Dubravko Đurđek

S 55 godina posvećenog stvaralaštva, slikar Dubravko Đurđek ostavlja neizbrisiv trag u svijetu umjetnosti. Kroz svoju bogatu karijeru, Đurđek je održao nevjerojatnih 25 samostalnih izložbi širom Hrvatske i diljem svijeta, osvajajući srca ljubitelja umjetnosti svojim izvanrednim djelima.

Jedan od najistaknutijih trenutaka u karijeri ovog talentiranog slikara bio je kada je Vlada Republike Hrvatske odabrala jedno od njegovih remek-djela kao poklon uoči otvaranja Olimpijskih igara u Grčkoj. Taj gest ne samo da svjedoči o kvaliteti Đurđekovog rada, već i o njegovom značaju kao umjetnika od nacionalnog i međunarodnog ugleda.

Dubravko pronalazi inspiraciju u raznolikim motivima, od prepoznatljivih vizura Zagreba do idiličnih pejzaža maslinika, morskih valova i cvijeća. Njegova tehnička vještina dolazi do izražaja posebice u tehnici ulja na platnu, gdje svaki potez četkice odražava duboku emotivnu povezanost s temom koju prikazuje.

Kroz svoj umjetnički izričaj, Đurđek donosi svježinu i živost u svijet umjetnosti, stvarajući djela koja osvajaju svojom autentičnošću i estetskom privlačnošću. Njegova sposobnost da prenese ljepotu i raznolikost svijeta oko nas na platno čini ga istinskim majstorom svog zanata.

Njegova strast prema slikarstvu i neprekidna potraga za novim izazovima osiguravaju da će Dubravko Đurđek i dalje biti značajno ime u svijetu likovne umjetnosti, inspirirajući i oduševljavajući publiku diljem svijeta svojim jedinstvenim vizijama i talentom.

O slikaru Dubravku Đurđeku i ostalome ...

U tridesetak godina druženja s Đurom i velikim dijelom njegova opusa, osjećao sam se kao na rođendanskom veselju koje će trajati beskonačno. Kao mladi autor naš se protagonist pojavljivao s radovima koji su anticipirali poznija dostignuća, tada prikazana tek u naznakama.

Po vlastitom priznanju, a vidio sam tek djelić, počeo je s intarzijama kojima je postupno dodavao elemente koji su toliko važni u njegovom današnjem slikarstvu: mijenjao je boje furnira, obrezivao u slobodnom stilu, te dobivao efekte koji su dokazivali njegovo trajno kretanje prema slobodnijem i neukrotivom osobnom stavu prema likovnoj plohi. Na vrijeme je spoznao ograničenost tog, u biti zanatskog medija i istodobno je slobodniji udah pronašao u akvarelističkoj tehnici iz koje sam primjetio prijenos tema u kasnije slikarske zahvate.

Valjalo bi pošteno reći da se radilo samo o primjeni kompozicije, dok će avantura s nanosima boje slijediti tek puno kasnije. Na prvoj izložbi koju smo zajedno ostvarili, negdje pred rat, naš se autor predstavio s tridesetak slika, uglavnom lirskog osjećaja od ubavih krajolika do stidljivih narova i jabuka na plohama ispranim kišom. Suma izložbe bila je za slikara super pozitvna jer je posljednju sliku prodao na dan zatvaranja izložbe. U okolju je u međuvremenu poraslo zanimanje za njegove slike i tim predstavljanjem bio je postao „in“, te je mogao pustiti ruci i oku na volju. To oslobođenje nije išlo naprasno, već sliku po sliku, kao kad šetač ide za svojim mislima korak po korak, no to je već naznaka Dubravka Đurđeka koji nam je vremenski i „odokativno“ bliži.

Prva velika i odista svečana izložba slika našeg autora, tada na prvom vrhuncu „potražnosti“ održana u „INA“ novoj zgradi i predstavila je Dubravka Đurđeka u najboljem svjetlu, slobodnog razmahanog i usmjerenog. Pojavio se s ozbiljnim formatima i svim, njemu interesantnim temama. Kad smo već kod tema, s vremenom se neke vraćaju, a neke su potonule na dulje vrijeme, nadajmo se povratku. I ovaj puta interes pokazan za slike bio je u skladu s prikazanim. Marine, jedra, šumske rijeke bile su prepoznati kao rad ozbiljnog autora s obilatom naklonošću financijske naravi.

