Izložba Leonarda Budimlića Majnarića "eL zVITOpereno"

vrijeme: 8. veljače 2019. u 19 sati
mjesto: Galerija Idealni grad (Centar za kulturu i obrazovanje Susedgrad).

Linija na površini papira, platna ili realizirana u prostoru kao gradivno sredstvo skulpture, svojim oblikom, kretanjem i karakterom ocrtava temperament i duhovno stanje umjetnika. Leonardo Budimlić Majnarić uzima liniju kao osnovno izražajno sredstvo neovisno o mediju u kojem stvara. Često je riječ o brzom crtežu, tzv. krokiju, pri čijoj izradi autor pažnju posvećuje ključnim elementima koji definiraju izabrani motiv. Skicirajući vlastiti doživljaj svijeta u kojem živimo Leonardo taloži neposredne crtačke, slikarske i kiparske bilješke koje kontinuirano iskustveno nadopunjuje ukazujući pritom na multidimenzionalnost života.

Ostajući vjeran svom prepoznatljivom rukopisu Leonardo Budimlić Majnarić realizira prostornu instalaciju u formi linijskog crteža "iscrtanog" kontinuitetom upotrijebljene crvene žice. Koristeći bijele zidove izložbenog prostora galerije umjetnik gradi priču počevši od arhetipskih motiva teme postanka preko svakodnevnih životnih situacija do prikaza otuđenog pojedinca izgubljenog u bespućima kapitalističkog svijeta u kojem danas živimo. Dinamika crteža ostvarena je prepoznatljivom nemirnom linijom karakterističnom za Leonardove kroki crteže na papiru i tabletu, dok odabir crvene boje aludira na pulsirajuću snagu, krvotok života čiji je ritam definiran usponima i padovima, neočekivanim događajima, te interakcijom i odnosima s pojedincima koji su dio našeg života. Linijski crtež crvenom žicom uvjetovan je prostornim zadatostima galerije. Položaj prozora određuje svojevrsne pauze u gradnji priče iako se kontinuitet crteža ne prekida. Područje između prozora poslužilo je za realizaciju intimnijih tema s manjim brojem aktera, dok duži kontinuirani zidovi postaju mjesto razrade kompleksnijih tema s više različitih karaktera i događaja.

Leonardo Budimlić Majnarić crvenom linijom gradi obrise i definira prepoznatljive forme dominantno figurativnih motiva od kojih je većina u pokretu i interakciji. Brojnošću likova prikazanih u različitim posturama, te izmjenom točke gledišta, odnosno dizanjem i spuštanjem glavnog toka crteža stječe se dojam elektrokardiograma na kojem pratimo frekvenciju ljudskog srca što upotpunjuje crvena boja – boja koja ujedinjuje ljubav i strast, ali i potiče nasilje i rat, boja koja simbolizira središnju vatru čovjeka i zemlje. Osim arhetipske crvene boje najdublje povezane s principom života, u Leonardovom radu pronalazimo mnoštvo simbolike utkane u priču o čovjeku. Riječ "VITO" iz naslova izložbe "eL zVITOpereno" namjerno je istaknuta velikim slovima i referira se na tok života koji umjetnik gradi u svom kontinuiranom crtežu objedinjujući nasumične elemente poput crtanog filma La Linea s glavnim likom zarobljenim u okviru linije te crtanog filma Baltazar u kojem profesor svojom beskrajnom stvaralačkom maštom uči djecu vrijednostima života. Umjetnik razvija priču od začetaka čovječanstva i prvih oslika lovaca na mamute koje kontrastira s današnjom divljom izgradnjom i zagušenošću cestama, rotorima i automobilima, pa sve do arhetipske figure slikara i ženskog modela koji drže okvir slike i uokviravaju aktere aktualne izložbe, njihovu promociju umjetnosti i definiciju statusa umjetnika danas. Valja istaknuti kako su u dinamiku gradnje iskustvene i filozofske priče umjetnika uključena tri simbolička kontrapunkta: interpretacija Božje prisutnosti i prisutnosti Majke Prirode ujedinjenih u liniji života, te mobil interaktivnog karaktera koji nakon razgleda izložbe ukazuje posjetitelju na mogućnost izbora u životu. Izbor uvijek postoji iako opcije koje se nude nisu uvijek lake, već podrazumijevaju preuzimanje odgovornosti i posljedica. Pozicionirani iznad mobila i za Leonardove kroki crteže već prepoznatljivi elementi Sunca i UFO-a predstavljaju oblikovni potpis na kraju crteža odnosno izložbe.

Iako naizgled skicuozan, jedinstveni crtež Leonarda Budimlića Majnarića priča je o povijesti čovječanstva. Diversifikacija Leonardovog crteža odraz je diversifikacije života koji je nepredvidljiv, pun uspona i padova, nelogičnosti i apsurda, a opet neprocjenjiv i jedinstven. Leonardo je neponovljivost života utjelovio u autentičnom prostornom crtežu osmišljenom i realiziranom u direktnoj komunikaciji s prostorom u kojem je nastao. Rad koji živi samo dok traje izložba istovremeno je fragilan i dubok koliko i ljudski život. Djelo Leonarda Budimlića Majnarića utjelovljuje spontanost, slobodu, karakter i autentičnost njezina autora, te poziva promatrača da promisli o niti koja spaja ljudske živote u jedinstveni zajednički svijet.

Sonja Švec Španjol, mag.hist.art.

Izložba likovnih radova Dimitrija Popovića: "Corpus femininum"

mjesto održavanja: Udruga Zelene i plave Sesvete, Kelekova 2, Sesvete
datum početka/završetka: 17. studenog - 5. prosinca 2022.
otvorenje: 17. studenog u 19:00 sati
Koncert
Accoquartet: Tanja Bandalović, Anamarija Nerad, Ivana Cvetkovski i Maja Talajić
Program: Carlos Gardel: Por una cabeza
Carlos Buono: Milonga para Batato
organizator: Muzej Prigorja
http://www.muzejprigorja.hr

Žena kao najpotentnije i najljepše inspirativno polazište likovne umjetnosti u djelu Dimitrija Popovića našla je svoje utočište u svojoj stvarnoj i mitskoj dimenziji. Njeno biće i tijelo kao neiscrpan motiv, njena historijska i mitska sudbina kao tema, predstavljaju se novom izložbom koja objedinjuje gotovo sve Dimitrijeve cikluse posvećene ženi. Prikazujući je kao nesagledivo slojevito i složeno biće, kao svojevrstan mit. Mit koji slavi Dimitrijeva slika, kroz raznovrsnost stvarnih i mitskih ženskih persona od Meduze i Medeje, Salome i Magdalene preko Gioconde do Marilyn Monroe i Vesne Parun. Ne pokušavajući razjasniti taj mit, već ga potvrđujući kao trajni kreativni stimulans u raznovrsnosti njegovih stilskih, tehničkih i značenjskih metamorfoza.
(Sanda Stanaćev Bajzek /kontakt: 098 1780 190)

Izložba je ostvarena sredstvima Gradskog ureda za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo Grada Zagreba te Ministarstva kulture i medija RH.

Izložba Marijane Džepine otvara se u Galeriji Idealni grad

U srijedu, 7. svibnja 2025. u 19 sati, u Galeriji Idealni grad (Centar za kulturu i obrazovanje Susedgrad, Argentinska 5, Gajnice, Zagreb) otvara se izložba slika i crteža Marijane Džepine, pod nazivom ”Pjesma u sebi”. Izložbu će otvoriti predsjednica HDLU Zagreb, Krešimira Gojanović, a moći se pogledati do 16. svibnja 2025., radnim danom od 10 do 18 sati.

Biografija autorice: Marijana Džepina rođena je 1977. u Drnišu. Diplomirala je na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu 2002. godine. Bavi se slikarstvom, crtežom i grafikom. Izlagala je na više samostalnih izložbi u Hrvatskoj, te sudjelovala na nekoliko skupnih izložbi u Splitu, Puli, Zagrebu, Ortoni (Italija), Vitezu i Samoboru. Autorica je nekoliko murala u javnom prostoru (2019. i 2008. u OŠ u Đurmancu, 2007. u srednjoj školi Ivan Švear u Ivanić Gradu). Posljednjih godina bavi se istraživanjem organskih oblika, za što inspiraciju pronalazi u prirodi, kulturnoj baštini i suvremenoj arhitekturi (princip univerzalne analogije). Živi i radi u Zagrebu.

