Olgica Softić

Olgica Softić, rođena 1948. godine u Kotor Varošu, umjetnica je čiji likovni put spaja tehničku preciznost arhitektonskog crteža s bogatim koloritom i ekspresivnošću ulja na platnu. Kao arhitektonski tehničar po struci, Olgica donosi jasnu liniju i preciznost u svoje slikarske radove, ali s godinama, njezina potreba za izražavanjem emocija kroz umjetnost sve više dolazi do izražaja. Slikanje za nju postaje način da na platno prenese svjetlost, pokret i osjećaje, stvarajući slike koje odišu toplinom i dinamikom.

Svoj stil je usavršavala pod budnim okom poznatog slikara u atelijeru Pečarić, gdje je razvila prepoznatljiv likovni rukopis. Kroz radove Olgice Softić očituje se ljubav prema ljudskim figurama, prirodi, životinjama i apstraktnim motivima. Njezina tehnika ulja na platnu, ponekad obogaćena slojevima boje koji stvaraju teksturu, pokazuje vještinu i promišljenost u pristupu svakoj kompoziciji. Boje su uvijek pažljivo odabrane, bilo da su to nježni, svijetli tonovi koji ističu nježnost i eleganciju ili bogati zemljani tonovi koji unose dojam snage i pokreta.

U likovnim krugovima njezin rad često se uspoređuje s klasičnim impresionistima, posebno u načinu na koji koristi svjetlost i boje kako bi stvorila atmosferu. Iako se ne ograničava na jedan stil, u njezinim djelima prisutan je duh impresionizma – osobito u sposobnosti da kroz boju i poteze kista prikaže trenutak i emociju. Možemo povući paralelu s umjetnicima poput Clauda Moneta, ali i s modernijim slikarima koji istražuju granice između figurativnog i apstraktnog.

Posebno je zanimljiva njezina sposobnost kombiniranja apstraktnih elemenata s realističnim detaljima, što njezinim slikama daje jedinstvenu dinamiku. Njezini radovi obiluju detaljima, ali istovremeno ostavljaju prostor mašti promatrača. Način na koji tretira teksture – bilo da je riječ o tkanini, vodi ili kosi – pokazuje zavidnu vještinu u prikazu materijala i osjećaja koje ti materijali izazivaju.

Olgica ne robuje strogim pravilima u odabiru tema – ona slika ono što osjeća u trenutku, dopuštajući intuiciji da vodi njezinu ruku. Upravo zbog tog slobodnog pristupa, njezine slike često nose emocionalnu težinu i omogućuju gledatelju da se poveže s dubljim, univerzalnim osjećajima. U njezinim slikama prepoznajemo motive prirode, životinja, žena u pokretu, a svi ti elementi naglašeni su bogatom paletom i snažnim potezima kista.

Njezina umjetnost stoga nije samo vizualno privlačna, već nosi i snažnu emocionalnu poruku. Svako djelo je refleksija njezine unutarnje potrebe za izražavanjem ljepote svijeta oko sebe, a svaki potez kista odražava promišljenost i osjećaj za sklad. Olgica Softić uspijeva spojiti tehničku preciznost i umjetničku slobodu, stvarajući djela koja su autentična i emocionalno rezonantna.

Rado slika i po narudzbi.

Kontakt: Facebook

Roman Žarić

...rođen u Osijeku, Hrvatska, 14.02.1969.

Vrlo mlad sam pokazao ambicije za umjetnost .
Što je prepoznao jedan član moje obitelji, te profesor u osnovnoj školi .Oni su mi dali poticaja i prenijeli mi znanje.
Sa svojih 12 godina sam počeo izučavat razne tehnike i stilove umjetnosti . Moj mentor stric me je uputio u tehničko znanje koje je on stekao od svog oca i dijeda, tako da je to izučavano generacijama u mojoj obitelji .
Ja sam godinama praktično upotrebljavao stečejno znanje. Jedan duži period sam bio onemogučen bavit se umjetnošču, zbog privatnog statusa te rata u domovini.