Tom se prilikom Dubravko Đurđek nasmiješio na moju opasku o „građanskom slikarstvu“, koja je samo određivala put koji su slike same, svojom temom i tehnikom odabrale. No to je bilo istina, iz koje se je /ovo je u području vjerojatnosti/ razvila današnja koloristička vehementnost. U bezbrojnim premazima, pažljivo nadzirući likovne efekte, a puštajući svoj neobuzdani likovni ego Dubravko je Đurđek napokon pustio svoju vehemenciju. Razlog je tome i u životnoj dobi, gdje se iskustvo, naobrazba /u likovnom smislu/ i okolnosti sklapaju u amalgam koji njegovom slikarstvu čine čvrst i pouzdan oslonac. Danas više nema velikih izložbi, bogatih sponzora, a autori izvan koterija ili pak samostalci tavore sa svojom likovnom omamom, radujući sve bolja i samosvojnija djela.

Do trenutka u kojem će se opet moći izlagati u okvirima normalne investicije, ovakav multimedijalni pristup zainteresiranima za tradicionalno slikarstvo predstavlja prozor u svijet, dokazujući kako je slikarstvo osjetljiva biljčica koje u naše okoliše prodire kao najopakiji korov.

Zagreb, prosinac 2012.

 Radoslav Bišćan                                                                                         

Moćne boje slikarstva

Slikarstvo je jedan od najstarijih oblika likovnog izraza, koji se razvijao kroz povijest u brojnim smjerovima, stilovima i tehnikama. Ono je medij kroz koji umjetnici interpretiraju svoje unutarnje doživljaje, vanjsku stvarnost, emocije i ideje. Kroz stoljeća, slikarstvo je reflektiralo kulturne, društvene i političke promjene, a njegov razvoj pratio je tehnološke inovacije i estetske preokupacije svake epohe. Današnje slikarstvo nastavlja graditi na bogatoj tradiciji, dok istovremeno istražuje nove oblike izraza, materijale i teme.

Jedan od prvih poznatih primjera slikarstva potječe iz prapovijesti, s pećinskih zidova koje su ukrašavali rani ljudi. Ti rani primjeri, poput onih iz špilja Altamira u Španjolskoj ili Lascauxa u Francuskoj, prikazuju jednostavne slike životinja i ljudskih figura, koje su često služile ritualnim ili magijskim svrhom. Boje su se dobivale iz prirodnih pigmenata poput ugljena, okera i hematita, a tehnike su bile jednostavne – slikari su koristili prste, kosti ili grane kao alate. Ove slike svjedoče o prvoj ljudskoj potrebi za vizualnim izražavanjem, koja će se tijekom milenija razvijati u sofisticiranije oblike.

Antičko slikarstvo, osobito u civilizacijama poput egipatske, grčke i rimske, donosi novu razinu složenosti u tehnikama i temama. Egipćani su razvili strogo kodificirani stil koji je služio za prikazivanje religijskih scena i kraljevskih figura. Proporcije i pozicije figura bile su strogo definirane, a boje su imale simbolična značenja. Grčko slikarstvo, osobito na vazama i freskama, prikazivalo je mitološke i svakodnevne prizore, a rimsku umjetnost karakterizirala je upotreba freski u privatnim i javnim zgradama, kao i mozaici, koji su bili popularni oblik ukrašavanja interijera.

Srednji vijek donosi promjenu u fokusu slikarstva, gdje je religija dominantna tema. U Europi, slikarstvo postaje sredstvo za prenošenje biblijskih priča i vjerskih poruka. Razvijaju se tehnike fresko slikarstva i iluminacije rukopisa. Bizantska umjetnost, sa svojim ikonama i mozaicima, imala je stroga pravila i kanone, a boje poput zlata i plave korištene su za prikazivanje svetih figura. Tijekom ovog razdoblja, perspektiva i realizam nisu bili važni; naglasak je bio na duhovnom značenju slike.

Renesansa, koja počinje u Italiji u 14. stoljeću, donosi revoluciju u slikarstvu. Umjetnici poput Leonarda da Vincija, Michelangela i Rafaela donose inovacije u prikazivanju prostora i volumena kroz tehniku linearnog i atmosferskog perspektivnog slikanja. Razvijaju se i tehnike ulja na platnu, što omogućava bogatije boje i detaljniji prikaz svjetla i sjene. Renesansni slikari vraćaju se klasičnim temama iz grčke i rimske mitologije, dok istovremeno istražuju nove teme, poput portreta i pejzaža. Ovo razdoblje također donosi razvoj znanosti o anatomiji, što omogućava preciznije prikazivanje ljudskog tijela.