Izvor: https://hdlu-zagreb.hr/

Izložba Marije Tokić "Zagreb u srcu"

vrijeme: 09. 05.2019 u 19 sati
mjesto: Galerija " Ruža", Gunduličeva 45 Zagreb

Izložba Marije Tokić u Novom Marofu "Zagreb u srcu"

vrijeme: 01.10.2019. u 19 sati
mjesto: Gradska knjižnica i čitaonica Novi Marof

Marija Tokić rođena je 1953. god, u Osekovu, gdje je pohađala osnovnu školu. Daljnje školovanje nastavila je u Zagrebu, gradu u kojem je odlučila ostati i živi danas.
Slikarske tehnike i mogućnosti likovnog izražavanja upoznala je na likovnim radionicama Miloša Popovića, prof., Dubravka Lepeja, prof., Ane Tomljanović. prof. ak. grafičar/slikar.
Redovita je polaznica škole crtanja i slikanja Atelier Sellier pod vodstvom Tese Horvatiček Paradi, mag. art.
Članica je udruge PULS Moslavački štrk Popovača i Ama artem Zagreb.
Sudjelovala je na brojnim skupnim izložbama, te na likovnim kolonijama humanitarnog karaktera.

Izložba Marine Ćorić "Duševni interijer"

vrijeme: 9. svibnja 2019. u 19 sati
mjesto: Galerija ZILIK, Radićeva 13, Karlovac

Na izložbi će posjetitelji moći razgledati ukupno 28 slika intimnog formata koji su nastali u proteklih nekoliko godina. Niz autoportreta u interijeru prikazuje umjetnicu pri obavljanju svakodnevnih poslova poput pranja, oblačenja ili pospremanja, no ovdje nije riječ o žanr-scenama već vizualnom dnevniku intimno-psiholoških stanja koja se ogledaju u načinu interpretacije pojedine radnje. U autoportretima Marina Ćorić povremeno direktnim pogledom komunicira s promatračem, ponekad je zaokupljena vlastitim poslovima, a često prikazuje svoj lik okrenut leđima prema promatraču čime se zatvara u sebe, podiže zid i distancira od ostatka svijeta. Prikazana bez šminke, u donjem rublju ili odjeći "za po doma" ona ogoljuje svoje fizičko i psihičko obličje i lišava ga nametnutih očekivanja javnosti.

DUŠEVNI INTERIJERDUŠEVNI INTERIJER

Autoportret kao jedna od najstarijih likovnih tema odražava sveukupnost doživljaja koje pojedinac ima o sebi i svom identitetu. Ono što intrigira kod teme autoportreta, osim likovnih karakteristika poput prepoznatljivog rukopisa i refleksije duha vremena, jest način na koji umjetnik percipira i interpretira samog sebe. Naime, autoportret nije samo puki skup fizičkih osobina, već odražava emotivna stanja, želje i potrebe, vrijednosti i uloge koje krijemo u sebi. 
Marina Ćorić uzima medij slike kao primarni način komunikacije te u njemu stvara ciklus autoportreta manjeg formata kojim pruža uvid u vlastiti proces vrednovanja same sebe. Niz autoportreta u interijeru prikazuje umjetnicu pri obavljanju svakodnevnih poslova poput pranja, oblačenja ili pospremanja, no ovdje nije riječ o žanr-scenama već vizualnom dnevniku intimno-psiholoških stanja koja se ogledaju u načinu interpretacije pojedine radnje. U autoportretima Marina Ćorić povremeno direktnim pogledom komunicira s promatračem, ponekad je zaokupljena vlastitim poslovima, a često prikazuje svoj lik okrenut leđima prema promatraču čime se zatvara u sebe, podiže zid i distancira od ostatka svijeta. Prikazana bez šminke, u donjem rublju ili odjeći "za po doma" ona ogoljuje svoje fizičko i psihičko obličje i lišava ga nametnutih očekivanja javnosti. Dinamika ciklusa ostvarena je različitim kadrovima i očištima koja variraju od klasičnog linearnog prikaza pa sve do ptičje ili žablje perspektive koja rezultira distorzijom ljudskog tijela. Nelogičnost u prikazu tijela umjetnice dodatno je potencirana preuveličanim rukama, zglobovima i koljenima. Lice je rezignirano i odsutno, često usahlo s naglašenim podočnjacima te zorno oslikava aktualno stanje duha autorice. Značajnu ulogu ima i posebna paleta boja koja definira cjelokupnu atmosferu ciklusa. Degradacijom boje zatamnjen je ton, a boje blijede, gube na čistoći, intenzitetu i zasićenosti. Umjetnica odabire neobične kadrove koji djeluju kao isječci iz stvarnog života. Pojedinačni prikazi poput izlaska iz kupaonice, oblačenja ili brisanja u ručnik objedinjeni s ostalim radovima čine mozaik života odnosno ilustriraju jedan od mnogih slojeva kompleksnog ljudskog karaktera. Veliku ulogu u interpretaciji unutarnjih psihičkih stanja ima i sâm položaj tijela umjetnice. Pogled u pod, spuštena ramena, blago pognuta glava prema dolje i isprazan pogled bivaju oličenjem ravnodušnosti i melankolije. Prizori su kontinuirano smješteni u interijer što pojačava dojam intimnosti i introvertiranosti vlastitog umjetničinog karaktera, ali taj privatni prostor pruža i stanovitu slobodu i osjećaj sigurnosti. On ujedno predstavlja i autoričin "duševni interijer" definiran i prezentiran kao i ona sâma – osamljeno i hladno. Tematski i stilski radove objedinjuje specifičan kolorit, atmosfera, neobični kadrovi i naglašeno individualan pristup oblikovanju tijela i lica vlastitog lika.

Marina Ćorić svoj slikarski stil opisuje kao "subjektivni realizam" obrazlažući kako njezine slike općenito ostavljaju realističan dojam, no povremeno su vidljiva izobličenja i netočnosti u anatomiji ljudskog tijela koja ponekad zahvaćaju i prostor u kojem je smještena figura što ukazuje na iskrivljenu percepciju sebe i stvarnosti. Svoje ideje i misli umjetnica komunicira slikama, a višeslojnost iskomuniciranog pratimo kroz radove koji sežu od vrlo životnih i svima nama bliskih situacija (Autoportret s ručnikom), preko insceniranih (Autoportret kao klaun), eksperimentalnih (Autoportret s ogledalom; Me, Myself and I), asocijativnih (Super!) pa sve do pomaknuto liričnih (Autoportret s plastičnom vrećicom) interpretacija.

Valja istaknuti kao je riječ o jednom životnom periodu unutar kojeg je umjetnica stavila naglasak na interpretaciju specifičnog segmenta svoje ličnosti i vlastitog viđenja same sebe pri čemu su autoportreti nastali kao emocionalne reakcije na životne situacije tj. kao odraz trenutačnih psihičkih stanja što se odrazilo i na paletu boja i razinu distorzije vlastitog lika na slici. Naime, autoportret je jedinstveni dokument vremena koji ostavlja trag, interpretira odnos i ostvaruje dijalog sa samim sobom i bivstvom u sebi i kao takav podložan je promjenama. Autoportreti nastali u različito vrijeme mogu se uvelike međusobno razlikovati ukoliko su nastali u periodima promjene svijesti, autopercepcije ili samopoimanja.

Spoznati sebe, te oblikovati pojam o sebi putem vlastitih misli i vjerovanja zahtijeva direktno okretanje k vlastitosti u cilju istraživanja sebe iznutra prema van. Riječ je o najintimnijim spoznajama do kojih možemo dospjeti ponirući u dubine vlastitih misli, osjećanja i djelovanja. Marina Ćorić intimnim formatima svog vizualnog dnevnika uvodi promatrača u jedan svijet distopijskog karaktera gdje je sve nekako blisko i dobro poznato, ali opet izmješteno i drugačije. Atmosfera je melankolična, vlada potpuna tišina, ali ona tišina koja izaziva nemir i komešanje kod promatrača te ga navodi da upoznavanjem tuđeg sadržajnog aspekta autoportreta zaroni i u vlastiti te upozna samog sebe. 
Sonja Švec Španjol, mag.hist.art.