U zadnjih 10 godina sam napokon posložio svoj život , te se vratio umjetnosti. U zadnje 4 godine sam odradio preko 250 slika tehnikom ulja na platnu. Imao sam jednu samostalnu izložbu . Radio sam portret pape Franje koji se nalazi u Vatikanu. Nemogu reči da imam jednoliko slikanje pošto radim pejsaže, portrete, mrtvu prirodu, still life, ljude u punoj veličini, dijecu, cviječe i sve što se može pomislit i poželit.

Preferiram realizam i hyperealizam iako mi nije strano radit impresionizam.

Izučio sam sljedeče tehnike : uljane boje, akrilne boje, akvarel, tuš, grafitna olovka, ugljen, pastela, reljef u drvetu, reljef u zlatu, reljef u bakru, kiparske tehnike glinom te kamenom i drvetom, digitalno crtanje, 3d modeliranje.

Kontakt: mobitel 099 590 6456
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Alenka Tominac

Rođena 1971. godine u Karlovcu, Alenka Tominac nosi u sebi spoj stručnosti inženjerskog uma i kreativne duše umjetnice. Iako je po zanimanju inženjer strojarstva, njezina prava strast leži u svijetu crtanja i slikanja koji su postali središnji dio njezinog života.

Svoj umjetnički put započela je 2017. godine kada je odlučila upisati Radionicu crtanja i slikanja u NS Dubrava pod vodstvom profesora Svebora Vidmara. Od tada pa do danas, Alenka je stvorila impresivan opus s više od 500 radova u različitim tehnikama poput olovke, tuša, pastela, ulja, akrila i akvarela. Njezino stvaralaštvo obuhvaća raznolike teme i stilove, reflektirajući bogatstvo njezine mašte i osjećaja.

Aktivno sudjeluje u umjetničkim krugovima kao članica HDLU Zagreb, ULAK-a (Karlovac), HSK-a, Ludvig Designa te Udruge umjetnika August Šenoa, gdje svojim talentom obogaćuje lokalnu i nacionalnu umjetničku scenu. Njezina predanost umjetnosti i kontinuirani rad pokazatelji su njezine posvećenosti i ljubavi prema stvaranju.

Alenka Tominac nije samo umjetnica, već i vizionarka koja kroz svoje djelo povezuje tehniku i strast, stvarajući djela koja diraju dušu promatrača i ostavljaju neizbrisiv trag u svijetu umjetnosti. Njezina priča podsjeća nas da istinska strast i talent mogu procvjetati u bilo kojem trenutku života, te da umjetnost ima moć povezati nas i inspirirati na dubok i značajan način.

Do sada je imala osam samostalnih izložbi.

• - “Priča u priči” – Galerija Kontrast, Zagreb
• - 2. samostalna izložba – Galerija HUKA, Zagreb
• - 3. samostalna izložba – Galerija GK Ksaver Šandor Gjalski, Zabok
• - “Kistom pričana priča” – Galerija GK Dubrava, Zagreb
• - 5. samostalna izložba – GK Kajfešov brijeg, Zagreb
• - “Povratak” – Galerija ULAK-a, Karlovac
• - “Moji akvareli” – Galerija GK A. Cesarca, Zagreb
• – “Akvarelom kroz godišnja doba” – prostorije UHRV, Zagreb

Od 70-tak skupnih žiriranih izložbi mogu se izdvojiti značajnije:

