevima, pitam se, nije li sve ovo moglo proći drugačije?

Dobro mi je poznat dalmatinski mentalitet i znam kako u Splitu razmišljaju "žene na funkcijama". Od Socijalne skrbi, preko odvjetnica pa sve do sutkinja. One su prije svega, "žene s juga" ,a tek onda djelatnice. One iste koje na svojim položajima imaju "zadnju riječ", a koje nakon odrađenog posla u vlastitoj kući, pred mužem, sinovima pa čak i pred unucima muče k`o zalivene. Jer drugačije i ne smiju. Mnogim ženama, također s juga koje nisu na funkciji, s ovim prvima je teško, jer ove prve su budaletine, a štite ih titule funkcija.

Da su bile imalo prisebne i normalne, sukladno svom poslu koji rade i ovlastima koje imaju, pronašle bi, ponajprije najbolje moguće rješenje za klinca, a onda i za oca i za majku i spriječile bi ovu svinjariju od pokušaja "ovrhe" nad djetetom, što je umjesto njih učinila hrpetina ljudi. Ali, ne! One su školovane, stranački zaštićene, ali i glupe k`o kurac! Čini mi se kako je ista situacija i u Italiji, jer da nije, kompromis bi se već odavno našao.

Mogu razumjeti majku, ali da ga jebeš, mogu razumjeti i oca. U Hrvatskoj, bombardirani smo pristranom pričom majke, otac je tek progovorio. U Italiji pak, bombardirani su pristranom pričom oca. Sigurna sam kako će na kraju balade izaći, kakve-takve, istini vjerodostojne činjenice. Možda će one biti na strani majke, možda na strani oca, a možda nas i iznenade!? Majčinstvo poštujem, ali nitko me ne može uvjeriti da očevi ne mogu biti bolji roditelji od majki.

Sve u svemu, i otac i mati ovog klinca, veće su budaletine nego što mi sebi sada želimo priznati.

Cesare je, ne njihov sin, već samo jadno, rastrgano dijete koje si ne može pomoći! A hrvatska i talijanska rulja misli kako su upravo oni zaštitnici pravde u ime dječaka pa svatko vuče na svoju stranu, još jače nego sami roditelji.

Cesare je, ne samo žrtva oronulog pravnog sustava i Hrvatske i Italije, žrtva razjarene mase koja prosvjeduje, već je i dijete koje je od strane svojih roditelja rastrgano gore i od samog Isusa Krista!

Sramite se!

Nina i Alesandro, prije svega

Autor: Ivanka Žakman

Sedamdesete

Mamić je unikat. Produkt je i Tuđmanove vizije i korumpiranih političara i inferiornog društva "suvremene" Hrvatske.

Ma koliko je njegovo ponašanje svakom iole normalnom čovjeku gnjusno, osobno, ne zamjeram mu ništa.

On se samo ponaša onako, kako mu drugi dozvoljavaju. Uz sve navedene, čak i suci, ljudi koji u rukama imaju alate za kažnjavanje i stavljanje iza rešetaka svakoga tko to zaslužuje. Bilo radi kriminala, bilo radi neprimjerenog ponašanja u sudnici. U sudnici, gdje bi kultura i poštivanje zakona trebale biti neprikosnovene.

Prodanović i Sloković, iskusni su odvjetnici koji su u svojoj praksi branili mnoge, narodu omražene face. Ipak, građanima su i dalje simpatični i malo tko im zamjera njihov rad.

Scene na Županijskom sudu u Osijeku samo su jedne u nizu drskog Mamića. Neki misle da je to unaprijed dogovoreni scenarij, drugi tvrde kako je to samo dio ludila, ludog Mamića.

Ako je riječ o prvome, svaka im čast. Ako je riječ o drugome, pitam se, jesu li dvojac Prodanović/Sloković uistinu toliko siromašni da im treba i Maminjin novac? Uz cijenu ovakvog vrijeđanja njihova rada i osobnosti.

Ili je u pitanju želja da se još jednom dobije pobjeda na sudu, što koristi njihovoj odvjetničkoj praksi. Čak i po cijenu "pustite lopova".

Voljela bih da odvjetnici takvog kalibra, povremeno u svoje okrilje uzmu neku sirotinju i da je obrane od, primjerice, deložacije iz kuće/stana radi kredita u švicarskim francima. Ili da svojim umijećem i znanjem štite neku bakicu radi neplaćene pristojbe za radio, pobijajući rješenja Ovršnog zakona i dokazujući njihovu pogubnost i besmislenost. Ili da budaletinu koja prijeti svojoj bivšoj djevojci/supruzi strpaju iza rešetaka na duže vrijeme. Ili da učine nešto slično za one koji nemaju love a koji će u sudnici biti pristojni dok će odvjetnicima biti zahvalni. I neće ih vrijeđati. I da to učine pro bono.