Marina Ćorić rođena je 1987. godine u Zadru, gdje je 2006. završila školu Primijenjene umjetnosti i dizajna. Diplomirala je 2017. godine u klasi izv. prof. Dragane Nuić-Vučković kao magistra slikarstva i profesorica likovne kulture na Akademiji likovnih umjetnosti Široki Brijeg Sveučilišta u Mostaru, BiH. Trenutno živi i radi u Zadru. Osim slikarstvom bavi se i umjetničkom fotografijom. Sudjelovala je na nekoliko likovnih kolonija od kojih se mogu izdvojiti slikarska Eko kolonija (2014. i 2016.) i grafička kolonija Workshop Salona (2014.). Također, sudjelovala je na dvadesetak skupnih međunarodnih izložbi u regiji kako sa svojim slikarskim tako i s fotografskim radovima. Najznačajnije među njima su izložba 21. Minijature u Zaprešiću (2018.), 4. trijenale autoportreta „Pojam o sebi“ u Samoboru (2017.) i 15. izložba „Privatno i Javno“ (2017.) na kojoj je i osvojila nagradu za slikarstvo. Sa svojim fotografijama je sudjelovala na 3. Biennalu hrvatske mlade fotografije (2016./2017.), na 9. Rovinj Photodays-u gdje je osvojila 1. mjesto u kategoriji Akt/Tijelo (2016.), te na 1. Biennalu hrvatske mlade fotografije gdje je osvojila 3. mjesto odlukom žirija i 2. mjesto odlukom publike (2011./2012.). Osim skupnih izložbi, imala je i nekoliko samostalnih izložbi od kojih je bitno spomenuti izložbe: „Umjetnost spaja“ u sklopu Festivala Treće Uho u Dubrovniku (2017.), izložbu „Nuić-Ćorić-Paponja“ u Tuzli (2017.), te samostalnu izložbu „Autoportreti“ u Kninu (2018.). Osim toga, njeni fotografski radovi su objavljivani u časopisima i na naslovnicama knjiga.

web stranica: www.marinacoric.wixsite.com/marina-coric

Izložba Mije Maraković "Projekt teški otpad"

vrijeme: 28. studenog 2019. s početkom u 19 sati
mjesto: Galerija Laval Nugent, Vodnikova 4, Zagreb

Riječ je o posljednjoj ovogodišnjoj izložbi u galeriji Laval Nugent koja je ujedno i pobjednička izložba godišnjeg natječaja za izlaganje u galeriji. Naime, među više od trideset prijava pristiglih na natječaj za izlaganje u 2020. godini u Galeriji Laval Nugent Stručni savjet galerije odabrao je mladu akademsku umjetnicu Miju Maraković koja će se na samostalnoj izložbi predstaviti radovima različitih formata nastalim u posljednje tri godine. Mia Maraković dobitnica je Rektorove nagrade 2016.godine za projekt „Život ispod Sunca“ , 2017. godine osvojila je posebnu nagradu u sklopu izložbe „Student International Art Biennal“ (Makedonija), a 2018. godine treću nagradu Zavičajnog muzeja grada Rovinja. Iste godine nagrađena je i pohvalnicom akademskog vijeća.

Mia Maraković rođena je 23. 09. 1990. u Zagrebu. Završava Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 2018. godine.

Do sada je imala devet samostalnih izložbi u Osijeku - 2011. (GALERIJA OKO) , u  Zagrebu , 2016. (ACADEMIA MODERNA) , u Zagrebu, 2017. (GALERIJA PIKTO) , u Zagrebu, 2017. (LAUBA), u Zagrebu, 2018.(GALERIJA VN),u Zagrebu,  2018. (ŽIVI ATELJE), u Karlovcu , 2018.(GALERIJA ZILIK), u Zaprešiću, 2019. (GALERIJA RAZVID)i Zagreb, 2019. (GARAŽA KAMBA)  te izlaže na pedesetak skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu od kojih ističe 33. Salon mladih(Zagreb) , „Drava art Biennale“(Koprivnica), Osten biennale crteža(Skopje, Makedonija),  Novembarski likovni salon vizualnih umetnosti (Srbija),  Student International Art Biennial – SIAB(Skopje, Makedonija), „Memories 2“, Huang Hgo Art Space Gallery  (Hanoi, Vijetnam),  „Biennale Internazionale Donna“ , Porto Vecchio, Magazzino 26 (Trst, Italija).

Dobitnica je Rektorove nagrade 2016.godine za projekt „Život  ispod Sunca“, 2017. godine  posebnu nagradu u sklopu izložbe „Student International Art Biennal“ (Makedonija), 2018. treća nagrada Zavičajnog muzeja grada Rovinja i 2018. nagrađena je pohvalnicom akademskog vijeća.

Voditeljica je  likovnih radionica za djecu i odrasle u Rovinju (Centar Mare), Srebrenica (Udruga Cesvi i Omladinski centar Srebrenica),  Potočari ( Internat za djecu iz Srebrenice i Udruga hendikepirane djece i omladine Leptir), Graditeljska srednja škola Čakovec, Zagrebu (CKIM), kaznionica za žene-Požega, Odgojni zavod Turopolje i  Pravni fakultet, smjer socijalni rad 2016. , 2017.,  2018. i 2019. godine.

Ostvarila je dvije privremene  javne instalacije „Drvo obilja“  i  „Tunel dobrih želja“, 2016. godine. 

Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika,Zagreb.

Predgovor izložbe
Rad Mije Maraković u sebi već zadnjih pet godina nosi zadivljujuću dozu dosljednosti. Njene izrazito suptilne promjene iz jednog medija u drugi, gotovo iz minimalizma u svojevrstan neoekspresionizam, iz geometrije u ekspresiju, govore nam kako je geneza njenog opusa sasvim u sinergiji s njenim ljudskim duhom, s vremenom, da ne upotrijebim fraze poput životnog iskustva ili čak odrastanja. Pratim Miju već godinama, usudila bih se reći kako se nije  promijenila uopće. Njeni radovi odišu jednakom neposrednošću i autentičnošću kao  i prije par godina. Mia kao da je cijepljena od krize umjetničkog identiteta s kojom se umjetnici često hrvaju. Odnosno, kod ove autorice uputnije je govoriti upravo o kontinuitetu rada negoli o idejama ili transcendenciji. Upravo Mijina vlastita rečenica, napisana prije nekoliko godina u  jednoj od bilježnica najbolje sažima njen stav prema umjetnosti: «Ako ništa drugo zgnječila sam vrijeme», jer govori o duhu njenog stvaralaštva, o duhu nje same, duhu koji ne posustaje u žudnji za stvaranjem.

 
Kronologija radova izloženih u Laval Nugentu nije od  presudne važnosti. Oni su nastali između 2017. i 2019., no možda je od veće važnosti spomenuti presjek događaja u Mijinom životu: kraj akademije, ostavljanje jednog životnog puta i kretanje u drugom smjeru, smjeru nepoznatog. Pojam gniježđenja i nije tako stran za provući kroz trenutačno Mijino slikarstvo.... Ona kao da je uzgajala i čuvala sve ove predmete koje vidimo danas na zidu galerije, te kroz taj proces istovremeno konstruirala vremenski neponovljivu stvar - rađanje radova koji se u srži sastoje od odbačenih predmeta – teškog otpada. Sakupljajući i pronalazeći jedan po jedan objekt, dan po dan, već je onda stvarala stanice svog rada, a njihovom adaptacijom dekonstruirala i rekonstruirala njihove molekule u jednu «profaniju» svrhu – svrhu umjetničkog djela. Autorica ove radove naziva «radovima od smeća» pa ću stoga i ja prisvojiti taj termin, iako uzmimo u obzir kako ovi nasumično izabrani predmeti, nisu ovdje pukom slučajnošću već(ne)svjesnim odabirom umjetnice.