• – Izložba “One s utu” – Galerija Slavko Kopač, Vinkovci – nagrada publike
• - “Otvoreni Pulski bijenale crteža 2021..” – Galerija HDLU Istre, Pula
• - “3. Zagrebački festival crteža” – HDLU Zagreb – InArt galerija, Zagreb
• - “Kaštelanske štorije 2022.” – velika dvorana dvorca Vitturi, Kaštel Lukšić – pohvala GKK
• – “15. Profutura” – Istarska sabornica, POU Poreč, Poreč – pohvala žirija
• – “9. Hrvatski trijenale akvarela” – Galerija Vjekoslav Karas,Karlovac, HDLU Meštrovićev paviljon, Zagreb, Galerija umjetnina grada S. Broda, Slavonski Brod.
• – “6. Zagrebački ljetni likovni salon 2022” – HDLU Zagreb – Galerija Kontrast, Zagreb
• - “4. Zagrebački festival crteža” – HDLU Zagreb – InArt galerija, Zagreb
• - “Kaštelanske štorije 2023.” – velika dvorana dvorca Vitturi, Kaštel Lukšić – pohvalnica povjerenstva
• – “16. Profutura” – Istarska sabornica, POU Poreč, Poreč
• – “Boje – Žuto” – Galerija HDLU Istre, Pula
• - “7. Zagrebački ljetni likovni salon 2023” – HDLU Zagreb – Galerija Kontrast, Zagreb
• - 5. Međunarodni festival akvarela – CASTRA 2023. – Ajdovščina, Slovenija
• – “Bijenale crteža 2023” – HDLU Istre, Pula

Često sudjeluje na likovnim kolonijama.

Krajem 2021., u Časopisu za umjetnost i kulturu "The Split Mind" – 19. objavljuje rad “Maslina”.

Kontakt:

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Mob: 091/793 85 82

https://www.instagram.com/allly.art

https://www.facebook.com/alenka.tominac.9

(-predgovor za izložbu „Povratak“ studeni 2022.)

POVRATAK PRIRODI, POVRATAK ISKONU

Alenka Tominac stvorila je i uspostavila jedno zanimljivo, estetski sugestivno, individualno prepoznatljivo, stilski profilirano realističko, i vrlo ekspresivno slikarstvo. Prepoznatljiv likovni stil oblikuje i definira posljednjih pet godina otkada se aktivno bavi slikarstvom, premda slika odmalena. Slikati je učila od vrsnih likovnih pedagoga Svebora Vidmara i Ivane Vulić. Njezina likovna istraživanja iskazuju intenzivnu zrelost vlastitoga intimnog i poetskog svijeta u kojemu likovna kvaliteta i iznimno izražen senzibilitet uzlaze u sfere izvanredne sugestivnosti. U nekih autentičnih umjetničkih nerava poput njezina ljepota obitava u osjetilnome, pa i senzualnom iskustvu. Njezine slike, odnosno prizori pejzaža, mogu se smatrati mimetičkim odrazima stvarnosti. Svaki rad, svaki prizor, svaki pejzaž i svaka inscenacija nisu stvoreni direktnim promatranjem po principu zornosti, već su nastali  na poligonu ostrašćene memorije. Slikarica odbacuje plenerizam, slikanje direktno u prirodi po modelu, da bi krajolike slikala po sjećanju, dakle doživljavanju viđenoga i osjećanog, izjednačujući svjetlost s masom raslinja pretvorenih u slikarsku vještinu. Ti su krajolici platforma za izražajni iskaz univerzalne duše prirode, unutar jasne toponimske konkretne naznake. Efekti prelijevanja svjetlosti po površinama prirodnih formi i oblika istražuju bogatstvo kontrasta tamnijih i svijetlijih fenomena. Postaju intenzivnim simbolima traganja za izgubljenim rajem, za duhovnim zavičejem i u svojemu hermetičkom intimizmu zahtijevaju zadržavanje mentalnih i psiholoških korijena osjetljivog, i krajnje senzibiliziranog umjetničkog bića. Za umjetnicu umjetnost predstavlja vizualni spektakl ugrađen u svojevrsni dijalog oka, sjećanja i svijesti. Tema i motiv više je nego (neo)konzervativno tradicionalan: običan pejzaž, obična priroda, svakodnevno sveprisutna. No, u ovome se slučaju radi o promotrenom i doživljenom te interpretiranom prema jednoj gotovo nadrealnoj atmosferskoj inscenaciji koja ove slike čini ove naprosto čarobnim. Po riječima same autorice, slika ''iz glave'', po sjećanju koji joj se utisne u svijest, a slika u atelijeru. Dakle, nije pleneristica poput Barbizonaca i impresionista, koji izlaze van iz atelijera sa štafelajem i slikaju prirodu u prirodi samoj. Njezini su pejzaži - nazovimo ih portretima prirode - duboko usječeni u njezinu svijest i vizualnu percepciju, u njezin ''imaginarni muzej'' zapamćenih prizora i slika. Neke se vještine s vremenom izuče i usavrše, ali moć razlikovanja velikog tonskog spektra i talenta da se miješanjem različitih boja dobije baš jedna frekvencija, odlika je unutarnjeg oka, jako razvijene percepcije. Na slikama Alenke Tominac kompozicija je uvijek čvrsta, centrirana i fokusirana. I na onima slikanima uljem na platnu i u akvarelima, koji po nužnosti tehnike bivaju prozračnijima. Svaki detalj je na svojemu mjestu unutar kadra u dinamičnoj interakciji oblika i forme, simetričnost i proporcionalnost kompozicije dobro su uravnotežene, a registar čistih boja maksimalno je aktiviran, i predstavlja se kao vizualni užitak, užitak za promatračevu percepciju. U krajolicima je prisutan kaleidoskop supstanci okupljenih pokrenutim i snažnim impulsima zemlje, vode i svjetla. Premda polazi od poštivanja mimetičkoga, prepoznatljivog i stvarnosnog izgleda pejzažne matrice, kroz prizmu impulsa prirodnih elemenata zrcali se neugasla moć preobrazbe koja nadahnjuje unutarnjom percepcijom, i Alenku Tominac potvrđuje kao slikaricu definiranog likovnog ugođaja. U oazama riječnih, jezerskih i slapovskih smiraja i guste priobalne vegetacije iznalazi uvijek svjež svijet vizualnih senzacija. Posebna je vještina koja dokazuje kvalitetnoga slikara, slikanje vode, a u tome je Alenka Tominac izvrsna. Bilo da slika mirne vode stajačice ili pak, dinamične slapove koji padaju u kaskadama, čini to s naizglednom lakoćom i jednostavnošću da te vode izgledaju prirodno i logično.