Barokno slikarstvo, koje se razvija u 17. stoljeću, karakterizira dramatičnost, dinamičnost i emocionalni intenzitet. Umjetnici poput Caravaggia, Rubensa i Velázqueza koriste snažne kontraste svjetla i sjene (tenebrizam) kako bi stvorili dramatične efekte. Barokne slike često su grandiozne, s bogatim detaljima i složenim kompozicijama. Portreti, vjerske i mitološke scene, kao i prizori iz svakodnevnog života, bile su česte teme. Slikarstvo u ovom razdoblju služi ne samo za ukrašavanje crkava i palača, već i za izražavanje moći i statusa naručitelja.

S klasicizmom i rokoko stilom, koji dominiraju 18. stoljećem, dolazi do povratka klasičnim idealima ljepote, reda i harmonije. Klasicizam se inspirira grčkom i rimskom umjetnošću te naglašava čistoću linija i simetriju. Umjetnici poput Jacques-Louisa Davida koriste stilizirane kompozicije kako bi prikazali povijesne ili mitološke teme s moralnim poukama. S druge strane, rokoko stil, s umjetnicima poput Jean-Honoréa Fragonarda, donosi lakše, razigranije teme, često prikazujući scene iz aristokratskog života, pastoralne idile i ljubavne intrige. Boje su nježne, a kompozicije fluidne i elegantne.

Slikarstvo 19. stoljeća donosi različite umjetničke smjerove, od romantizma do realizma i impresionizma. Romantizam, sa svojim naglaskom na emocijama, subjektivnom iskustvu i prirodi, donosi nove teme i tehnike. Umjetnici poput Eugènea Delacroixa i Caspara Davida Friedricha koriste snažne, često simbolične boje i dramatične prizore kako bi izrazili osjećaje strahopoštovanja, melankolije ili uzvišenosti pred prirodom. Realizam, koji se razvija kao reakcija na idealizirane prikaze u klasicizmu i romantizmu, donosi prizore iz svakodnevnog života, često prikazujući radničku klasu i ruralne prizore. Gustave Courbet i Jean-François Millet neki su od ključnih umjetnika ovog pravca.

Impresionizam, koji se pojavljuje u drugoj polovici 19. stoljeća, predstavlja radikalnu promjenu u slikarstvu. Umjetnici poput Claudea Moneta, Edgara Degasa i Pierre-Augustea Renoira istražuju svjetlo, boju i atmosferu na način koji dotad nije viđen. Koriste kratke, brze poteze kistom kako bi uhvatili trenutne dojmove prirode i svakodnevnog života. Impresionisti su često slikali na otvorenom, istražujući promjene svjetla i boje tijekom dana. Njihov fokus bio je na doživljaju trenutka, a ne na preciznom prikazivanju stvarnosti.

Postimpresionizam, koji se razvija krajem 19. stoljeća, donosi različite stilove i tehnike, ovisno o individualnim preokupacijama umjetnika. Vincent van Gogh koristi ekspresivne poteze kistom i snažne boje kako bi izrazio emocije i unutarnje stanje. Paul Cézanne je istraživao strukturu i formu, koristeći geometrijske oblike kako bi stvorio temelje za kubizam. Georges Seurat i Paul Signac razvili su tehniku poentilizma, koristeći male točkice boje kako bi stvorili optičke efekte na platnu.

Ulaskom u 20. stoljeće, slikarstvo doživljava pravu eksploziju stilova i pravaca. Fauvizam, s umjetnicima poput Henri Matissea i André Deraina, naglašava upotrebu čistih, nepomiješanih boja i slobodne kompozicije. Ekspresionizam, s umjetnicima kao što su Edvard Munch i Ernst Ludwig Kirchner, koristi distorzirane oblike i jake boje kako bi izrazio unutarnje osjećaje i društvene nemire. Kubizam, kojeg su razvili Pablo Picasso i Georges Braque, donosi radikalnu promjenu u prikazivanju prostora i oblika, fragmentirajući ih u geometrijske oblike i prikazujući više perspektiva istovremeno.