 
Mia od samih početaka koristi najviše trash materijale. Kod ove izložbe pojam trash materijala može biti shvaćen doslovno i metaforički te je uistinu nepoveziv s nekim drugim umjetnicima koji su se u svom radu koristili staklom, svakodnevnim predmetima, poput razbijenih tanjura u slučaju Juliana Schnabelaili aseptičnih tlocrta «stolova» Daniela Spoerrija. Spominjem ovu dvojicu autora jer jedino što imaju zajedničko s Mijinom radom jest upravo dobivena reljefnost samog rada i objekti koji su nimalo (Spoerri) ili potpuno dekonstruirani (Schnabel). Sama aura radova te nagon umjetnika u ovim slučajevima u protpunosti su različiti. Umjetnica uz spomenute nađene objekte za fiksiranje koristi betosan, drvofiks, lak za čamce te tako na radu dobiva gotovo kiparsku strukturu. Bijeli diptih, rad najrecentnije datacije, ujedno podsjeća strukturom na skulpture predimenzioniranih gipsanih glava Franza Westa. U jednom francuskom časopisu njegove skulpture čak su nazivali razigranima, neupotrebljiv pojam kada pričamo o umjetnosti jer često njime dobivamo krive konotacije. Zašto se fokusiram na Westa i zaigranost?  Jer koliko god Mijini radovi promatraču mogu djelovati «zaigrano» ili nasumično oni to nisu. Kao promatrači Mijinog opusa shvatiti ćemo kako ovi radovi od smeća imaju jednaku genezu, ikonografiju i materičnost kao i njene bilježnice, krugovi ili linije. Uvijek je materijal taj koji je za autoricu od presudne važnosti, on će rijetko kada biti «klasičan», no uvijek dovoljno ikonografičan da se prepozna upravo njen trag. Mia se u svom radu ne fokusira na samo jedan objekt koristeći ga pritom kao sredstvo za utjelovljenje forme, kao što je to radio primjerice Julian Schnabel, niti ona kroz njih kroji figurativnu komopoziciju... Česti je slučaj da umjetnici prolaze razno razne «šetnje» kroz područja koja se ponekad i ne čine sasvim njihovima. Kod Mije su ti prijelazi, lutanja, gotovo nevidljivi u cjelini opusa jer ona ne ide uz dlaku angažmanu ili novootkrivenoj osviještenosti koja se danas nerijetko proteže u umjetničkom diskursu, već se čuva u svom malom utočištu, svom ateljeu. Kada sam došla u njen atelje objasnila mi je sve jednom rečenicom i pokazivanjem ruke u smjeru radova:

 
«To ti je to , to je to sa smećem».

 
Ne može biti iskrenije. U vremenu kada bismo ove radove mogli htjeti razumijeti na bezbroj načina, te naglasiti kako je između ostalog problem smeća i problem novovjekovnog čovjeka, koji se prema prirodi odnosi gotovo isključivo kao prema predmetu grubog iskorištavanja, autorica nas upozorava na još jedan segment – segment čovjeka. Pojam čovjeka stvaraoca jednako tako je marginaliziran kroz kapitalizam koji svojim aktualnim nastojanjima guši duh umjetnika. Društvo koje ne razumije kako u suštini mi čovjeka pomišljamo u drugom smislu, kada ga nazivamo slobodnim, nego kada ga kao dio prirode prihvaćamo kao podvrgnuta njezinim zakonima.  Mia svoju slobodu vidi upravo u prirodi vlastitog duha; konstanti stvaranja, sakupljanju «smeća», i šetnjama šumom. Ima li išta lošeg u tome ? Ja mislim da ne, dapače, zavidnog.

Tanja Škrgatić 

Izložba Mohamada Davida Shreima u Galeriji Vladimir Filakovac

U Galeriji Vladimir Filakovac, Dubrava 51 a, otvara se 6. ožujka u 19 sati izložba akademskog slikara Mohamada Davida Shreima pod nazivom “Perish”. Izložba se može razgledati do 30. ožujka 2023., radnim danom od 10 do 20 sati. Ulaz je slobodan.

Mohamad David Shreim slika znanstvenu fantastiku današnjice, hibridno vrijeme simulirane stvarnosti u kojoj dolazi do preklapanja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Novim slikarskim ciklusom tematizira vrijeme neizvjesnosti, društvene psihoze, ljudske prolaznosti te anksioznosti svakodnevice. Prizori entropije, života i otuđenja govore o smislu postojanja i prolaznosti, opstanku i stvaranju. Time postajemo promatračima intimne interpretacije slikarskog stvarnog i nestvarnog prostora i vremena.

Likovi poput onih s glasovite Rembrandtove straže, veslači, vatrogasci, spasitelji, djeca koja plešu oko sunca ili pak dijete na plaži te suvremeni mislilac smješteni su u psihodeličnu fuziju protoka vremena.  Autor se poistovjećuje s njima hvatajući im trenutke iščeznuća te oslikavajući boje sjena u njihovom trajnom nestajanju. Likovi su to koji u svijetu okrutnosti neumorno tragaju za trenucima jasnoće, svrhovitosti i opstojnosti. Osamljeni pojedinci ili skupine ljudi sudionici su raslojavanja zbilje u kojoj se ocrtavaju dijelovi njihovih priča. Oni istovremeno postoje dok nestaju, žive dok umiru u tragovima sjećanja i prošlosti. Toplina ljudskih tijela nerijetko je prikazana kao izvor energije iz koje pršte kolorističke eksplozije neke druge stvarnosti. Mohamad David Shreim ekspresivnom figuracijom i kolorističkim buntom prikazuje oslobođenu silu koja ispunjava čitave prizore. Sigurno kontrolira stvaralački trag i kaos unutar kadra smještajući ga u razne prostore paradoksalne arhitekture i prirode. Optičko rastakanje prizora na više planova doprinosi promišljenom vizualnom košmaru. Zadržavajući osjećaj za cjelovitost kompozicije odlučno oslobađa likovne tenzije kroz više narativnih prizora u jednom scenariju. Kibernetski je to prostor podsvijesti i zbilje, bljesaka sjećanja koji nestaju u zaborav.

Proces slikanja uključuje lijepljenje, struganje, trganje različitih materijala na površini platna. Time, početne impulse i zamisli prerađuje te unosi u fizički proces samog stvaranja. Sukobom likovnih govora dinamizira narativni i kompozicijski ritam perspektiva. Elementi street arta, akcijskog, ekspresivnog, figurativnog i apstraktnog slikarstva prožimaju se u zasebni likovni duktus koji se ne smiruje.

Slikarski egzistencijalizam Mohamada Davida Shreima intenzivniji je od zbilje. On je gotovo proročanski u svojoj brutalnosti, slobodi i klaustrofobičnosti. U skrivenoj bezvremenskoj dubini potrebe za umjetničkim stvaranjem ipak pronalazi nadu za opstanak ljudskosti.

Marijana Paula Ferenčić

Mohamad David Shreim rođen je 1986. godine u Dubrovniku. Godine 2012. završava diplomski sveučilišni studij slikarstva, u klasi profesora Zlatka Kauzlarića-Atača, na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Od 2010. godine član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Boravio je na “GLO ART” rezidenciji u Belgiji 2014. i 2019. godine. Živi i radi u Zagrebu.

Samostalne izložbe:
2023. Galerija Vladimir Filakovac, Zagreb
2013. Galerija Laval Nugent, Zagreb,
2012. Galerija Matice hrvatske, Zagreb,

Grupne izložbe:
2022. Bijenale slikarstva 6, HDLU, Zagreb,
2014. Erste fragmenti 10, HDLU, Zagreb
2014. Armory Arts Week – Fountain Art Fair, Manhattan, New York 
2013. Figuracija kao odraz intime, Radnička galerija, Zagreb
2013. Novi Hrvatski realizam, Gliptoteka, Zagreb
2013. 2. Bijenale slikarstva, HDLU, Zagreb
2013. 360, Galerija Laval Nugent, Zagreb,
2013. Erste fragmenti 9, HDLU, Zagreb
2011. 1.Bijenale slikarstva, HDLU, Zagreb
2010. 30. Salon mladih, HDLU, Zagreb
2010. Izvan formata,  EFZG, Zagreb
2010. Put u nepoznato, Galerija ALU
2009. Muzej Kvarta Travno, Zagrebačko kazalište lutaka , Zagreb
2009. Slike s pogreškom, Galerija Izlog , Zagreb
2009. Na prvi pogled, The Westin Hotel, Zagreb
2008. Na prvi pogled, Društvo arhitekata Zagreba, Zagreb
2007. Pretvori me u zvuk, Tvornica kulture, Zagreb
2006. Mi, Galerija Izlog, Zagreb

Izložba Sanje Kuleš "Pedeset nijansi crvenog"

Petu samostalnu izložbu slika Sanje Kuleš možete pogledati od 04.09.-19.09.2020 u Narodnoj knjižnici i čitaonici Vlado Gotovac u Sisku, Rimska 27.

Rođena je u Sisku 1972 godine gdje završava srednju školu.

Nakon školovanja se više vremena posvećuje slikarstvu, kao slobodan umjetnik. Slike joj odlikuje nesputanost, te raznolikost tema i motiva.