Prelijepe i predivne slike Alenke Tominac pripadaju visokim estetskim mjerilima. Radi se o iznimno darovitoj umjetnici, koja je svoje slikarstvo podigla na razinu eseja o prirodi, lirskim i dramskim istodobno, a samu zagonetnost, mističnost ili enigmatičnost posredovanu sfumatoznim, magličastim ambijentima i atmosferom, uzdigla je na tron vrhunske, vrijedne, trajne i vječne, prave umjetnosti. Priroda, odnosno pejzaž uz potok, rijeku, jezero i slapove, listopadne i zimzelene šume i cvjetne livade uz staze, puteljke i vodu, kultne su vizure, a ovdje su semantička podloga. Znane je motive umjetnica predočila na neočekivani način, izmakom očekivanom stekla je samosvojnost. I mi se danomice susrećemo sa sličnim prizorima, usputnim slikama, koje se često pretaču u rutinirano stanje koje ni ne primjećujemo kao moguć poligon za umjetničko djelo. To usredotočeno fokusiranje zapažanja, pretvara obično u čistu ljepotu. Gotovo bismo rekli da se priroda u ovim slikama iskazuje ljepšom nego što u stvarnosti jest. Priroda je sama po sebi savršena, ništa joj se ne može dodati ni oduzeti. Doduše, ljudi joj oduzimaju i time je osiromašuju i ugrožavaju zemlju i čovječanstvo. Zagađenje mora i oceana, uništavanje prašuma, uništavanje ozonskog sloja, chemtrailovi na nebu, kemijsko smeće koje se iz aviona prosipa u zraku i koje pada na zemlju, akumulacija nuklearnog zračenja itd., primjeri su koliki je čovjek štetočina prirode.