Apstraktno slikarstvo, koje se razvija tijekom prve polovice 20. stoljeća, odbacuje tradicionalne oblike i prikaze stvarnosti. Umjetnici poput Wassilyja Kandinskog, Kazimira Maljeviča i Pieta Mondriana istražuju čistu boju, liniju i oblik kao sredstvo izražavanja unutarnjih duhovnih stanja i univerzalnih ideja. Kandinski je posebno poznat po svojoj teoriji o duhovnoj dimenziji umjetnosti, vjerujući da boje i oblici mogu imati emocionalni i simbolički učinak na promatrača.

Sredinom 20. stoljeća, apstraktni ekspresionizam postaje dominantni pravac u Sjedinjenim Američkim Državama. Umjetnici poput Jacksona Pollocka, Marka Rothka i Willema de Kooninga istražuju nove tehnike i materijale, koristeći spontane poteze, kapanje boje (dripping) i velike formate platna kako bi izrazili svoje unutarnje impulse i emocije. Pollockova tehnika action painting, gdje je boju nanosio izravno na platno koristeći štapove, četke ili jednostavno izljevajući boju, postala je simbolom ove spontane, nesputane kreativne energije.

Pop-art, koji se pojavljuje kao reakcija na ozbiljnost apstraktnog ekspresionizma, vraća se figuraciji, ali kroz prizmu masovne kulture i komercijalizma. Andy Warhol, Roy Lichtenstein i Claes Oldenburg koriste slike iz popularne kulture, reklama, stripa i medija, istražujući odnos između umjetnosti, potrošačkog društva i masovne proizvodnje. Warholove slike konzervi juhe Campbell ili portreti slavnih osoba poput Marilyn Monroe postale su ikonični simboli pop-arta, dok su Lichtensteinove slike preuzete iz stripova naglašavale granicu između visoke umjetnosti i popularne kulture.

Minimalizam, koji se razvija tijekom 1960-ih, donosi radikalnu redukciju oblika i boja. Umjetnici poput Franka Stelly i Ellswortha Kellyja koriste osnovne geometrijske oblike i čiste boje, istražujući ideju "manje je više" i reducirajući umjetnost na njezine osnovne elemente. Minimalisti su često radili s velikim formatima i jednostavnim kompozicijama, izazivajući promatrača da se usredotoči na osnovne karakteristike umjetničkog djela, poput prostora, boje i oblika.

Današnje slikarstvo iznimno je raznoliko, a suvremeni umjetnici koriste širok spektar tehnika, materijala i stilova kako bi izrazili svoje ideje. Digitalna tehnologija otvorila je nove mogućnosti za slikarstvo, omogućujući umjetnicima da koriste digitalne alate i tehnike kako bi stvarali hibridne forme između tradicionalnog slikarstva i novih medija. Umjetnici istražuju i ekološke teme, političke komentare, društvene nepravde, ali i osobna i intimna iskustva. Slikarstvo, iako možda nije više dominantni medij kao u prošlim stoljećima, zadržava svoje važno mjesto u svijetu suvremene umjetnosti, nastavljajući se prilagođavati i reagirati na promjene u društvu, kulturi i tehnologiji.

Tehnike slikanja također su se razvijale s vremenom, a umjetnici su istraživali različite materijale i metode kako bi postigli željene efekte. Tradicionalno, ulje na platnu bilo je dominantna tehnika u zapadnom slikarstvu zbog svoje fleksibilnosti i dugotrajnosti. Ulje omogućava glatke prijelaze između boja, bogate tonove i detaljnu obradu. Akril, novija tehnika razvijena u 20. stoljeću, brzo je stekla popularnost zbog svoje brze sušenja, otpornosti i mogućnosti da se koristi na različitim površinama. Akvarel, tempera, enkaustika i gvaš također su tehnike koje su umjetnici koristili kako bi postigli različite efekte u svojim radovima.

Svaka od ovih tehnika zahtijeva različite pristupe i omogućava umjetnicima da istraže specifične aspekte boje, svjetla i teksture. Dok akvarel, primjerice, omogućava prozirne i nježne slojeve boje, ulje na platnu omogućava slojevito slikanje i bogate tonalne kontraste. Umjetnici često kombiniraju više tehnika kako bi postigli željeni vizualni efekt, stvarajući hibridne forme slikarstva koje reflektiraju kompleksnost suvremenog umjetničkog izraza.

Slikarstvo, bez obzira na tehniku, stil ili pravac, ostaje ključni medij u povijesti umjetnosti, nositelj univerzalnih tema i osobnih preokupacija umjetnika, prilagodljivo i evolutivno, kao i društvo koje ga okružuje.

Željko Bedić