Davnih sedamdesetih, moji roditelji su sazidali jednu sobu. Bez sanitarnog čvora i bez potrebne građevinske dokumentacije. Nakon dolaska inspekcije, stiglo je i rješenje za rušenje. Veseli trio, moj otac, majka i ja, trebali smo spavati, vjerojatno u dvorištu pod šatorom.

Veno Bojanovski, odvjetnik kojega su moji roditelji angažirali, odradio je svoj posao. Spriječio je rušenje, dogovorio je plaćanje kazne u ratama i isposlovao vrijeme za dobivanje potrebne dokumentacije.

Scena koja mi se urezala u pamćenje bila je ona, kada su moji roditelji na stol stavili svoje dvije, tek dobivene plaće i još nešto posuđenog novca kako bi podmirili troškove Bojanovskog.

On je pogledao svežanj novčanica i pitao moje roditelje: "A od čega ćete vi živjeti?" Tata je odgovorio da će se snaći, majka je nadodala da imaju još novaca. Bojanovski je mojoj mami zaprijetio kažiprstom i kimanjem glave. Naravno, znao je da ne govori istinu.

Nakon toga, mene je pomilovao po glavi i rekao: "Mala, ne boj se sirotinje, protiv nje se uvijek može. Boj se pretjeranog ponosa, uz njega ćeš uvijek biti sirotinja!" A mojim roditeljima je rekao: "Ostavite ove novce za sebe i za dijete. Vama neću uzeti niti dinara a ja ću se već namiriti. Ima bogatih, njima ću naplatiti i ovaj vaš trošak."

Uz sva protivljenja i nagovaranja mojih roditelja, Veno novce nije uzeo. Umjesto njih, zatražio je od mog oca da mu natoči rakiju. Popio ih je nekoliko, zacrvenio se, i u dobrom raspoloženju, pozdravio se i otišao.
U povijest, gdje mu je i mjesto.
Hvala Veno!

Autor: Ivanka Žakman

Kava, nacionalni problem!

Vidim, na veliko se raspravlja o cijeni kave u Dubrovniku.

U Dubrovniku sam bila prije davnih godina, polila sam kavu, čak i u ono doba skupo je platila ali nisam požalila. Pogled na stare zidine, klapa koja je pjevala nedaleko od kafića u kojemu sam sjedila, čaša vode krcata ledom koju nisam tražila ali mi je ipak bila servirana i vrijedila je zlata na onoj sparini, nakon toga popijena čaša crnog vina, moja Anita, frendica s faksa čiji sam bila gost, njen dubrovački dijalekt, kompletan ambijent i svijest da sjedim u središtu grada koji je bio Republika dok su ostaci današnje Hrvatske još uvijek bili, gotovo pa čopori, plemena... Cijeli taj ambijent sa svojom poviješću, ne samo da je opravdao tu cijenu kave, vina, puta, hrane već ju je i ponudio ispod njene realne vrijednosti. Jer, zašto bi u jednom takvom gradu dijelili milostinju? U ime koga i čega?

Skupo sam plaćala jela i pića diljem Europe. Od Poljske, Italije, Njemačke, Francuske... Gutljaj vina i nešto na tanjuru, savršeno dekorirano do te mjere da me je više podsjećalo na Piccasovu sliku nego pravo jelo, stajao je u doba mojih mladenačkih putovanja puno, puno novaca. Koliko sam uštedjela na grupnom prijevozu, toliko su mi isisali restorani, karte za muzeje, prevoditelji. I nisam se bunila.

I umjesto da cijenimo ono što je naše pa i zagorske štrukle, međimurske gibanice slavonske kobasice i sve ostale delicije naplaćujemo onoliko koliko one vrijede (a vrijede zlata), mi se prepucavamo i zamjeramo Dubrovniku na "visokoj" cijeni kave. Halo, ljudi!

Riječ je o gradu koji ima svoju duboku, istinsku povijest. Ima sve ono što hrpetina metropola širom Europe nema. Koliko vidim, na cijene se ne tuže stranci, već domaći. Jbt, ako nemam love za otići u Dubrovnik, u njega neću niti ići. Ili ću ipak otići a u nedostatku love, piti ću kavu iz termosice, piti vodu iz slavine, pojesti sendvič od salame podriguše i neću prigovarati. Realno, za prigovore neću imati niti vremena, jer, minimalista sam, pa ću makar bila i gladna i žedna, uživati ću u svemu onome što Dubrovnik nudi.

Osim toga, kako kaže moja frendica Tihana, puna mi je kapa ispijanja kave s ljudima iz dana u dan. Uvijek iste face, ponavljanje tema i grč u želucu. Kada se zbroje takvi momenti, onda niti cijena puta, noćenja, prehrane i ispijanja kave u Dubrovniku (ili u bilo kojem drugom gradu) ne stoje toliko puno koliko vrijedi mir bez spomenutog grča u želucu. Makar to dvoje kompenzirali jednom u par godina.

A to što smo mi u svojoj zemlji sirotinja, to je već sasvim druga priča....

Autor: Ivanka Žakman