Po Kantu, priroda je iznad umjetnosti, a po Hegelu umjetnost je iznad prirode, jer je stvar duha.^[1] Za pravoga umjetnika ništa nije objektivno nužno. Jedina objektivna nužnost umjetnikova je subjektivnost.

Ako netko ima autentičan odnos prema umjetnosti u koju sam uranja, onda on umjetnost više ne promatra kao objekt. Svoj raison d'être imaju samo ona umjetnička djela koja se mogu interpertirati kao način ponašanja. Na taj se način u mnogih umjetnika neriješeni antagonizmi realiteta vraćaju u umjetničko djelo kao imanentni problemi njihovih oblika. Oblici prirode u slikama Alenke Tominac bjelodan su dokaz i potvrda gore izrečenih teza. Njezine su slike predstave putovanja iza koprene realiteta prirode, pa time i subjektivna reciklaža vidljivoga realiteta, gdje umjetnička interpretacija lijepoga zastire prirodno lijepo. Priroda je sada pretvorena u enigmu racionalnoga i emotivnog, u vizionarsku sugestivnost sjećanja, zapretenu osjećajima. Slike Alenke Tominac neko su njezino vlastito prustovsko traganje, koje sakuplja silnice snoviđenja, instinktivne i intuitivne otkucaje, daleke ili bliže uspomene ili neostvarive, a iskušane čežnje za vječnim povratkom i stapanjem s prirodom, s iskonom. S prirodom je čovjek oduvijek bio asimiliran, njezin neodvojivi dio. Antropološki gledano, uvijek su Priroda i Čovjek bili stopljeni, jer Čovjek je imanentni dio Prirode. Pritom se ne možemo oteti dojmu da Alenkine slike odišu melankolijom, koliko god su dinamične i fluidne i pršte ditirampskom himnizacijom prirode. Alenkino slikarstvo bitno određuju dvije riječi: energija i modernost. Zato njezine slike naprosto treba doživljavati, jer i jesu rezultati unutarnjega doživljavanja svijeta i života, a ne u njima tražiti nalickanu ljepotu po ukusu svačijega empirijskog dopadanja. Ovo je slikarstvo prije svega direktan “prijenos” emocija i strasti, barem onoliko koliko je prijenos egzaktne, fotorealistički prenesene činjeničnosti izgleda prirode.

Slike Alenke Tominac su umjetnički relevantne, dakle onakve čija je trajnost vječna, jer u sebi nose auru umjetničkosti kao pravu umjetničku vrijednost (l'artificitá dell'arte, umjetničkost umjetnosti, kako je to definirao veliki talijanski povjesničar umjetnosti Giulio Carlo Argan, sveučilišni profesor i bivši gradonačelmik Rima).

Percepcija slike nikada nije bila slojevitija nego u drugoj polovini 20. stoljeća i prva dva desetljeća 21. stoljeća, no, čini se kako smo se svi – i kustosi i umjetnici podjednako – u današnjem trenutku izborili da se ipak postupno odmaknemo od teških teorijsko-filozofskih rasprava o biti slikarstva per se, jer je ono nekim nevoljenim vremenima usprkos opstalo. Prave, tradicionalne vrijednosti žilavog realističkog slikarstva uvijek su bile, jesu i bit će zalog istinski umjetnički vrijednog i lijepog.

Smatram da Alenka Tominac u svojemu slikarstvu ustoličuje osobni moral i humanost, posredujući koncept o idealu i pojmu savršenosti mikro i makrokozmosa prirode, svake prirodne pojave i čovjekova poimanja prirodnih pojava, danas bitno narušenih ljudskim nemarom i neosviještenošću zbog koje nagrđuje i ugrožava prirodu.