Uglavnom koristi kao svoj izričaj ulje na platnu, te olovku, kreirajući tako svoj svijet pejzaža, aktova i portreta..., ponekad diskretnim, a nekad vrlo snažnim linijama i koloritom.

Dobitnica par priznanja te odličnih ocjena kritičara...

Izložba skulptura na Palmižani - Ljubica D. Buble

Terasa "Palmižana"
24. lipanj - 24. kolovoz 2019.

PALMIŽANSKI PAUNOVI

Svom impresivnom umjetničkom vrtu, drveća koza, mačaka, pivaca, ptica i gudina Ljubica D. Buble ove je godine uvrstila i paunove. Ne zaboravimo na brodove , slavne žene, rosarije i križeve.

„Kiparski svijet Ljubice Buble raste u području očaranosti, dirljivosti i neograničene fantazije, koja u istome i u sličnom naizgled minimalnim varijacijama prosijava uvijek iznova svježinu još nedočiotanoga... Ona rukopisom minimalne geste u svoj svojoj punoći iskazuje plastičku dimenziju medija, narav prirode, sudbinu, ludost i tugu božje pastve, svetost posvećenih.“ Margareta Sveštarov Banov
Ljubica Buble vrsna je Hrvatska kiparica koja na žalost nije dovoljno eksponirana u Hrvatskoj likovnosti. Kao mladu umjetnicu uvelike ju je hvalio njen mentor, slavni kipar Branko Ružić i proricao joj značajnu ulogu u hrvatskom kiparstvu. Potvrđivali su to i najbolji od povjesničara umjetnosti koji su s hvalospjevima dočekivali njene izložbe u značajnim hrvatskim izložbenim prostorima Zbog obitelji Ljubica Buble napustila je Zagreb i preselila se u miran, izolirani vrt malog gradića Trogira. Živjeti život majke i supruge i biti razapet umjetničkim stvaranjem koje je tražilo mnogo vremena, / kojeg nije imala/ bilo je problematično i teško. Ni okolina učmalog gradića koji se rascvjetava samo u žiži ljeta berući turističku žetvu, nije joj bila sklona. / „Nisam više mogla zadržati atelje u gradu, zbog najamnine kiparu koji nije komercijalan, koji ne živi od bižuterija“ /
Zbog toga je prolazila različite ovisnosti, zaluđenosti crkvom, veganstvom, vlastito kažnjavanje odricanjem rada, sve većim zatvaranjem u svom mirisnom ali vrlo usamljenom vrtu. Kad bi se ipak prepustila radu, prepustila se i vlastitoj grižnji savjesti da djeci i obiteljskom životu oduzima ono što oni od nje s pravom očekuju. A opet - ako si umjetnik ne možeš prestatii biti umjetnik - unatoč tim teškim dilemama u trideset godina, Ljubica Buble je stvorila impresivnu kiparsku ostavštinu koja nije u kulturnoj javnosti adekvatno poznata i priznata. U stalnom istraživanju novih oblika tražeći u svemu svoj modus vivendi koji naš kratkotrajni ovozemaljski život prepun ograničenja povezuje s beskonačnom slobodom i svrhovitošću onog drugoga svijeta onkraj granica kozmosa i naše krhosti.

"Kad sam radila “Mačke”, one su prezentirale probleme sredine u kojoj živim i zato su ostale u pamćenju kao “gorke” i neljubazne, te moje mace, “Stabla” su bila ekološka poruka i apel za očuvanje prirode. Ja sam podrijetlom iz Kaštela i uvijek me boljela devastacija toga prostora, kulture. “Koze” su ostale nostalgično naslanjanje na ekoapele, sličice iz vremena koje je odbjeglo. Slavne žene” bile moj tihi bunt zbog položaja i uloge žena u društvu...; Rosariji su hortus conclusus same umjetnice,“ti si vrt zatvoren,... a pun biranih plodova“. A križevi su Križevi. Teški. Bolni, u nebo slani vapaji.

Bez ateljea kojeg si sama nije mogla priuštiti u skupom turističkom centru, a sredina je nije spoznala i pomogla, , punio se njen dom , vrt, kuća... „ Moje kiparstvo je priča o samoj meni „- kaže umjetnica prisiljena da stvara, kao što smo prisiljeni da dišemo i živimo.
“.Jednom mi je puklo u glavi“ - pričao nam je sam od sebe njezin muž vozeći nas iz Trogira u Split. “Ušao sam u prostor u kojem se zatvarala danima a koji je bio prepun njenih djela i jednostavno sam jedan dio odvezao u kontejnere, razbivši ih, kako bih je vratio u obitelj“.
Nisam se usudila pitati je li umjetnica otišla vidjeti ostatke svog stvaranja, i kako je to preživjela. Da li je ikad oprostila taj destruktivni čin ili je sama sebi stvorila veo krivnje i smatrala da se dogodilo samo neophodno.

Ljubica Buble se bavi umjetnošću kad za nju pronalazi vremena na periferiji kulturnih događanja.. I tako unatoč respektabilnom opusu koji je stvorila kroz 30 godina , izolacija ju je zakinula za status velike kiparice u javnom raspoznavanju. Vatra tinja, duša vene, križevi se gomilaju na polici, rosariji i dalje cvatu ali dobijaju vremensku sivu patinu, brodovi ukazuju na neizvršena putovanja i neispunjene želje.
Njeno animalističko stado buja, mačke i koze dopunjuju kokoši, pivci, gudini, ptice. „O mojoj pomirbi sa situacijom i okružjem, one su miroljubivi stvorovi, komični i simpatični, sugeriraju svojevrstan dogovor sa samom sobom i svijetom u kojem živim. Više nisam opeterećena time da okrug nije onakav kakav bih ga željela vidjeti, ali mu nastojim dati najbolje što mogu. Nekada sam preko životinja slala poruke, sada su tu da mi čine dobro, da me simpatičnošću, a ne mrzovoljom, učine još boljom. Veselje je stvar intime, a ne angažmana.“

Odjednom dom je opustio, djeca su otišla svojim putem, muž kao i uvijek predan svojim maslinama i vinu uživa u svom polju - a njoj je najednom bilo vremena previše kojeg je uvijek imala premalo.
"Želim pauna , sjećaš ih se sa Palmižane "- poziv od kćeri koja se udala u metropoli nekako je došao u isto vrijeme kao i poziv s Palmižane : „ Bili bismo sretni ukoliko želite i dođete uljepšati škojarsku galeriju, otvorenu terasu u velikom vrtu. Vaši radovi sigurno će naići na veliko zanimanje brojnih svjetskih morskih lutalica željnih da upoznaju kulturu kraja koji ih ljepotom prirode oduševljava i vabi na stalne povratke“.

Tako je Ljubica Buble započela 2019. intenzivno kipariti svoje „Palmižanske paunove“ koje je sretala prilikom kratkog boravka na otočiću „da pomogne kćeri oko djece“. Ponovno se vratila svojevrsnom načinu kiparenja, gipsu uz potporu žice, kudjelje, novinskog papira te različitih pigmenata u pojedinim radovima. Premda je gips u osnovi amorfan, lomljiv i osjetljiv, ponajviše skroman, „gluv i beživotan“ materijal, kako ga autorica znade jezgrovito opisati, u pravim je rukama vrlo zahvalan. „ Radila sam i imala izložbe u svim materijalima, u kamenu, bronci, pa u keramici... Najradosnije su mi ipak izložbe u toj, kombiniranoj tehnici jer kroz njih se vjerodostojno oslikava moja narav, karakter i nerv. U gipsu dograđujem kao da je u pitanju glina, ali i oduzimam kao da se radi o kamenu“ . Tom “gluvom i beživotnom gipsu" ta iznimno darovita umjetnica snagom svoga nadahnuća i umjetničke vizije udahnjuje život i oblikuje ga u maštovite ambijentalne skulpture. Razlike u prikazivačkim koncepcijama unutar opusa razvidne su već na epidermi kipa. Drugim riječima, karakter fakture u direktnoj je vezi s interpretacijom djela u cjelini. Ljubica Buble se našla ponovno u tisuću pitanja i dubioza koje prati stvaranje likovnog dijela. Umjetnica je još mlada i snažna žena i pred njom su godine sada slobodnog stvaranja koje mogu oploditi ovaj već dosad impresivni opus.. Nakon dugih perioda u kojim se stalno morala obuzdavati , sada mora pustiti ponovno taj kiparski plamen da bukne.