Doc. dr. sc. Enes Quien

^[1] Stoljećima je važan predmet teorijsko – estetskih diskusija  bio i ostao problem odnosa i razlikovanje prirodno lijepog od umjetnički lijepog. Svaka prirodna stvarnost posjeduje određeni stupanj ljepote u proporcionalnoj mjeri savršenosti koju u sebi nosi. Zbog toga je priroda vrutak emocija i estetičkih sugestija od pamtivijeka, pa tako i neiscrpni vrutak umjetničkih nadahnuća. Priroda je bila predmetom i filozofijskih misli, koje su nalazile plodno tlo u umjetnosti. Spomenuit ću samo dva bitna filozofska stava, u kontekstu utjecaja ma umjetnost, iz dva različita razdoblja. Sveti Toma Akvinski, filozof i teolog iz 13. stoljeća, nalazi u prirodno lijepome znak sudjelovanja božanske stvarnosti. Lijepo u Prirodi (s velikm slovom, jer je filozofski pojam) uzdiže se, po Tomi, u jasnoći, cjelovitosti, u proporcionalnosti dijelova, boja i naravi. Nekoliko stoljeća kasnije Immanuel Kant govorio je ukoliko je identitet umjetničkog jednak lijepom, utoliko je Priroda lijepa kada ima pojavnost u umjetnosti, te da se umjetnost ne može zvati lijepom ako je mi, koji smo svjesni umjetnosti, smatramo Prirodom.

(8. samostalna izložba: AKVARELOM KROZ GODIŠNJA DOBA)

"Bajkovito slikarstvo naše Alenke, pored motiva istovremeno pruža i njihovu duhovnu dimenziju, što je rijedak dar zapažanja. Slikarstvo naše Alenke svakako zauzima posebno mjesto u našoj likovnosti… Živjela."

Danica Vukelić, slikarica i poetesa, - predsjednica Udruge umjetnika August Šenoa, Zagreb

"Slikati vodu u akvarelu, to je vrhunac, voda na papiru, čarolija uspjeha, slikano lakoćom i to bez predloška, gledanja u stvarnosti.

Ima neka poveznica samnom kao akvarelisticom = Sloboda

Kod Alenke voda kao da teče i želi se izliti iz papira, platna, jedino je okvir zaustavlja. Znanje je to stečeno vježbom i lakoćom prezentiranja.

Čestitam!"

Ingeborg Crnogaj, slikarica – tajnica Udruge umjetnika August Šenoa

Dragica Samardžija

Dragica Samardžija rođena je 1956. godine u Kotlenicama, malom mjestu pored Splita. Iako ju je životni put odveo u administrativne vode, gdje je radila kao administrativni djelatnik u KBC-u Split sve do umirovljenja, ljubav prema umjetnosti u njoj je tinjala od malih nogu. Sanjala je da postane slikarica, ali zbog životnih okolnosti nije uspjela ostvariti taj san u profesionalnom smislu.

Tek u zrelijoj dobi, spoznavši da je veći dio svog života posvetila drugima, odlučila je konačno ostvariti svoju davnu želju i posvetiti se slikarstvu. 2008. godine završila je zahtjevni likovni program pod mentorstvom akademske slikarice Vendi Borović, što je označilo početak njezinog umjetničkog putovanja.

Dragica pronalazi sebe kroz umjetnost, istražujući emocije i izražavajući ih putem boja, linija i oblika. Postaje članica ULKU "Vlaho Bukovac" iz Splita te sudjeluje na brojnim skupnim izložbama. Iza nje su i tri samostalne izložbe, na kojima su publici predstavljene njezine slike i crteži, odraz njezinog unutarnjeg svijeta i strasti prema umjetnosti.

Najčešće slika uljem na platnu, ali rado koristi i tehnike pastela, akrila, olovke i ugljena. Njezini radovi odišu toplinom, ljubavlju prema ljudima i životu, kao i zahvalnošću za priliku da kroz umjetnost izrazi ono što riječima nije mogla.

Dragica živi svoj san u bojama, dokazujući da za ostvarenje snova nikad nije kasno. Njezina priča inspiracija je svima koji žele pronaći vrijeme za sebe i hrabro zakoračiti u svijet vlastitih talenata.

Kontakt: https://www.facebook.com/dragica.samardzija