Ljubica Dragojević Buble rođena je 1960, 1984 diplomirala je kiparstvo na Akdemiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Imala je preko 30 samostalnih i veliki broj grupnih izložbi u velikim muzejima i galerijama Hrvatske.

LINK: https://www.facebook.com/notes/galerija-remek-djela/izlo%C5%BEba-skulptura-na-palmi%C5%BEani-ljubica-d-buble/2568393969839483/

Izložba slika "Eppur si muove" Morane Jugović

vrijeme: 21. rujna 2020. u 18:00
mjesto: Narodno Sveučilište Dubrava, Dubrava 51 a, Zagreb

PREDGOVOR
EPPUR SI MUOVE

meditativno slikarstvo Morane Jugović
Slikarski ciklus Morane Jugović pod nazivom Eppur si muove, likovna je posveta jednom duhovnom putovanju, kroz koje se boja reflektira u krivuljama unutarnje potrage za esencijom bića u stalnom gibanju energetskih tokova. U tom traženju, cilj je put sam: daleko od svih neplodnih sumnji u poslanstvo suvremene umjetnosti, slikarstvo ovdje postaje intimni čin samospoznaje, terapeutsko sredstvo koje bilježi rast vitalne sile, emocionalnu bujnost koja se transformira u nadilaženju krutih konvencija te poput toka divlje rijeke preplavljuje poznate granice, ponire u dubine i u plesu složenih ritmova stvara mistična obzorja.
Ispod površine ega, kao i ispod površine zemlje, postoje svjetovi neuhvatljivi u dnevnom viđenju i rutinama, tiha prisutnost svijesti u vibraciji kroz svoje opažaje, prepleteno korjenje koje poput krvnih žilica crpi duhovnu hranu iz raznolikih doživljaja prirode, potreba da se bude u jedinstvu sa svim svojim dijelovima, nijansama prozirnosti koje se pretapaju u slojevima razvodnjene boje, u oblim ribljim tijelima i skrivenim snatrenjima. Pokreti na tim slikama ponegdje su meki i razlomljeni, u spiralama niti koje se razmotavaju u suprotstavljenim smjerovima, nagovještavajući kreativni proces kao zaigranu avanturu koja se počinje događati onoga trenutka kada si dopustimo biti što jesmo, bez težine prosudbi, svojih i tuđih. Slikarstvo kao meditacija i duhovnost, ali i ples prirodnih sila tako postaje drugačiji put učenja, daleko od autoritativnih zapovjedi ‘svetih’ knjiga, ova staza vraća se k izvorima majčinske duše svijeta, samoobnavljajućim drevnim misterijima Zemlje i blijedom sjaju mjesečine, koji se probija kroz oštre rubove svijeta.
Priroda, prividno kaotična, odbija se podrediti u crno-bijelim dualnostima, ona od umjetnika koji žele biti kroničari njezinih transformacija, prije svega traži hrabrost da se prođe kroz podzemlje unutarnjeg bola, nakon dezintegracije lažnih slika koje smo imali o sebi. I u tom limbu između društvenih očekivanja i onoga što mi stvarno jesmo i želimo biti, porađa se vizija iscjeljenja u kreativnom procesu, kao što se sva mladunčad u prirodi porađa iz bola svojih majki i u prvom plaču izražava bol suočavanja sa prodornim svjetlom novoga života. U kontrastima crvenog i plavog, u svjetlucavim jezgrima odmotavaju se klupka unutarnjih silnica, ljubičasto se prožima sa žutim u krošnji mitskog drveta koje nas zove da se uspravimo sa punom sviješću o sebi, da od sebe pustimo tkanja energetskih ticala, upijemo njima elemente gibljivog zraka, žilavost stijene, vodene vrtloge i pročišćeni plamen najdubljih želja. Da se emancipiramo u izražajnom individualnom rukopisu koji povezuje djelove tajanstvenog labirinta, da se rasteretimo od iskustva koje nas je prikovalo u nepomičnoj prošlosti i zadržimo samo ono što nas oživljava iznutra, maštu oplođenu voljom do smisla.
Kao ples shakti, naše učiteljice žive u slikama gdje se zmijolike strukture preobražavaju u mnogostrukim oblicima, elegantno i bestidno istovremeno napuštaju zacrtane okvire i usuđuju se biti nepredvidive u svojim putanjama, električnim neuronskim mrežama gdje se formiraju klice novih ideja ispod površine netrajne svakodnevice.
U oblikovanju svoga svijeta, Morana u mrežolikom gibanju slijedi intuitivne impulse, ne znajući unaprijed gdje će je odvesti ta spiritualna potraga, dočarava nam intenzitet unutarnjih previranja, onkraj materije nagovještava težnju da se spozna i obuhvati nevidljiva tapiserija kompleksnih međuodnosa u nama i oko nas. U bučnoj civilizaciji koja nas zaslijepljuje dovršenim značenjima korporacijskih indoktrinacija, ispod nestvarno uljepšanih slika gdje ljudsko biće biva prisiljeno da se sakrije od sebe samog i priguši svoju bol, postoje prostori u nama gdje živi bezvremenost i zrcale se drevna znanja kao odsjaj palih zvijezda u vodi, iscjeljujuća mudrost prirode koja se samousmjerava u stvaranju i samospoznaje u svim svojim tvorevinama, bez straha od sebe same. Gibajući se usprkos svemu što ju je pokušalo zaustaviti, slikarica je tako zaronila u nepoznatu zemlju, razgrnula njezine koprene i ispunila je novim plodnim značenjima.
Krešimira Gojanović

BIOGRAFIJA
Morana Jugović (rođ. Zubak) rođena je 1972. u Zagrebu. Završila je klasičnu gimnaziju 1991. godine, a potom Studij dizjana pri Arhitektonskom faklutetu u Zagrebu. Diplomira 1996. otkad radi u struci kao dizajner.
Od ostalih obrazovanja završava: školu fotografije “Super Studio 13”, Milano (1995. - 1996.) te seminare art terapije u Bilbau i Münchenu od 2012. godine kod ak. slikarice Meere Hashimoto (Primal Painting, Nature Painting, Portrait, Art of Working with People) u kojima 2015. godine postaje asistent. Nakon nenadane smrti učiteljice nastavlja slikarski rad povezivati s meditacijom. Priroda ostaje kao vječna inspiracija, a podršku nalazi i u prakticiranju tai chija (od 2010. u školi “Art du Chi”) i radu s tibetanskim zdjelama (prema metodi Mojce Malek od 2004. godine).
Član je HDLU-Zagreb od 2015. godine.

Izvor: https://www.facebook.com/events/402718227359248

Izložba slika autorice Angeline Janjušević

Obavještavamo Vas da će u petak, 05.04.2019. godine biti otvorena izložba slika autorice Angeline Janjušević u Galeriji BKC-a Tuzla sa početkom u 19,00 sati. Izložba će biti postavljena do 15.04.2019. godine.
Organizator: JU BKC TK Tuzla.

O AUTORU:

 Angelina Janjušević je rođena 1963. godine u Nikšiću – Crna Gora. Radi kao profesor likovne kulture na Fakultetu umjetnosti - Specijalista teorije moderne i savremene umjetnosti. Član je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore. Od 2003. godine je imala preko dvadeset samostalnih izložbi u širem regionu, a učestovala je i na Selektivnim izložbama kao što su: Međunarodno Bijenale umjetnost minijature Nikšić, Žene slikari – Majdanpek; 9. Bijenala Umjetnosti minijature BiH – Tuzla; Slika mog svijeta – Galerija slovenskog doma – Zagreb i Interbifep – Tuzla.

Izložba slika Dušica Božić

vrijeme: 27. 10. 2021. u 18:00 sati izložba ostaje otvorena do 10. 11. 2021
mjesto: Galerija ULAK Domobranska 1, Karlovac

Životopis

Rođena u Zagrebu, po struci dipl. ekonomist, od djetinjstva koje sam većinom provela u Hrvatskom Zagorju, sam rado crtala i slikala.
Kako to bude i većini nas obrazovanje i život je odveo na druge strane. Moj život se odvija na relaciji Zaprešić, Pag i na predivnoj rijeci Mrežnici.

Prekretnica koja me vratila prvoj ljubavi je bila 2009. kada sam upisala početnički tečaj likovne radionice pod vodstvom akademskog slikara Željka Karaula u POU Zaprešić. Nastavila sam likovnu radionicu uz profesora Željka Karaule sve do naprednog tečaja upoznajući slikarske tehnike i nakon treće završene godine nastavila sam slikati samostalno. U sklopu likovne radionice imala sam u POU Zaprešić tri skupne izložbe.

Tokom 2021.g sam završila sveučilišni tečaj povijest umjetnosti renomirane britanske kuće, te tečaj likovne umjetnosti (Art Academy from beginner to master).
Sudjelovala u skupnoj izložbi »Ples boja-Dance of colors« koja se održala u Slovenskom domu, Zagreb.

Odnedavno sam članica sam ULAK, Karlovac gdje nastojim aktivno sudjelovati u aktivnostima udruge.
Volim slikati pejzaže, morske i kopnene motive u akrilu na platnu, volim izazove i istraživanja, mijenjanjem tema i tehnika pronalazim svoj slikarski put i gradim vlastiti stil.
Motive pronalazim u vlastitoj mašti i na fotografijama sa svojih putovanja po Hrvatskoj i inozemstvu.

Kontakt:
Facebook: Art by Blondie
E-mail - Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Instagram: Art by Blondie

Izložba slika Duška Šibla "INTERMEZZO"

mjesto: Dom kulture Nova Gradiška
vrijeme: 5. ožujka u 18 sati

Dom kulture Nova Gradiška uskoro postaje središte likovnog doživljaja uz izložbu jednog od najistaknutijih suvremenih hrvatskih umjetnika – akademskog slikara Duška Šibla. Ovom prilikom, publika će imati priliku uroniti u Šiblov prepoznatljiv slikarski svijet, obilježen snažnim ritmom boja, energičnim potezima i ekspresivnim figurama koje lebde na granici apstrakcije i realnosti.

Izložba predstavlja selekciju djela iz ciklusa Sjećanja, u kojima se isprepliću portreti, krajobrazi i apstraktne vizije na formatima 100 x 80 cm. Šibl ostaje vjeran svojoj umjetničkoj poetici – njegov rad istražuje pokret tijela, emociju i snagu geste, dok se boja ne koristi samo kao estetski element, već kao glavni nositelj izraza i dinamike. Njegove kompozicije pulsiraju energijom, a kroz slojeve akrila na platnu otvara se prostor za igru svjetla i tame, suprotnosti i harmonije.

Dugogodišnja karijera i međunarodno iskustvo oblikovali su Šibla u umjetnika koji spaja suvremene likovne tendencije s klasičnim vrijednostima. Njegova platna nose trag performansa, introspektivne kontemplacije i nepredvidive igre linija i volumena. Portreti koje stvara nisu samo reprezentacije lica, već evociraju sjećanja, prošlost i slojeve identiteta.

Ova izložba donosi svjež uvid u Šiblov recentni rad, istražujući sjećanja kroz formu i boju te omogućujući promatraču da postane dio tog neuhvatljivog trenutka između pokreta i tišine.

Izložba će biti otvorena 5. ožujka u Domu kulture Nova Gradiška. Ljubitelji umjetnosti pozvani su da se pridruže ovom vizualnom putovanju i otkriju snagu slikarstva koje diše punim intenzitetom.

Izložba slika Hrvoja Marka Peruzovića "Chimaera somnia"

Galerija Kraluš vas poziva na još jedan izuzetan likovni događaj u Sv. Ivanu Zelini. Otvaranje izložbe slika Hrvoja Marka Peruzovića pod nazivom "Chimaera somnia".
U petak 21.12. u 17 h a poslije vas vodimo na još jedan kulturni događaj - na 6. maraton kratkometražnih filmova. 
Pronađite nešto za sebe i provedite dio najdulje noći u Kinu Zelina. Ulaz na sve projekcije je BESPLATAN.

Izložba slika Janice Šterc "Iz Zagreba s ljubavlju"

vrijeme: 03.02.2023 19,00 sati
mjesto : Kelekova 2, Sesvete

Školu primijenjene umjetnosti završila je u Zagrebu 1977.g., Odsjek grafički dizajn, u klasi prof. Zdenka Gradiša, a potom Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Živi u Zagrebu od 1972. godine.

Izlaže od 1982. godine zapažena likovna ostvarenja u tehnikama: ulje na platnu, akvarel, ugljen, tuš, gvaš i pastela. Do sada je imala preko  1120 izložbi slika od kojih 44 samostalnih.

Riječju i stihovima obogaćuje svoje slike a slikama obogaćuje svoje pjesme; pjevajući i slikajući o ljepoti, dobroti, radosti, zajedništvu i ljubavi. Sudionica je mnogih humanitarnih likovnih kolonija, akcija i radionica.

Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU-a) i drugih likovnih udruženja.

Izložba slika Jasenke Smrekar "Moje prve tri ART godine"

vrijeme: 17.10.2022 u 18:30 sati
mjesto: Knjižnica Dubrava, Avenija Dubrava 51a, Zagreb

Jasenka Smrekar, umirovljena medicinska sestra, rođena je 1960. godine u Zagrebu. Ljubav prema umjetnosti gaji cijeli život, a aktivnije počinje slikati nakon umirovljenja. U NS Dubrava 2019. godine završava tečaj crtanja i slikanja kod profesora Ivane Vulić i Svebora Vidmara. Autorica je sudjelovala na više likovnih kolonija, skupnih i žiriranih izložbi, a ovo joj je šesta samostalna izložba.
Ljeta 2022. godine pohađala je radionicu u ateljeu Vladimira Vrljića Ankina. Članica je udruge HUKA, Hrvatskog sabora kulture i Ludvig dizajna. Izloženi su radovi u tehnici ugljena raznih motiva, Zagreb, pejzaži, prizori inspirirani putovanjima i mrtva priroda.
Otvorenje izložbe Moje prve tri art godine održat će se u ponedjeljak, 17. listopada 2022. godine, u 18:30 u Čitaonici dnevnog tiska i AV odjelu Knjižnice Dubrava.


2021.
- 9. zagorski likovni salon, POU Krapina, Galerija grada Krapine
- 3. Zagrebački festival crteža, HDLU Zagreb, galerija InArt Trnsko
- Oni vole slikati međunarodna žirirana izložba, Ladica, galerija „Zvonimir“
- European Art Awards 2021, virtualna izložba
- Život umjetnika, HDLU Zagreb, Europski dom
- Složeni identitet - umjetnik između aktivizma i eskapizma,
HDLU, virtualna izložba
- Izložba polaznika NS Dubrava, galerija „Kontrast“

2022.
- Koloristički intimizam, LD, galerija „Zvonimir“
- Međunarodna izložba maski, POU Krapina, Galerija grada Krapine
- Kaštelanske štorije, Knjižnica grada Kaštela, virtualna izložba
- 15. Profutura, POU Poreč, Istarska sabornica (uz pohvalu žirija)
- Kroz gradove, LD, galerija „Zvonimir“
- Izložba polaznika NS Dubrava, galerija „Kontrast“
- Večernji intermezzo, LD, Slovenski dom
- Izložba slika polaznika radionice Vladimira Vrljića Ankina,
Galerija EE

Izvor: https://www.kgz.hr/hr/knjiznice/knjiznica-dubrava/70

Izložba slika Maria Tomasa „Relacije“

Muzej Mimara
10. – 22. rujna 2019. godine
Izvor: http://www.mimara.hr

Izložba slika „Relacije“ u Muzeju Mimara od 10. do 22. rujna predstavlja zagrebačkoj publici slikarstvo Marija Tomasa koji već četrdeset godina djeluje na hrvatskoj i europskoj likovnoj sceni. Tomas je predan slikarstvu i kao stvaraoc i kao učitelj koji darežljivo prenosi svoje znanje mladima na Academie Royale des Beaux Arts u Liegeu u Belgiji.

Jedini je Hrvat koji je predstavio svoje umjetničko djelo u jednoj od vodećih svjetskih aukcijskih kuća Dorotheum u Beču gdje je 2017. godine sudjelovao na skupnoj izložbi. Više od stotinu samostalnih i oko tristo skupnih izložbi u desetak europskih zemalja i SAD-u dalo je prigodu brojnim likovnim kritičarima da upoznaju Tomasov rad. Tako je renomirani talijanski likovni kritičar Achile Bonito Oliva, umjetnički direktor Venecijanskog bijenala 1993. godine, naglasio ljepotu lirike Tomasovog likovnog izričaja.

Za ovu prigodu izbor od tridesetak radova umjetnikovog djelovanja posljednjih nekoliko godina, napravio je prof. Stanko Špoljarić koji je i autor teksta kataloga izložbe.

***
Životopis / Biography
Mario Tomas rođen je 10. srpnja 1943. godine u Marinima. Slikarstvo i slikarske tehnike specijalizirao je kod prof. Mare Van der Brooma na Academie Royale des Beaux - Arts de Liege u Liegeu (Belgija). Član je HZSU-a (Hrvatske zajednice slobodnih umjetnika) od 1972. godine, od kada ima staus samostalnog umjetnika. Također je i član HDLU-a (Hrvatskog i društva likovnih umjetnika). Od 1972. godine do danas priredio je više od 100 samostalnih i oko 300 skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu (Belgija, Francuska, Italija, Srbija, SAD, Makedonija, Njemačka, Švicarska, Australija, Engleska).

Za svoj umjetnički rad dobio je niz velikih priznanja, a svakako je važno istaknuti „Plaketu grada Zagreba za slikarstvo", koja mu je uručena 1987. godine. Djela mu se nalaze u brojnim privatnim kolekcijama i muzejima diljem svijeta. Uvršten je u Enciklopediju hrvatske umjetnosti. Živi i radi u Zagrebu.

Mario Tomas was born on 10 July 1943 in Marini. He has been painting continuously since 1975. Ha acquired technique whilst studying under Prof. Marc Van der Broom at the Academie Royale des Beaux-Arts de Liege in Liege-Belguiqe.

He has been a member of the Union of Croatian Artists - ZUH and a professional artist since 1972. Since 1976 until present days has had about 100 autonomous exhibitions in Croatia and abroad (London, Freiburg, Geneva, Rosdorf, Liege, Frankfurt...). He has also participated in numerous group exhibitions. He has been received a number of awards for his painting, e.g. the Certificate of the City of Zagreb for painting in 1987. Inserted in the Encyclopedia of the Croatian Art. His works are present in numerous private collections and Museums of Zagreb, Croatia and abroad. He lives and works in Zagreb.

Atelje:
Donje Svetice 79c // HR-10000 Zagreb
Ilica 13/1 // HR-10000 Zagreb
Telefon: 01/233 04 20 // Mobitel: 098/213 535
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

***
Godinama smo svjedoci likovne stvaralačke plodnosti Marija Tomasa, koja je odraz njegova opredjeljenja za slikanje kao vlastiti usud. Nesebično dijeleći ljepotu stvaralačkog s nama, dopušta nam uvid u svoj svijet. Često se u njemu pronađemo, s njim poistovjetimo, zahvalni što nas u svijet stvaratelja domaćinski prima.

Tomas ne podilazi trendovima, on traje i stvara u ozračju svoga nerva. Za njega umjetnost nema granice niti ograničenja, ali niti alternative. Ne svodeći umjetnost na spektralnu jedinicu, on u svakom novom ciklusu interpretira nove vrijednosti svojim prepoznatljivim rukopisom.

Za njega je umjetnost beskompromisno ustrajanje na postojanju, dakle slikanju. Ne može, niti želi, odvojiti sebe od sebe da bi se svidio krugovima koji ga žele uokviriti (ograničiti), pa bili to i kritičari, koji se lakše izražavaju pišući recenzije umjetnicima koji cijeli vijek slikaju ravne crte.

Srećom, ljudi ne znaju snijeti jaje, ali znaju što je mućak. Tomas se ne zadovoljava plošnim ziheraškim životarenjem, već vertikalno stremi visini. Ukratko, za Tomasa je slikarstvo (kako reče velika Vesna Parun) đinđa (turc.), dakle igra, ali ozbiljna igra.

Na slikama Maria Tomasa svjedoci smo toga. Boje plešu, ljube se i mire, zvone. Svaka povučena crta veseli se novoj, a svaka naredna grli prethodnu, i tako u beskraj. Sposobnost da na promatrača prenese silinu svojih emocija, posebno dolazi do izražaja u onim rješenjima gdje, odstupajući od realiteta vizije, ponire u subjektivnost duhovnih vrijednosti.

Tomas je lirik boje, pjesnik svjetla, znalac linije, majstor oblika, skladatelj harmonija. On je neizgovorenom dao oblik, naslućenom stvarnost, rastrganim emocijama pružio azil u prostorima mira, a povrijeđenim osjećajima otkrio sklad optimizma. Po riječima uvaženog Stephena Cranea (američkog pisca 1871. - 1900.), umjetničko djelo od stvaratelja čini stvoritelja, pridonoseći time konačnom stvaranju svijeta, vjerujući da svijet bez umjetnosti nije potpun. Kao što smo svi pozvani na svetost, pozvani smo i na stvaranje. No, samo se rijetki u tome okušaju, i pritom uspiju. Kao Tomas.

Zato, hvala Mariju Tomasu što se ne zatvara incestuozno u često viđene cehovske umjetničke svjetove, već nam dopušta s njegova izvora piti do utaženja, vjerujući u njegovu nepresušivost.

prof. Stanko Špoljarić

Izložba slika Marije Hećimović "Sidrenje stvorenosti"

vrijeme: 17.10.2019. u 18:30 sati
mjesto: Galerija "RUŽA" Gundulićeva 45, Zagreb

Svoj hobi prema slikarstvu Marija Hećimović počela je razvijati poslijednjih 7 godina, par godina po odlasku u mirovinu, nakon dugogodišnjeg odgovornog i iscrpljujućeg rada korporativnog menadžmenta.
Osim neosporne doze talenta svoj razvoj izgrađivala je uz stručno vodstvo i mentorstvo. U Centru za kulturu općine Susedgrad, pod vodstvom ak. slikara prof. Nedeljka Tintora, polazila je tečaj crtanja i slikanja 3 godine. Za to vrijame usvojila je teoriju osnova umjetničkog djela: kompoziciju, perspektivu, svjetlo sjena, odraz te procese od natezanja i impregniranja slikarskog platna do raznih tehnika slikanja: olovka, ugljen, pastele, tuš, kreda, lavirani tuš, akvarel, ulje, akril, jajčana tempera i zlatni listići.
Zadnju godinu tečaja paralelno pohađa i privatnu Školu crtanja i slikanja Atelier Sellier, koju tako također pohađa 3 godine. Tu je oslobodila svoju kreativnost pred velikim formatima na štafelaju, testirajući primjenu do tada naučenog pod budnim okom mlade stručne mentorice mag. art. gospođe Martine Sedlar.
Suočenje sa ozbiljnim zadacima i pravim umjtničkim djelima intenzivno proživljava, radeći replike djela najvećih naših i svjetskih majstora više sati svakodnevno i do dva mjeseca: Michelangela, Gauguina, Becića, Bukovca. Nesumnjivo je cilj bio propitkivanje i osvještavala granica vlastitih mogućnosti i talenta.
Marija je do sad svoje radove izlagala na petnaestak skupnih izložbi i četiri samostalne. Ova, peta samostalna izložba, prva je u Zagrebu, njezinom gradu u kojem djeluje i živi već pola stoljeća. Njezinim sidrenjem u svom gradu, želi staviti pred javnu prosudbu svojih prijatelja, građana i štovatelja umjetnisti, najznačajnija od svojih stvorenih djela koja su joj dostupna.

Izložba slika Marije Matić "Sama"

U zagrebačkoj galeriji Kranjčar do 05.veljače može se pogledati izložba slika akademske slikarice Marije Matić „Sama“.

"Dosadašnji slikarski i crtački opus zagrebačke umjetnice Marije Matić karakterizira dosljednost s jedne te raznolikost ili raznovrsnost s druge strane. Dosljednost se, dakako, iskazuje u odabiru motiva (portreti ili autoportreti) i podloge (papir), a raznolikost i raznovrsnost u formatima (variraju u rasponu od velikih pa do minijaturnih) kao i u autoričinoj sposobnosti uvjerljiva dočaravanja široka spektra emocija, raspoloženja ili psihičkih stanja posredstvom naslikanih ljudskih lica.
U osnovi Marijine slikarske poetike Marije Matić nalazi se ekspresionizam." kaže među ostalim kustos Vanja Babić. Izložba je znakovito nazvana Sama, što asocira autoričinu okrenutost samoj sebi, svojevrsnu introspekciju.